Pretplati se
Četiri decenije zajedničkog života

Bega i Duško Bajević

Četiri decenije zajedničkog života

Slavni mostarski fudbaler i njegova prelijepa supruga Bega u višesatnom razgovoru s ekipom Gracije, na vrelu Bune, govore o Mostaru i Veležu, fudbalu i golovima, Grčkoj i karijeri, ratu i životnim dramama... Šta je ostalo od nekadašnjeg Mostara? Kako je Duško poništio sopstveni gol? Kako im je prijatelj ukrao sve novce sa računa? Kako su fudbaleri Penerola nasrnuli na Bajevića i kako ga je Marić branio...

Razgovarao Ozren Kebo
Snimio Dženat Dreković

Duško Bajević jedan je od najboljih, najmarkantnijih i najotmjenijih fudbalera bivše Jugoslavije. Obilježio je zlatne godine Veleža, za reprezentaciju odigrao 40 utakmica i postigao 28 golova. Potom osvaja Grčku, prvo kao fudbaler, pa onda i kao trener. Ali, iznad svega, one koji ga poznaju Duško osvaja svojim ljudskim kvalitetima. Skroman, čak povučen, duhovit na onaj škrti hercegovački način, s malo izgovorenih riječi i mnogo skrivenih značenja, uvijek spreman da pomogne... Povukao je neke od najplemenitijih poteza u sportu bivše države, doživio fudbalske vrhunce, ali i teške životne trenutke, o kojima zajedno sa suprugom Begom priča za Graciju.

“Čak nisam siguran da li se dio u kojem sam rođen i rastao tada smatrao Mostarom”, počinje svoja sjećanja Duško. “Taj dio zvao se Opine, nalazio se iza Luke. Tek kasnije, s prvim utakmicama, prelazim u grad. Mostar je mnogima od nas tih godina bio sve na svijetu. Bili smo ludi za svojim gradom, teško smo podnosili svaki odlazak i radovali se povratku. Kada danas vidim šta se dešava, onda mi na pamet uvijek pada uzajamno razumijevanje koje smo imali i gajili. Mi smo se uvažavali, ali i razumjeli bez mnogo riječi, a to smatram velikim kvalitetom. Svih ovih godina ja sam bio i ostao opčinjen Mostarom i njegovim ljudima. To je stvarno dobar grad. Toga nema nigdje. E, sasvim je druga stvar kako i zašto je to uništeno. I ko je odgovoran.”


DUŠKO O MOSTARU “Niko ne želi da mu pomogne. Nekako je u ovoj Bosni i Hercegovini, kakva je, ostavljen na stranu. Stvari koje se događaju, koje vidimo, a nemoćni smo da bilo šta uradimo, sve to rastužuje ljude. Najvažnije je da Mostar počne da živi kako treba da živi. Ne možeš ni kukati, ni plakati, ni živjeti od priče o starim vremenima. Treba nešto raditi, preduzeti”

Bega podsjeća da su Opine kasnije preimenovane u Karašebeš i dodaje: “Sredinom šezdesetih, tu gotovo da nije bilo nijedne kuće. Sve je bilo naše, što kažu, mogao si da uđeš i pojedeš koliko hoćeš, ali nikada da lomiš. Pojedi i ponesi, ali ne lomi i ne pravi štetu... Mi nismo kupovali ništa, nego, hajde, donesi nam trešanja, smokava, grožđa. To je bilo puno plodova. Voćnjaci i vinogradi... Sad nema ništa, sve je preplavljeno kućama. Nijedne livade! Mostar je tih godina bio poznat kao grad nezaboravnih bašti, od kojih danas, naravno, nije ostalo ništa. Sudbina gradova je da se razvijaju i prema vani i iznutra. Gradovi, čini mi se, jedu svoju supstancu. Tako je i u Atini.”

Učeni da vole

Duško se sjeća početaka u Veležu, preseljenja u zgradu iznad robne kuće Razvitak. Enver Marić, još jedna Veležova nezaboravna zvijezda, godinama će mu spočitavati to prigradsko porijeklo: “Mara ti je rođen u Radićevoj ulici, u epicentru grada, i standardni mu je fol bio da ja nemam pravo da se nazivam Mostarcem. Ja mu odgovaram da samo ja imam pravo na taj status, ne i on. Jer, mi iz Opina smo osjetili i ružnu stranu grada, potvrđivali smo svoje postojanje i svoju pripadnost kroz ratove mahala. Ti ratovi vodili su se kamenicama, pa ko koga. Tako se gradio i branio identitet... Pa tek onda dođu Neretva i spuštanje na onim velikim gumama do Starog mosta. Pa skokovi. Ja bih možda i skočio s mosta, to me privlačilo, ali onda sam krenuo s Veležom i nekako me poslije bilo stid. Eto, tako nikad ne skočih... A što se tiče Mare, imam ja odgovor. Na početku karijere bio sam golman. Danas imam običaj reći da sam prešao u igrače da bih njemu otvorio prostor i da mu ne bih upropastio karijeru.”


O GRADOVIMA “To je bilo puno plodova. Voćnjaci i vinogradi... Sad nema ništa, sve je preplavljeno kućama. Nijedne livade! Mostar je tih godina bio poznat kao grad nezaboravnih bašti, od kojih danas, naravno, nije ostalo ništa. Sudbina gradova je da se razvijaju i prema vani i iznutra. Gradovi, čini mi se, jedu svoju supstancu. Tako je i u Atini”

Poređenje današnjeg i nekadašnjeg Mostara za njih je kompliciran i bolan emotivni proces. Bega kaže da, bez obzira na sve teškoće kroz koje sada grad prolazi, niko nema pravo praviti nostalgična poređenja koja ignoriraju postojeće stanje i njegove uzroke: “Ovdje i danas žive vrijedni i dobri ljudi. To su naši rođaci, prijatelji.... Mi nastojimo i shvatiti i pomoći...” Duško smatra da je Mostar postao politički problem kojeg se svi odriču: “Niko ne želi da mu pomogne. Nekako je u ovoj Bosni i Hercegovini, kakva je, ostavljen na stranu. Stvari koje se događaju, koje vidimo, a nemoćni smo da bilo šta uradimo, sve to rastužuje ljude. Najvažnije je da Mostar počne da živi kako treba da živi. Ne možeš ni kukati, ni plakati, ni živjeti od priče o starim vremenima. Treba nešto raditi, preduzeti. Ima, nažalost, još mnogo mržnje. To ne jenjava. Ta ljubav koja je vladala nekad, to je sad mržnja, nezadovoljstvo, gorčina. Mi smo onda učeni da volimo i Mostar i njegovu različitost. E, danas se uče neke druge stvari.”

Bega kaže da Mostar nije projektiran da ga se žali: “On je napravljen da ga se voli. Pogledaj mu položaj, ta brda, pa rijeke, ulice, građevine, ali je sve to sad u takvom stanju da niko ne zna šta bi... Svi čekamo nekakvu akciju. Možda je i nema zato što čekamo. Vjerovatno bismo svi trebali uraditi mnogo više.”

Priča o Veležu

Priča o Veležu ipak je vedrija. Prvu prvenstvenu utakmicu za Rođene Duško je odigrao 1967. godine protiv Hajduka. “Padala je strašna kiša, ja, onako jadan i mršav, izašao na teren... Prije toga sam igrao kup-utakmicu sa Sarajevom u Sarajevu, gdje smo izgubili 5:3, a dao sam dva gola... A prije svega navedenog, moj prvi nastup za Velež bio je 1966. godine, u prijateljskoj utakmici protiv GOŠK-a iz Dubrovnika.”


DUŠKO O TUČI POD BIJELIM BRIJEGOM “Osjetim i uznemirenost publike, okrenem se i vidim da je ovaj skočio na mene u pokušaju da me udari. Izmaknem se i tako me nije dokačio. A Mara već trči prema njemu. I onda se Mara tukao s njim. Utakmica se izrodi u opštu tuču. Upadaju navijači, idem ja, bijemo se, pokojni Meho uzeo motku, pa onda onaj milicajac, mislim da ni on više nije živ, ne smije uzeti pištolj, ali je i on uzeo motku i uključio se u odbrambenu akciju”

Mnogo je utakmica odigranih za Velež koje vrijede da budu upamćene i zabilježene. Ipak, između svih tih prvenstava, kupova i međunarodnih nastupa, izdvaja se jedan nevjerovatan (ne)prijateljski susret, odigran u Mostaru 1970. godine. U Hercegovinu je u okviru evropske turneje, došao Penerol, tadašnji prvak Južne Amerike, strah i trepet fudbalskih terena. Prvo su protutnjali Evropom, a onda stigli pod Bijeli brijeg, na jedan lakši egzibicioni trening, da malo protrče i uvale koji go anonimcima iz socijalističke Jugoslavije. Ali...

Nakon 30 minuta igre rezultat je bio 4:1 za Velež. Nezaboravna utakmica, nezaboravna tri gola Duška Bajevića i onda, također nezaboravna, tuča koju su izazvali gostujući igrači i koja se u tada mirnom i miroljubivom Mostaru prepričavala sedmicama.

“To je bila možda jedna od mojih najboljih utakmica”, sjeća se Duško. “Ne samo moja, možda je to najbolja utakmica svih nas iz tadašnjeg Veleža. Oni su bili vrlo samouvjereni, strašno su nas potcijenili. Mi smo briljirali i vrlo przo poveli 4:0. U jednom momentu njima je sve to dojadilo. Nisu mogli s loptom da se sastave, a došli su kao megazvijezde. Od početka su bili grubi, ali onda prelaze na otvorene udarce. U jednom trenutku, moj čuvar me na sredini udario po ko zna koji put, i ja se onda okrenem – tu sam pogriješio, nema priče – i opalim ga rukom. On padne dole, više da folira nego od stvarnog bola, jer ga nisam udario pesnicom, nego dlanom. A brat mu je rezervni golman, to tek kasnije saznam. I taj brat skoči s klupe za rezervne igrače i krene prema meni.... Ja to ne vidim, jer sam, čim sam udario svog čuvara, krenuo prema svlačionici, ne čekajući da dobijem isključenje. Znao sam da sam pogriješio. A i sudija ide prema meni, da me kazni. I sad, ja, kako idem prema svlačionici, čujem Maru kako govori: ‘Duško, Duško, pazi...’. Osjetim i uznemirenost publike, okrenem se i vidim da je ovaj skočio na mene u pokušaju da me udari. Izmaknem se i tako me nije dokačio. A Mara već trči prema njemu. I onda se Mara tukao s njim. Utakmica se izrodi u opštu tuču. Upadaju navijači, idem ja, bijemo se, pokojni Meho uzeo motku, pa onda onaj milicajac, mislim da ni on više nije živ, ne smije uzeti pištolj, ali je i on uzeo motku i uključio se u odbrambenu akciju. Sve je bilo poludjelo. Poslije nismo dva sata mogli otići sa stadiona, nego smo čekali u svlačionici...”

Nešto manje uzbuđenja izazivali su dueli s timovima takozvane velike četvorke. Neki od tih klubova, poput zagrebačkog Dinama, znali su se vratiti kući i sa šest golova u mreži. Duško kaže da su to posebni događaji, da su svi u gradu živjeli za njih, ali da Velež i nije baš svaki put ulazio maksimalno motiviran. Bilo je i teških susreta. Kad bi Velež podbacio protiv, recimo, Crvene zvezde, onda bi mu zapaljeniji navijačko-patriotski elementi znali prigovoriti da se nije dovoljno zalago. “Znalo se desiti da čitav grad galami na tebe, misle da se zato što si Srbin nisi htio zalagati protiv beogradskog kluba.”

Jedna od impresivnijih pobjeda desila se protiv splitskog Hajduka. Velež je dao pet golova, od toga Bajević tri, ali najveću senzaciju na utakmici napravio je Jadranko Topić, koji je tamo negdje oko osamdesete minute, na desnoj strani terena loptu primio i štopao – stražnjicom. Sudija mu je dao žuti karton zbog omalovažavanja protivnika, a evo šta se u domu Bajevića događalo nakon utakmice. Priča Bega: “Po nesreći, nama u goste dođu prijatelji iz Tučepa. Divni ljudi. On se također zvao Dušan, zatim je bila njegova žena, a poveli su i još jedan par da im pokažu Mostar i da ih upoznaju s Duškom. Muškarci su otišli na stadion, a žene su ostale kući, sa mnom. Kad, poslije utakmice, eto ti Dušana, bolestan, ne može da govori. Legne, mi mu stavimo oblog na čelo i takvog ga zatekne Duško kada je došao kući. Pita ga, šta je bilo, što ležiš, što će ti oblog, a ovaj će njemu: ‘Zbog tebe će mi oblog, zbog tebe i tvoja tri gola. Ali ne toliko ni zbog tebe, koliko zbog onog Topića i njegove guzice’.”

Nezaboravni Sula

Posebnu stavku u životu i uspomenama Bege i Duška zauzima Sulejman Rebac, legendarni Veležov trener. “Sula je alfa i omega u mojoj karijeri. On me profilirao ne samo kao fudbalera nego i kao čovjeka. Sula je bio veliki, on je meni pokazao sve što sam trebao da znam. Velež je u to doba imao izuzetnu generaciju, možda najtalentovaniju koja je ikada igrala u Mostaru. Mi smo lako usvajali nova znanja, finese i modernu igru zahvaljujući upravo Suli. On je bio i trener i otac. Volio je ljude. Volio je slobodu. Njegov pedagoški pristup počivao je na humoru. Recimo, ti kad vidiš Sulu, ne može proći pola sata a da se ne nasmiješ. Šta je on meni govorio, ili Mari, prije utakmice, ili na poluvremenu, to je druga stvar... Sjećam se, u Banjaluci igramo finale s Borcem, vode oni 2:0. Pred kraj poluvremena imao sam pravu šansu, Ćela je centrirao i lopta je išla meni na glavu. U tom periodu glavom sam rijetko promašivao, i već sam bio siguran da će to biti go, samo sam trebao glavu postaviti. Ali sunce mi je išlo u oči i lopta me udari u ćelo i odleti preko gola. Odmah poslije toga sudija svira kraj poluvremena. U Mostaru smo ih dobili 4:1, znači, gusto je, dadnu još jedan go i mi ispadamo. I Sula kaže: ‘Šta je, Bajeviću, šta bi?’ ‘Nisam vidio, treneru, loptu od sunca. ‘Od sunca? A što nisi rekao da ti ga sklonim, pa šamarčinu. (smijeh). On nije imao veliki rječnik, ali je imao te svoje manire, štoseve, kako bi te motivisao. Njegova je logika bila logika ironije i humora. Kaže: ‘Nemoj ti slučajno da skočiš. Viši si kad ne skačeš nego kad skačeš.’ Ili: ‘Nemoj da ideš na loptu. Daćeš go, a to nije dobro...’ On je sve okretao na šalu. I ostavljao nam je prostor za individualnu i kreativnu slobodu. Ali je tražio mnogo od igrača.”

BEGA O BMV-u “Njih trojica na naslovnoj strani Tempa, Duško i Kulje stoje sa strane i drže po jedan automobilski far, a u sredini je Mara s prednjom maskom automobila”

Velež je tih godina važio za tim koji igra lijep i atraktivan fudbal. Često je bio u poziciji da se bori za prvo mjesto, ali nikada nije uspio da osvoji prvenstvo. “Nikada nam nisu dali da budemo prvi”, kaže Duško. “Sve što treba da se odradi, uvijek je išlo preko Veležovih leđa. Treba spasiti nekoga – daće Velež. A to što se mi u tom trenutku borimo za prvo mjesto, to je bilo manje važno... Dođe ti politika i naredi. Mi se borimo da uđemo u Kup UEFA, a oni kažu moraš dati. Bilo je tih političara, heroja i koga sve ne. Ali moram priznati da su i nama ponekad davali. Bilo je vraćanja. Neko ti je vratio, neko ti je slagao i, eto, tako mi nikad ne bismo prvaci, a zaslužila je to ona generacija. Potvrđuju to i naši evropski susreti.”

Međunarodni uspjesi

Veležova internacionalna karijera imala je nekoliko izuzetnih utakmica. Danas je sjećanje na poraze zanimljivo kao i ono na dobivene utakmice. “Ne mogu nikada prežaliti taj Twente. Tako malo nas je dijelilo da dođemo do finala u Kupu UEFA. Ispadnemo za dlaku. Ovdje je bilo 1:0, tamo izgubimo 2:0. Loše odigrasmo. Imali smo neke utakmice koje smo lagano izgubili, a mogli smo da uradimo mnogo. Recimo, s Lokomotivom iz Leipziga. Dobili smo Derby County, koji je tad bio jedan od najjačih engleskih klubova. Njih smo dobili, a onda ispali protiv Twentea. Eto šta je bio onaj Velež.”


Bega također nikada neće zaboraviti taj trijumf protiv Derby Countyja: “Kakav je to podvig bio! Danima je Mostar slavio. Neko je usred grada na asfaltu napisao DERBY COUNTY. Ko biva, pregaženi su... I taj je natpis stajao mjesec dana.

Pričajući o najdražim i najljepšim golovima u karijeri, Duško iznenađuje pomalo neočekivanim zapažanjima: “Svaki ti je go lijep, svaki ima svoju draž. Imaš golove koji su odlučujući, ali imaš golove koji nisu atraktivni a donesu ti pobjedu. I hajde onda reci da ti nije drag. Golman ispucava loptu, lopta tebe udari u leđa i otkotrlja se u go, a bilo neriješeno i taj go donese pobjedu. I sad, to je go koji ima svoju vrijednost, specifičnost, težinu, čak i ljepotu. A imaš i onih lijepih, atraktivnih. Kad sam se opraštao od Veleža, u utakmici protiv Partizana, dao sam lijep go.”

Duško Bajević jedan je od rijetkih centarfora na svijetu koji je intervenirao kod sudije da mu poništi već priznat go. Velež je u Mostaru igrao utakmicu protiv nikšićke Sutjeske, neko je sa desne strane centrirao, Bajević prihvatio i odmah opalio. Lopta je u gol ušla sa spoljne strane, kroz pocijepanu mrežu. Sudija to nije vidio, kao ni većina gostujućih igrača. Priznao je zgoditak i pokazao prema centru. Golman gostiju je protestirao kod sudije. Prilazi i Bajević i objasni da gol nije regularan, jer je lopta ušla kroz oštećenu mrežu. Sudija, Splićanin, pruži mu ruku, čestita na poštenju i poništi go. Publika malo pobjesni, ali tako je to. Podsjećamo Duška na Maradonu, koji je, sav spokojan, bez ikakvih moralnih dilema i pred očima cijelog svijeta, Englezima dao go rukom. “Ne mogu govoriti o njemu. Pričam o svom slučaju. Ne možeš lagati. Kako ću reći da je bio go kad nije?! Pa, bar smo mi u Veležu znali šta znači nepravda, nisam mogao dozvoliti da je nanesemo drugima.”

Za reprezentaciju bivše Jugoslavije Bajević je odigrao 40 utakmica i postigao 28 golova. Ne slaže se s procjenom da su ga selektori zanemarivali zbog igrača iz većih i bogatijih klubova. Jednom prilikom, na Svjetskom prvenstvu u Münchenu, Jugoslavija je pobijedila Zair 9:0, a on je postigao tri gola. Ipak, ne smatra to svojim najvećim reprezentativnim dostignućem. “Ma, Zair u tom trenutku nije dorastao našoj selekciji. Možda je moj najveći doprinios bio na mini Mundijalu u Brazilu, gdje sam bio najbolji strijelac, a Jugoslavija završila na trećem mjestu.

BMV, direktno iz Mostara

U prošlom broju Gracije, Enver Marić, proslavljeni Veležov golman i veliki prijatelj Duška Bajevića, izjavio je da se više niko ne sjeća ko je autor dovitljivog nadimka BMV. Riječ je o akronimu koji asocira na vrhunske njemačke automobile, a ustvari je sastavljen od početnih slova prezimena Veležovih zvijezda Duška Bajevića, Envera Marića i Franje Vladića. Uz sve ostale aspekte, ovaj je akronim zadovoljavao i tada vrlo bitnu ideološku dimenziju: Srbin, Musliman, Hrvat. “Ko je dao nadimak? To više zaista niko ne zna. Možda neko iz ovih naših bosanskohercegovačkih novina. Ili čak neko iz Beograda.” Bega se sjeća i jedne naslovne strane u Tempu, najpopularnijem sportskom listu koji se štampao u Beogradu. “Njih trojica na naslovnoj strani, Duško i Kulje stoje sa strane i drže po jedan automobilski far, a u sredini je Mara s prednjom maskom automobila.“Evo još jednog podsjećanja: radnici mostarskog Sokola, tada privrednog giganta koji je pravio dijelove za Boeingove motore, ilegalno su pravili i iz fabričkog kruga iznosili jednostavne, priprosto dizajnirane značke na kojima su ugravirana tri magična fudbalska slova: BMV.

Postoji još jedan nadimak po kojem će Bajević ostati poznat: Princ sa Neretve. Zaslužio ga je elegantnim držanjem, izvanrednom igrom, otmjenim ponašanjem, dostojanstvom koje ga je krasilo i na terenu i izvan njega. Na pitanje kako je podnosio taj nadimak, odgovara: “Ne mogu reći da mi nije godilo, ali je on bio dvosjekli mač. Kad zaribaš, onda si gotov: ‘Šta je, Princ, što ne potrčiš malo? Vidi ga, ko princeza...’ Ta mostarska hakanja, kad nam ne bi išlo, naročito teško su nam padala, a mi smo im se nastojali suprotstaviti tako što bismo onda zapeli još više. Moraš da ojačaš. Kad si slavan fudbaler, moraš da podneseš i prijatne i neprijatne strane svog statusa. Inače si gotov.”

Dosljedan ferpleju, Duško odbija da odgovori na pitanje o najgrubljem igraču koji ga je čuvao. “Bilo ih je strašno grubih”, to je sve što želi da kaže. Umjesto toga, prelazimo na razgovor o Grčkoj, a Duško riječ prepušta Begi. Njena sjećanja su isprepletena asocijacijama na same početke, onda na ratni period, pa na prigovore što se nikada intenzivnije nije zanimala za fudbal i, posebno, što nikada nije gledala nijednu Duškovu utakmicu. “Ja o fudbalu pojma nemam. Jedva da sam naučila šta je ofsajd, a ne znam ni danas jesam li to pravilno shvatila. Ljudi bi to morali da shvate, muž mi je fudbaler i prevelik bi mi stres bio sve pratiti, gledati kako ga udaraju...”

A u Grčkoj, u AEK-u, sve kreće pomalo neobično. Prvih sedam dana menadžer ga krije u hotelu, plašeći se da konkurencija ne sazna koga je doveo, i onda pređe u akciju otimanja. Kada ga je poslije sedmice skrivanja pustio na plažu da se okupa, odmah su krenula pitanja. “Ko ti je onaj visoki?” “Ma niko. Nekakav košarkaš, doveo ga da vidim može li se gdje uvaliti. Ali ništa od njega.”

Tako je krenulo. Slijede godine Duškovih velikih igračkih uspjeha. “Ja sam grčki naučila gledajući naslovne strane novina i čitajući izvještaje s Duškovih utakmica. Njega su aekovci obožavali. Kasnije, 1988., vraća se u isti klub kao trener i ponovo je bio uspješan. Radio je taj posao od ‘88. do ‘95., što je podvig. U Grčkoj je rijetkost da se jedan trener zadrži na istom mjesto tako dugo. AEK nikad nije bio bogat klub, mogli bismo ga definirati kao klub izbjeglica iz Turske. Nama je ta pozicija bliska, jer smo na kraju i sami, kraj svih kuća i stanova koje smo imali u Mostaru, završili kao izbjeglice. Svašta smo preživjeli, u jednom trenutku pomagali smo ili direktno izdržavali više od dvadeset ljudi. I baš tada, kada nam je novac bio najpotrebniji, ne radi nas, nego radi onih kojima pomažemo, Duškov veliki prijatelj i lični računovođa, čovjek kojem je povjerio sve svoje finansije, opljačka nam sve što smo imali. Uzeo je sve novce i naše račune sveo na – nulu. Potpunu i čistu nulu! Onda smo morali krenuti iz početka.”

Kada je Duško kasnije iz AEK-a prešao u Olimpiakos, velika ljubav dotadašnjih navijača, saboraca i prijatelja pretvorila se u veliku mržnju. “Tako to ide, jedno bez drugog u fudbalu izgleda da ne može.”

Zajednički život

Duško i Bega zajedno su već četiri decenije. Zamoljen da kaže nešto o tom životu i svojoj supruzi, Duško počinje s jednom davnom epizodom: “Samim tim što smo četiri decenije zajedno, mislim da smo sve rekli jedno o drugom. Sjećam se naših početaka. Tada smo se zabavljali, a Bega nije ni znala da sam fudbaler, niti da igram u Veležu. Izašli mi poslije utakmice, šetamo korzom, a raja mi prilaze: ‘Čestitam, majstore’, ‘Bravo, Duško!’. Vidi ona da to ne prestaje, pa me pita: ‘Ama, šta je ovim ljudima? Šta ti ovo čestitaju?’ Kažem joj: ‘Pa, eto, znaš, kako da ti kažem, ja igram u Veležu... I danas sam dao dva gola’. Svih ovih godina bila je uz mene. Njeno prisustvo činilo me spokojnim i davalo mi snagu da ustrajem i u onim najtežim trenucima. A njih je bilo sasvim dovoljno.”

Kraj razgovora ostavili smo za komparaciju nekadašnjeg i današnjeg fudbala. “Ne možemo reći da fudbal danas nije bolji nego nekad. Naravno da je bolji. Brži je, dinamičniji. A da je biznis progutao fudbal, i to je tačno. Nema one nekadašnje ljepote, rezultat je postao gospodar ove igre. Ustvari, novac je istinski gospodar. Ovo bi pokojni Sula nazvao dole-gore fudbal. Ali, ja volim neke timove i njihovu igru. To kako je Real igrao prije tri ili četiri godine, mislim da je to apsolutni vrhunac. Ja nisam gledao njihove utakmice, ja sam ih gutao. To je bila poezija i to sam volio. Danas lijep fudbal igraju Barcelona, Manchester, Milan... Kreativnost nije ubijena, ali je podređena rezultatu, odnosno biznisu.”

Gracija 58, 29.6.2007.