Pretplati se
Volio bih da me ljudi pamte kao čovjeka, pa tek onda kao snimatelja

MUSTAFA MUSTAFIĆ

Volio bih da me ljudi pamte kao čovjeka, pa tek onda kao snimatelja

Miris filmske trake djelo je našeg vodećeg filmskog snimatelja i direktora fotografije Mustafe Mustafića, autora kojeg obasipaju pohvalama sa svih strana, predavača kamere na Sarajevo Film Academy, i radoholika koji je započeo snimanje dokumentarca radnog naslova Slike iz života bh. filma

Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Najpoznatiji veteran među filmskim snimateljima Bosne i Hercegovine, Mustafa Mustafić (77) ostvario je respektabilnu karijeru, poštovan je i nagrađivani autor, u bliskim krugovima kolega i prijatelja znan po nadimku Pujdo. Nekad član Televizije Sarajevo, skoro 40 godina krstari pod zastavom slobodnog filmskog radnika i sa tim statusom stigao je i u penziju. U javnosti se prvi put javlja kao snimatelj u filmu Ime čovjeka, reditelja Bakira Tanovića, potom su se zaredale TV serije Porobdžije, Kože i Aleksa Šantić, te filmovi Kuduz, Ovo malo duše, Moj brat Aleksa, Bulevar revolucije i Magareće godine, da spomenemo samo neke. Iznimno iskustvo bilo je u ratu, kada je radio na rasvjeti predstave Čekajući Godoa u režiji Susan Sontag. U postratnim godinama snima Go West, u režiji Ahmeda Imamovića, i po prvi put radi sa sinom, rediteljem Dinom Mustafićem, na filmu Remake. I kontinuirano snima kratke dokumentarce Tranzicija žena, Behar i Saraj’vo. U karijeri je snimao brojne slavne ličnosti poput Josipa Broza Tita, Orsona Wellesa, Jeanne Moreau, Ronalda Reagana... 

“Bilo je divno biti u društvu tih velikih ljudi i svjetskih zvijezda, pogotovo za nekog mladog kao što sam ja bio tada”, govori Mustafić danas. Dobitnik je više priznanja, nekoliko puta osvajao je nagradu “Đorđe Jolić”, a dobitnik je i najznačajnije nagrade za životno djelo “Ivica Matić”. Dinamični i neumorni Mustafić iznenadio nas je novim radnim podvigom –knjigom Miris filmske trake, koja svjedoči o rađanju bh. kinematografije i pripovijeda o svijetu filmskih snimatelja. Knjiga je predstavljena u Ljubljani na balKamu, festivalu snimatelja i autora iz regije, zatim u Beogradu na Imago festivalu, promocija u Sarajevu održana je 8. maja, a već sutradan na Festivalu balKam u Banjaluci. 

Šta vas je inspirisalo da napišete knjigu?

– Upravo ono što piše u podnaslovu: Prilog historiji bh. snimatelja. Želio sam da neki snimatelji, od kojih sam ja učio i koji su veoma bitni za nastajanje bh. kinematografije, budu spomenuti, da ostanu zabilježeni, da ih ne zaboravimo, da za njih znaju generacije koje dolaze. 

U knjizi pominjete neke ličnosti iz vremena stvaranja naše kinematografije, djelimično pišete i biografski o njima. Zašto skrećete pažnju čitalaca na njih?

– Mislim da treba da znamo za ljude koji su gradili i udarili temelje ovoj kinematografiji i ostavili svoj trag u tome. Ne počinje svijet niti naša kinematografija od ove generacije; oni su nešto naslijedili od prošlih generacija, neki kontinuitet, estetiku, metod rada, filmski opus. Pored reditelja, pominjem kolege snimatelje, među kojima je jedan od najboljih i najveći talenat koji se ikad pojavio u Bosni i neće se zadugo pojaviti, a to je Đorđe Jolić, koji je nesretnim slučajem stradao na snimanju filma Bitka na Neretvi. Zatim, Aleksandar Vesligaj, Edo Bogdanić, i još puno kvalitetnih snimatelja. Radio sam deset godina na televiziji, imali smo veoma jaku ekipu snimatelja: Tomo Ljevak, Ranko Stanišić, Dževad Čolaković, Ivica Matić, Edo Bogdanić, Bato Bušić. Od snimatelja mlade generacije izdvajam Almira Đikolija. On je izuzetno fini dečko, mi smo iza kamere postali najbolji prijatelji.

 
Kompletan tekst možete pročitati u Graciji br. 368, 17.5.2019.