Pretplati se

ONO Što te ne ubije

Život bez plana

Nekad sam mislila kako je budućnost vrlo izvjesna

Život bez plana

Piše Vedrana Božinović

Napunila sam 43. 

Nekad sam mislila kako je budućnost vrlo izvjesna. Znala sam gdje ću živjeti. Šta ću raditi. Kakvo ću cvijeće imati u saksijama na balkonu. Mirise koji će dolaziti iz kuhinje. Vidjela sam svoje buduće stope na asfaltu ispred sebe. Kao da su se utisnuli unaprijed. Put od žute cigle koji vodi u Oz. Imala sam plan. Dobar plan. Možda dosadan, ali dobar. Budućnost je dolazila kao voz u koji uđeš i voziš se dalje. Jednostavno. Karta se plaća kompromisom. 

Onda je voz došao. I ja se nisam ukrcala. Sa osmijehom se nisam ukrcala. Nisam mahala, nisam se čak ni pomjerila. Otišao je voz. I budućnost je postala prepuna mogućnosti. Budućnost mogućnosti. 

Mogućnosti u meni izazivaju tjeskobu. Nekada me je toliko strah da mi se presiječe dah. Ne izgledam tako. Izgledam isto kao onda kada sam sve znala. Danas nemam pojma. Ne čekam nikakav voz. Ne znam ni gdje je stanica. Ništa ne znam. Osim da nikada više ne pravim nikakve planove. I da na činjenicu da ništa ne znam trebam gledati kao na beskrajnu slobodu. Prostranstvo koje liči na krajolike iz kojih si ti došao. Zemlja, trava, nebo… Smjenjuju se zeleno, smeđe i plavo. Nema kraja. Nema ograničenja. 

Nekada se time čak i uspijem utješiti.

Ne čekam nikakav voz. Ne znam ni gdje je stanica. Ništa ne znam
 

*****

Prijateljica koja je deset i više godina mlađa od mene pita me – bježiš li ti? Ja stalno bježim, kaže mi. Bježim, kažem. Čak i kad izgledam kao da se ne mičem s mjesta, bježim. Od ljudi nekad čak i uspijem pobjeći. Mada rijetko. Jedino što mi još uvijek nikada nije uspjelo je da od sebe pobjegnem. Dakle, to ne dođe sa godinama?, pita me. Nasmijem se. Što da kvarim? Neka misli da godine donesu neku promjenu. 

 

*****

Ne mogu da se sjetim kad sam tačno počela da mrzim svoje tijelo, ali sad već mislim da ga mrzim oduvijek. Uvijek smo u konstantnom raskoraku. Ne postoji na njmu ništa što volim. Nikada i nije postojalo. Koliko god se trudim. Prije par dana sam prvi put pomislila kako će taj komplikovani odnos postati još gori. Sada ću morati prihvatiti i to da to tijelo stari. Voljela bih moći reći da me ne zabrinjava estetika starenja. Ali bih lagala. Sjetim se davno otputovale komšinice koja je u svojim osamdesetima mojoj mami sasvim ozbiljno rekla da se sve teže odlučuje gola stati pred ogledalo. Nekad sam se tome smijala. Arogantna mladost. Danas je razumijem. Estetika me zabrinjava. Ali me nemoć užasava. Ignorišem bol u leđima kad ustajem ujutro i još uvijek skočim sa klupice na kojoj stoji cvijeće kad perem prozore. Nosim jednak broj kesa iz jednog puta. I ignorišem kad mi na ekranu iskoči koje vježbe ne treba raditi iza četrdesete. Ignorisanje je moj način. Ako je budem ignorisala, nemoć će me zaobići. Ljuta na estetiku, ignorišem nemoć. Presmiješna sam. 

Zanimljivo, nikada mi nije ni palo na pamet da možda prihvatim stvari onakve kakve jesu. 

Da možda konačno prihvatim sebe.

 

*****

Mjesec dana prije nego što ću napuniti 43, pitao si me – šta ti je? Ništa, rekla sam. I nasmiješila se tako da čuješ kroz slušalicu. 

Tako ide taj razgovor: ti pitaš šta mi je, ja odgovorim ništa. I počnem pričati o nečemu drugom. Razgovor se zavrti. Pitat ćeš šta ti je čim ti se ponovo pruži prilika. Reći ću ništa čim završiš pitanje. Možda ću dodati – stvarno, nije ništa. I još ću se više nasmiješiti. I bit ću iznenađena da pitaš opet. Kad pitaš treći put jednako uporno i jednako strpljivo, odgovorit ću nadrkano. Napast ću te što me mučiš. Zato što kopaš po ničemu. Nije mi ništa, šta bi mi moglo biti?! Zašto uopšte misliš da mi je nešto? Pričam sa tobom najnormalnije. To je tvoja projekcija, tvoj trip. Furaš se bezveze. Ja sam skroz OK. Super sam. Nije mi ništa. Ništa. Možda ću čak reći – hajde, čut ćemo se kasnije, iako nemam nikakvu namjeru da pritisnem crvenu slušalicu i prekinem razgovor. Srećom, nemaš ni ti. Ti ćeš šutjeti. Ja ću malo šutjeti. I onda ću reći šta mi je. Stvarno. Tako ide. Ne pitaj me zašto tako ide. Ne znam. Kao što ne znam ni koliko čovjek može imati strpljenja da čeka da se malo šuti. Pitam se često. Kao što se često pitam – a zašto ne mogu da kažem odmah? A ne mogu. Ne znam…

Mjesec dana prije nego sam napunila 43, ti si šutio i ja sam malo šutjela. 

Za mjesec dana mi je rođendan. I ne želim da budem sama.

 

*****

Naše glave su u prvom planu. U drugom planu je građevina. Simbol grada. Nismo ušli, bila je gužva. A mi smo imali samo dva sata za grad u koji se inače ide na dane, na romantične dane. Između dva leta. Bijeg sa aerodroma koji nosi ime čuvenog državnika. Bila sam ranije. Par puta. Tu sam jednom čekala Novu godinu, ispred tunela u kojem je poginula jedna poznata princeza. Bilo mi je morbidno da smo tu. Ali je pogled bio lijep. I jako su me boljele noge pa nismo išli dalje. Tu sam kupila i cipele koje imaju potpeticu u obliku Bambija. One za koje se uvijek smiješ kako su ti omiljene. Ne znam jesi li ti bio ranije. Ne sjećam se. Jesi? Dva sata je nedovoljno za pločnike u sutonu vlažne od kiše i odsjaj mjeseca u čuvenoj rijeci koju gledaš sa mosta ljubavnika. Dva sata je dovoljno za brzinske selfije u okolini stanice metroa sa koje se ide direktno nazad na aerodrom. I kafu s nogu. Popili smo dvije kafe. Imamo manje selfija. Ali imamo taj. Sa građevinom. Gledali smo kako gori zajedno. Na snimku. Neću ulaziti ni u šta. Dovoljno je već cirkusa oko svega. Danas je svako mišljenje javna stvar. I svi se pitaju o svemu. Ja se pitam samo imamo li ti i ja vremena da napravimo sve te silne selfije prije nego što se zapali cijeli svijet.

 

*****

Star sam, kažeš. Dobro se snalaziš u mojoj maloj kuhinji. Na prozorskoj dasci je ogromni buket koji je najbolja imitacija nabranog poljskog cvijeća koju si mogao naći u cvjećari. Toliko je stvari koje si mi dao. Previše. Kuhaš. Ručat ćemo zajedno. I ja sam stara, kažem. Sjedim na kauču i gledam te. Koliko drugačije izgleda pogled s ovog kauča sada nego što će izgledati za nekoliko dana. Ali o tome ne želim da mislim. Ti nisi stara, kažeš. OK, nisam, kažem. 

Napunila sam 43. 

I nisam bila sama.

 Gracija 367, 3.5.2019