Pretplati se

ONO Što te ne ubije

Krhotine

Ima stvari o kojima se ne govori, i ne piše

Krhotine

 A ti si tu?!

Mrzim kad me to pitaju. Mrzim. Da, ja sam tu, kažem. Čak uspijem da se osmjehnem. I mogu samo da se nadam da me neće pitati ono na šta ni sama ne znam kako da odgovorim. Ono na šta ne želim sama sebi da odgovorim. Ono što nema nikakav pametan odgovor. Ono na šta bih i ja da znam odgovor. Ono na šta ne želim da znam odgovor. Ono o čemu neću misliti danas. Neću misliti sutra. Ni noću dok čekam da konačno zaspim. Ono o čemu stalno razmišljam.

A do kada si tu?

*****

Kad sam sama, onda ne radim maminske stvari. Umjesto da gledam na sat i žurim, odvraćam pogled od sata i trudim se da sjedim najmirnije moguće. Da vidim kako sporo može prolaziti vrijeme. Može sporo. Nevjerovatno sporo. Posljednje pare u novčaniku dam na kutiju cigareta. I ne pada mi na pamet da idem na bankomat. Ništa mi neće zatrebati. Obučem pidžamu u podne, pokrijem se žutom mekanom dekom i pravim se da spavam. Jer kad sam sama, onda mi se ne spava. Možda čovjek vremenom navikne da spava samo ako se oko njega ruši kuća? Ili se samo desi da mi se kad sam sama nikada ne spava? Kad sam sama, imam otisak od jastuka na obrazu. Napravim ga dok gledam vlastiti TV program. Tamni odraz žene u ekranu koja leži potpuno mirna. Jedino što se miče je mačka koja povremeno pređe sa jedne strane na drugu. 

Kad sam sama, ručam kesicu čipsa koju sam našla u kredencu. Jedem čokoladni namaz tako da u njega umočim prst. Ne pravim domaću supu sa iskuhanom piletinom, mnogo mrkve i celera. Ne razmišljam o vitaminima i o tome koliko već dana stoje jaja u frižideru i da li u pretincu ima nešto za užinu. Ne pravim filovane paprike. Možda ponekad kažem naglas kako je buranija zdrava. Ali i to tek toliko da čujem vlastiti glas. Kad sam sama, nema potrebe da usisavam, brišem, perem, glancam ili skupljam stvari. Sve je tamo gdje treba da bude. Uključujući i neku mrvu nasred ćilima koja mi, kad sam sama, ne bode oči. Neka stoji. Kad sam sama, i ja stojim. U mjestu. Kreće se kazaljka sata koja pokazuje sekunde. Crvena munja koja proizvodi zvuk kada se pomjeri. Uvijek je tu. Ali ga čujem samo kad sam sama.

*****

Priča mi o zalasku sunca na planini na kojoj nisu sreli ni žive duše. Kako su stali da se slikaju. Kako je vidjela da je krenuo rukom u džep od jakne. I zatvorila oči. Kad ih je otvorila, klečao je pred njom. Kaže kako je plakala toliko da je zamalo zaboravila da odgovori. Na prstenjaku joj je prsten. Sjedimo za kafom i čajem. Čekala je da ispriča cijelu priču, a ja sam se sve vrijeme dok nije počela, pitala zašto sve što radi radi jednom rukom. Otkako je rekla, na stolu su obje. Kamen na prstenu svjetluca. Tri dana kasnije, ispratila ga je na autobus. Više od dvadeset sati kasnije joj se javio, čim je došao do interneta. Čujemo se svaki dan, kaže. Možemo se čak i vidjeti naveče kad dođe sa posla, kaže. A i tri mjeseca prođu brzo, kaže. Da, kažem, prođu. Prođu brzo, ponovi ona. Nakon kratke tišine me pita za stranicu sa jeftinim avionskim kartama.

*****

Otišla sam da odnesem dvije kutije cigareta. Rekla je kako samo to želi. Bolnički hodnici su kao lavirint. Slijedim strelice. Nema nikoga. Nije vrijeme posjete. Miriše na sredstvo za dezinfekciju. I neku kuhanu hranu. Zvonim na vrata. Otvara mi sestra. Ona stoji iza nje. Grlimo se. Jako. Bez da je išta pitam, kaže da je dobro. Ponavlja to nekoliko puta. Dajem joj cigarete. Sestra je sve vrijeme tu. Stoji i gleda nas. Svjesna sam njenog prisustva. Ne znam šta da kažem. Ne znam kako, ali odjednom počinjemo pričati o tome kako me ovoga ljeta čeka upis na fakultet. Obje smo nasmijane. Kao da smo se slučajno srele u gradu. Mnogo se smijemo. Mnogo. Veselo. U mirisu sredstva za dezinfekciju i kuhane hrane. Neću ostati ovdje dugo, kaže. Dobro sam, kaže. Super izgledaš, kaže. I ti, kažem. Sestra šuti i gleda nas. Znam taj pogled. Treba da krenem. Gledamo se u strahu od toga da neko ušuti. Tišina nije dobra. Zato stalno pričam a ne govorim ništa. Ništa ne pitam. Rekla bih joj svašta. Nešto lijepo, nešto pametno, nešto važno… Umjesto toga je zagrlim. I jedino što mogu da kažem je – vjeruj mi, vrijedi. To je sve što mi pada na pamet. Dok sestra zatvara vrata i okreće ključ, čujem je kako kaže – dobro sam. Idem bolničkim hodnikom suprotno od strelice za odeljenje na kojem sam je ostavila. I svjesna sam kako i koliko puta sam ja pomislila – da li uopšte vrijedi. U trenutku pomišljam kako ću se izgubiti i neću naći put nazad. Kako ću ostati tu. Smeta mi miris. Dobro sam, kažem. Vrijedi, kažem. Hodam vrlo mirno. Hodnik je prazan. Na dnu svijetli znak na kojem piše EXIT. Izlazim. Miris sredstva za dezinfekciju ostaje da lebdi oko mene.

*****

Razbila sam tanjir. Ispao mi je iz ruke i rasuo se u milion krhotina. Viknula sam da niko ne ulazi u kuhinju i počela da sakupljam komade. Izmakla frižider, zavukla se ispod svih kuhinjskih dijelova, obrisala dva puta kompletnu kuću, usisala, istresla sve nad kontejnerima za smeće u komšiluku… Svako malo se nabodem na neku krhotinu. Neki preostali dio razbijenog tanjira mi otvori krv na jagodici. Ili na stopalu. Neki mali nevidljivi dio koji nisam uspjela izbaciti napolje. Svaki put kad se desi da se opet ubodem na ostatke razbijenog tanjira viknem da niko ne ulazi u kuhinju i sve ponovo očistim. Džaba… Krhotine su vrlo uporne.

*****

A ti si tu?!

Da, ja sam tu, kažem. I lažem. Kako samo lažem!

Ne, nisam. To samo tako izgleda. Vidiš me, čuješ me, pričaš sa mnom, pijemo kafu… Ali ja nisam tu. Zapravo nisam. I nikako, nikako nećemo dalje. Na sljedeće pitanje. Na pitanje – dokle će biti tako. Ima stvari o kojima se ne govori. Ima stvari o kojima se ne piše. Ima stvari o kojima se ne razmišlja.

Čak i ako o njima misliš stalno.

 
Piše: Vedrana Božinović