Pretplati se

Raport

Izložba portreta „ My Africa“

Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH od 03.-10. oktobra 2019 god.

Opus pod naziom „ My Africa“ sadržava 70 radova nastalih u Sarajevu i Lisabonu, u vremenskoj ekstenziji od 2016. do 2019. godine .Na izložbi u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti bit će izloženo 30 radova.

Opus je, kao inspiracija, nastao na afričkom tlu, gdje  su dominantni ljepota i dostojanstvo  afričke žene, bez obzira na surova pravila života i ropstvo u kojem vjekovima žive.

Portreti Afrikanki su metafora svih žena stradalnica  i podrška da na dostajanstven način  istrpe nepravdu i surovost  koja im se dešava, te da na tom putu ne izgube  ženstvenost i ljepotu. Portreti su kreirani u diptihu,  koji na izložbi stoje u dijalogu, okrenute su licima jedna prema drugoj, osim u nekim slučajevima gdje su okrenute leđima, a ipak se odlično razumiju.

Dijalog afričkih ljepotica upućuje žene jedna na drugu, na razgovore o njihovim problemima te iznalaženje rješenja u borbi za bolji i ljepši život. Osnovna tema ovog dijaloga je diskriminacija, dakle odvajanje i pravljenje razlika u ostvarivanju  ljudskih prava po spolnim, rasnim, etničkim, vjerskim, socijalnim, imovinskim, individualnim, jezičkim, starosnim i drugim osobinama.

Diskriminacija je, nažalost, posljedica stereotipa i predrasuda. My Africa  promoviše ljepotu i ruši predrasude, zagovara zbližavanje zbog naših sličnosti, a ne razdvajanje zbog naših različitosti.

Na radovima je uočljiva  ljepota  žene sa naglašenom emocijom unutrašnjeg mira i zadovoljstva, koji su istrajali uprkos bolu, tuzi i bijesu koji izaziva  nepravda i upućuje sve nas na razmišljanje „Zašto druge ljude rastužujemo i zašto činimo nepravdu?“.

Nešto više o opusu „My Africa“ izdvojeno iz art kritike, koju je napisala Doc.mr. Art Marija Sarap Čolpa:

„Ljubitelji umjetnosti će s pažnjom pratiti digitalno slikarstvo do najsitnijih detalja, koji su najfinijim pokretima kičice izbrušeni i postavljeni na pijedestal perfekcije, kojom se vodi ovaj opus. U pitanju je likovni rukopis  kojim se nudi prolazak kroz sve prostore patnje i trpljenja, sa unutrašnjim mirom u iščekivanju vremena u kojem će te iste žene biti uvažene i ispoštovane kako spada, sa  napomenom, da se ovo nije - feministički pamflet u slavu Afrikanki. 

Sjediniti se s Afrikom, koju mnogi od nas nisu imali priliku kušati, veoma je ambiciozna rabota glede evropskog umjetničkog diskursa, naročito ako smo s balkanskim bolom, zasićeni temama koje nam i dalje paraju dušu na fonu slične istine (da ne kažem traume) u pronalaženju umjetničkog izraza, katarzičke promisli i duhovne pravde, koja nam svima nedostaje.

U ovakvom konceptu umjetničke jave, Jahić se na osoben način uključuje u tumačenje patosa afričke žene, koja po njenom dubokom uvjerenju predstavlja metaforu svih žena stradalnica onovremenog ali i postranzicijskog nasilja, na stubovima sve dominatnijeg nacionalizma, rasizma i sve prisutnijeg fašisoidnog bijesa, kojeg na žalost prepoznajemo na svim dijelovima svijeta, bez izuzetaka.

Jahić očigledno postiže intenciju, koja dostojanstvom izraza nadmudruje demagoge ove teme, a s druge strane, ovakvim pristupom, (nadam se) da će natjerati art stvaraoce na zajedničku aktivnost, da se afrička žena izmjesti u dimenziju sigurnosti, daleko od poniženja oholih, udaraca bijesnih i pokore vladajućih i umišljenih bića.

U opusu Moja Afrika autorka afričku ženu postavlja u koloritnu svjetlost sa mimikrijom zadovoljstva i samospoznaje, kroz značenjsku svjest statusa u kojem se mora trpjeti. Ovo je impresija, koja naprosto vodi iz diptiha u triptih, dok njihove oči ne djeluju kao jednostavni staklići duhovne tjeskobe, već bivaju zaleđeni u grču koje, čini se, samo neko drugo vrijeme može odlediti.

Afričko putovanje Mensure Jahić moramo doživjeti kao brođenje formama, ne zarad zadivljavanja kritike, već zbog vizuelne prespektive slojevite priče o svemu što se mora izgovoriti, kada je u obradi ova tema.

Naime, umjetnica nas formatom diptiha uvodi u tzv dijalog nijemih, a začudnih žena, koje svakako imaju šta za reći. I dok slutimo vrisak, čujemo samo ljepotu koja tako uzvišeno stoji nasuprot nelagodi koja je vidljiva u prvom planu. Već na drugoznačenjskom nivou koračamo kroz sljedeće radove u kojima se osjeća zategnuta struna od tjeskobe života. Na dalje, format se pretvara u sljedeći enegretski nivo strukture i tumačenja samog po sebi. I sve pomalo sliči obilasku vidljivog a tako čarobnog svijeta Afrike koji temperamentom razbija formu u sasvim drugačiji početak ovog likovnog stvaralaštva. Dame Afrike se gledaju i kad su leđima okrenute, jer se razumiju u zajedničkom preživljavanju svijeta surovih pravila robstva i poniženosti.“


Izložbu podržalo Ministarstvo kulture i sporta KS.