Pretplati se

Ono što te ne ubije

Noć neotvorenih poruka

Moderne tehnologije omogućavaju besplatnu ljubav. I besplatnu svađu

Noć neotvorenih poruka

 Piše Vedrana Božinović

Cijelu noć smo se svađali. Porukama. Ni jedno od nas nije moglo da govori. Moderne tehnologije omogućavaju besplatnu ljubav. I besplatnu svađu. Bez razmišljanja o troškovima. Slova bez znakova, riječi koje čita samo sposobnost da od žvrljotine napravimo smislenu riječ. Žvrljotine koje odaju koliko je uzbuđen onaj ko kuca. Bez interpunkcije. Da. I bez smisla. U trenutku potpuno bez smisla. Šuma od koje se već nije vidjelo ni jedno jedino drvo. Nisam imala pojma zašto se svađamo. Niti o čemu pričamo. Ali nastavljam, uporno i tvrdoglavo. Nezaustavljivo, direktno u provaliju. Ne mora se uskočiti u svaku baru, pišeš. Mazohistički odgovaram kako ja volim skakati po barama. I kajem se istog trenutka. Ali guram, i guram. Ja sam vremenska nepogoda. Ne može biti da ti je bilo baš toliko dosadno u životu. 

Ne znam kad smo prestali. Ne znam da li smo uopšte prestali. Znam samo da nisam imala više snage da kucam. I da je sintetički pling postajao sve nervozniji. 

A broj neotvorenih poruka se gomilao na ekranu. 

*****

On živi u stanu koji naziva tamnicom. Zato je možda stalno van njega. Šparta ulicama. I recituje poeziju ljudima koje sretne. I koji žele da ga slušaju. Ljudi su zauzeti. Ljudi imaju probleme, kredite, djecu, troškove, loše šefove, istrošene ljubavi. Ljudi se druže sa svojim mislima. Hodaju na autopilotu. Gledaju u mobilni telefon. On se druži sa Preverom. I Bodlerom. I pjesnicima za koje niko više ne zna. Ko još danas čita poeziju?! Osim njega. Njega poezija održava. Hrana za duševno zdravlje. 

Priča mi kako je sa 14 otišao od kuće. I kako je od tada naprosto imao sreće. Naučio je da sluša. Nekada pomislim kako je naučio da sluša misli. I da na njih odgovara stihovima. Priča mi kako je dugo, mjesecima, svakoga dana išao da recituje poeziju ženi koja naplaćuje korištenje javnog toaleta kod glavne pijace. 

A ja se sjetim one priče u kojoj anđeo po dvije najvrednije stvari na svijetu ode na smetljište. 

I nađe ih. 

*****

Noć neotvorenih poruka. Pa jutro u kojem krećem na put i pitam se da li je među njima i emoji sunca sa kojim počinjem svaki dan. Toga jutra sam dva puta kretala na put, jer sam se sjetila da sam zaboravila pasoš, pa sam se vratila po njega. I mislila o tome da bi bilo divno da se čovjek uvijek može vratiti na početak pa krenuti ponovo. Kao da se ništa nije desilo. Sve uz zvuk plinga koji me izluđivao. I nisam ti imala šta reći. I svašta sam nešto imala za reći. I zato sam šutjela. Nisam željela da otvorim još jedan krug. Niti sam željela da čujem…. Ne, ne da čujem, jer nisam mogla više u glavi da dozivam ton tvog glasa kada si nervozan i ljut, kada pizdiš zbog moje nerazumnosti i kada prekidaš moje rečenice ubacujući se u njih kao što se noga ubacuje u vrata koja se zatvaraju. Ne da slušam, nego da čitam šta imaš da kažeš. Dosta je bilo. Dosta besmisla. Dosta šume. Falilo mi je zraka. 

Vozila sam. I plakala. Onaj ljuti plač. Na sebe ljut. Strašno plakala. Toliko da sam povremeno palila brisače iako je vani bilo suludo sunčano. Sa ogromnim nebom. Koje je plingalo. A ja ne znam da isključim zvuk. Mislim, gluposti, naravno da znam. Samo ne mogu. Jer je taj zvuk jedina stvar koja nas još povezuje. 

I šta će se desiti, majko moja, šta će se desiti ako prestane da plinga. 

*****

Prilazi mi. Čekam svoj današnji stih. Umjesto toga, hvata me za ruku i kaže piši. Nasmijem se. On je ozbiljan. Piši, kaže ponovo. Ti gledaš svijet. Šutim. Treba da se zapiše da i u ovom svijetu danas ima ljubavi. Gleda me još neko vrijeme i ode. 

Ostaje na meni da smislim svoj današnji stih.

*****

Vozila sam. Stišala radio. Sa plinganjem koje je u jednom trenutku postao onaj zvuk otkucaja srca iz TV serija koji postane ravna linija i onda objave smrt. U toliko i toliko sati. Plingaj. Plingaj, jebem ti. Besmisleno siječem okuke. Pravim užasne greške u preticanju. Zaboravljam da mijenjam brzine. I strahujem da će mi nestati mreže. I da ću čisto tehničku stvar zamijeniti za stvar čiste propasti. Da ću čuti tišinu. I znati da si odustao. A broj poruka postaje sve veći. I ja gotovo čujem tvoju ljutnju. Ne očaj. Jer ti ne očajavaš. Ti se ljutiš na moju ravnodušnost. A ja nisam nimalo ravnodušna, kažem naglas. 

Pušim drugu kutiju cigareta. I smrdim na duhan. I u ustima mi je okus leša. I kazaljka na aparatu koji mjeri moje ludilo brzinom svjetlosti prelazi od ti si kriv za sve i mrzim te do umrijet ću i treba stati. Kad bi se bar znalo stati. Pling. Pling. Pling. Sklapam pogodbe sa… nekim… Ako izdržim da ne pogledam još tri kilometra, bit će sve u redu. Ako ne izdržim, pa pogledam, onda je svejedno. Onda je gotovo. Onda je kraj. Odustao si. U ta tri kilometra stat će cijela naša budućnost. Barem za sada. Pling. Još samo malo. Gledam i računam, koliko mi treba ako vozim… Malo je tri. Još pet. Izazivam sudbinu. Čekam deset. Kukavica sam. Ne smijem da pogledam. Ne smijem. Ne smijem. 

I onda – tišina. 

*****

Među starim knjigama u starinarnici naiđem na Pjesmu nad pjesmama. Dok je listam, sjetim se kako sam, mlađa od svoje kćerke danas, prepisivala stihove u žutu svesku. (Moja kćerka nema pojma šta je Pjesma nad pjesmama. Time se potpuno uklapa u svoju generaciju.) Mislim da sam kao ilustraciju zalijepila sliku iz Prljavog plesa. Znala sam Pjesmu nad pjesmama i Prljavi ples napamet. Sada znam još to da nobody puts baby in corner. Stihova se uopšte ne sjećam. Ni kako je izgledala knjiga iz koje sam ih prepisivala. (Zašto smo uopšte prepisivali stihove? Koje vrijeme je to bilo?) Ova je ilustrovana aktovima. Fotografije iz pedesetih godina. Smjele. Bez filtera i fotošopa. Nekako temeljno iskrene. Kupujem knjigu i pišem posvetu. E, hajd napravi jednu ljubavnu. Neka ostane da je i u ovom vremenu bilo ljubavi. 

*****

Skidam telefon sa nosača. Ne otvaram poruke. Ne znam koliko je kilometara prošlo. Zaboli me. Zovem. Zvoni. Javljaš se. Ne govorim. Ne govoriš.

Zajedno dišemo. I šutimo. A i šta reći. Tu sam. I tu si. Dovoljno. Pa i dalje šutimo. 

Sve dok ne nestane mreže.

Ostaje to da i u ovom vremenu ima ljubavi.

Gracija br. 362, 22.2.2019.