Pretplati se
Montgomery Clift

Ikone

Montgomery Clift

Najtužnije i najbolnije lice ikad viđeno na filmskom platnu, Montgomery Clift savršeni je predstavnik američke omladine nakon Drugog svjetskog rata: njenih nesigurnosti, nemira, frustracija, afektivnih i sentimentalnih promašaja. Od ovog pionira buntovništva na velikom platnu postali su svi sljedeći pobunjenici, buntovnici bez razloga i cijeli filmski dizajn koji i danas postoji kroz Matta Dillona, Mickeya Rourkea i Seana Penna

ŠAMPION AMERIČKOG EGZISTENCIJALIZMA Scene iz nikad snimljenog filma iz života Montgomeryja Clifta: Monty u šetnji Manhattanom; Monty pada u jednoj kući na Fire Islandu, a ostali ga preskaču, kao da ga nema, kao da je nevidljiv… Drhtavih ruku zbog previše pića, poluslijep, lica izobličenog zbog saobraćajne nesreće… Zatim, nagli holivudski preokret: ne jede ništa, plače, telefonira prijateljima koji ga izbjegavaju, prima injekcije demerola… Sve dok u 46. godini Montyjevo srce više nije izdržalo. Njegova smrt bila je najsporije samoubistvo u istoriji filma. Šampion egzistencijalizma na američki način bio je pionir buntovništva na velikom ekranu, glumeći više gestovima i mimikom nego dijalozima i replikama. Od njega su postali svi sljedeći pobunjenici, buntovnici bez razloga i cijeli filmski dizajn koji i danas postoji kroz Matta Dillona, Mickeya Rourkea, Seana Penna i mnoge druge. Usmjerio je glumačke puteve Marlona Branda i Jamesa Deana, a film postaje instrument za shvatanje moralnih vrijednosti nove generacije, izvan star systema, slatkog i površnog, kojeg je Hollywood još tada usvojio.

POD MAJČINOM PASKOM Edward Montgomery Clift rođen je 17. oktobra 1920. u Omahi, Nebraska, u dobrostojećoj porodici. Otac William Brooks Clift bio je poznati njujorški bankar, a majka Ethel Fogg nije radila, brinula je o kući i porodici i bila dominantna ženska figura u Montgomeryjevom životu. Imao je sestru bliznakinju Robertu-Ethel i starijeg brata Brooksa. Dok je muž radio, Ethel i djeca putovali su po Evropi, odsjedali u luksuznim hotelima, ili odlazili u kuću na Bahamima, zajedno s privatnim učiteljem za djecu. Nakon kraha berze 1929. godine, Cliftovi su bili prinuđeni promijeniti način život i sele u manju kuću na Floridi. U malom gradu Sarasota otkrili su pozorište u lokalnom omladinskom klubu, i, na preporuku učitelja Waltera Haywarda, Monty postaje član amaterskog glumačkog društva. I dok su se sestra i brat redovno školovali i pripremali za studij, Monty je, prema majčinoj želji, i dalje imao privatnog učitelja. Nikada nije završio nikakvu školu, što ga je mučilo cijelog života. Nikom nije bilo jasno zašto ga majka, ta snažna i samovoljna žena, nije htjela dati u javnu školu, da li zbog njegovih umjetničkih sklonosti ili je željela imati potpunu kontrolu nad sinovljevim životom.

MJESTO POD SUNCEM Cliftova majka je ohrabrivala njegove glumačke pokušaje i ambicije, te je po povratku u New York, 1934. godine, dobio ulogu na Broadwayu u komediji Fly Away Home, koja je postigla veliki uspjeh i dvije sezone nije silazila s repertoara. Ulogom u Dame Nature sa 17 godina, nastavak glumačke karijere više nije dovodio u pitanje. Uspjesi su se nizali jedan za drugim, počinju ga tražiti holivudski producenti, ali Montgomery odbija veliki broj uloga. Poslije filmskog debija u filmu Red River (1948.), uslijedila je sjajna uloga u The Searchu i prva nominacija za Oscara. Nastavio je snimati uspješne filmove i počeo stvarati prijateljstva u Hollywoodu. Najbolju prijateljicu pronašao je u Elizabeth Taylor, oboje su bili strasni i ranjivi i odmah postali veoma bliski, a prijateljstvo je trajalo sve do njegove smrti. Zajedno su snimili i nekoliko filmova, a njihova ljubavna scena iz Mjesta pod suncem (1951.) postavila je nove standarde filmske romanse.

 MONTY I LIZ Ljubav je rijetko kome uzvraćao, a ne može se reći da je javno volio još neku ženu osim Liz Taylor. U pitanju je posebna ljubav, ali su bili nerazdvojni. Liz je poslije svake propale veze ili braka trčala njemu, a cijeli svijet se pitao kako Monty nikada nije tražio ruku “djevojke s ljubičastim očima”

DVOSTRUKI ŽIVOT Ljubav je rijetko kome uzvraćao, a ne može se reći da je javno volio još neku ženu osim Liz Taylor. U pitanju je posebna ljubav, ali su bili nerazdvojni. Liz je poslije svake propale veze ili braka trčala njemu, a cijeli svijet se pitao kako Monty nikada nije tražio ruku “djevojke s ljubičastim očima”, očekujući tipični holivudski hepiend. “U njemu je postojalo nešto što nikada nisam uspijevala shvatiti. Bila sam spremna na sve, da živimo zajedno, da se potpuno sjedinimo, ali on to nikada nije želio. Govorio je kako me se boji i kako postoje neki segmenti života u kojima nikada neće moći sudjelovati. Na kraju sam shvatila da naše dvije vrste ne mogu zajedno i zato smo se rastali”, pisala je Liz u svojoj biografiji.

Njegovo shizofreno ponašanje bilo je svakim danom sve izraženije, želio se iskušavati odlazeći na najčudnija i bestidna mjesta ili nastojao iznenaditi prisutne režući biftek na podu. Želio je isprobati sve, istražiti vlastite limite, granicu života i smrti. Izbezumljivao je prijatelje viseći s balkona na sedmom spratu, da bi se potom ponašao sasvim prirodno, kao da nije izazvao opću paniku. Marilyn Monroe, Montyjeva bliska prijateljica, izjavila je neposredno pred njegovu smrt: “On je jedina osoba koju poznajem da je u gorem stanju od mene”. Godinama je odlazio na psihoanalize kod doktora Williama V. Silbergera, homoseksualca koji mu je kasnije, navodno, postao i ljubavnik. Nastavio je živjeti dvostrukim načinom, u javnost je izlazio sa ženama, a s muškarcima imao ljubavne veze – što ga je uništavalo.

KOBNI UDES Montyjev život bio je potpuno uništen jedne noći 1956., nakon večere u kući Elizabeth Taylor i njenog muža Michaela Wildinga. Bili su tu i Rock Hudson s budućom “suprugom” Phyllis Gates i mladi Kevin McCarthy, blizak i intiman Montyjev prijatelj, kojem je nakon svađe rekao da je pospan i krenuo kući, putem obavijenim gustom maglom. Deset minuta kasnije, pronađen je njegov slupan automobil, omotan oko telefonskog stuba. Bio je živ, ali “najljepše lice Hollywooda” bilo je neprepoznatljiva krvava masa. Michael Wilding ga je spasio, bukvalno mu rukom vadeći zube iz grla kako se ne bi ugušio. Ušili su mu lice tankom metalnom žicom, gornja usna je potpuno promijenila oblik, a dotad savršeni nos bio je neprirodno otečen. Slavne plave oči ostale su iste, ali je iz njih izbijao samo užas. Nikad se nije oporavio ni fizički ni psihički, a usljed mnogobrojnih operativnih zahvata, ogromne količine lijekova, ovisnosti o alkoholu i drogi, odjednom je ostario. I Montyjeva glumačka budućnost bila je kompromitirana, već neko vrijeme zaostajao je za čitavim nizom prelijepih i savršenih glumaca, kao što su Marlon Brando, Paul Newman ili Richard Widmark, te se osjećao kao oštećena roba. Pokazat će se proročkim riječi njegovog prijatelja Roddyja McDowella: “Ništa se ne može učiniti za njega, samo ga treba uzeti za ruku i otpratiti do groblja.” Uprkos svemu, dobio je još nekoliko filmskih uloga i 1961. po treći put nominiran za Oscara: u filmu Stanleya Kramera Nirnberški proces tumačio je homoseksualca kojeg su nacisti kastrirali.

PREPLAŠENA MAČKA Nesretan, senzibilan, žestok i ranjiv momak, dugo je krio vlastitu homoseksualnost, tugu je utapao u alkoholu i drogi, izolirao se, mučio, iscrpljivao emocionalno i fizički. Pred kraj života upao je u duboku narkomansku krizu i divlje seksualno ponašanje. Direktori filmskih studija počeli su ga izbjegavati i nisu mu nudili uloge. Umro je od srčanog udara, 23. jula 1966. u 46. godini, ogorčen, siromašan i nedovoljno cijenjen za života, ostavljajući neizbrisiv trag u svijetu filma, ali i teško nasljedstvo glumcima koji su dolazili iza njega. Bio je jedan od najkarizmatičnijih glumaca svog vremena i danas je teško zamisliti kako je hipnotizirajuće djelovao na publiku, kako su tinejdžeri bili ludi za njim, uzvikujući Montyjevo ime tokom projekcije filmova. Nijedan glumac nije se mogao pohvaliti takvom pažnjom, svi su mu htjeli samo pomoći ili ga zaštititi.

Reditelj Fred Zinneman je rekao: “Monty se kretao kao preplašena mačka i kao mačka izvijao leđa kada ga je nešto iritiralo. Urlao je ni zbog čega. Beskrajna tuga izbijala je iz njegovih plavozelenih očiju. Uvijek je bio nesiguran, nezadovoljan, opterećen s previše problema… I mislim da je iz svega toga i nastao njegov uspjeh. Svojim nemirom i melankonijom bio je simbol jedne generacije koja je izašla iz rata kako bi se ponovo vratila u normalan život.”

 Gracija 109, 12.6.2009.