Nedavno objavljeno

AMRA DŽEKO: Nakon korone, svi više cijenimo zdravlje i slobodu

Nakon što je četvrti put postala majka, Amra je u intervjuu za naš magazin govorila o iskušenjima koje je njenoj porodici donijela godina obilježena pandemijom koronavirusa, humanitarnim angažmanima u BiH i Italiji, ali i čuvanju i osnaživanju porodice, prijateljskih veza i zdravlja. Na kraju, samo je to važno

Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimila Laura Gozzi

U septembru ove godine četvrti put je postala majka, a dva mjeseca poslije predano je radila na humanitarnoj kampanji “Amami e basta”. Dobar glas o njenim humanitarnim angažmanima odavno je prešao granice naše zemlje, pa su Amrino iskustvo i volju da pomaže onima koji su u nevolji prepoznali i u Fondaciji “Roma Cares”. Ovog puta zauzela se i glasno govorila o nasilju nad ženama i za društvo poražavajućim brojkama zlostavljanih žena u Italiji. Bila je to prilika da sa Amrom Džeko (36) porazgovaramo općenito o njenom humanitarnom radu, ali se i osvrnemo na 2020. godinu koja baš ni po čemu nije bila uobičajena i jednostavna. Njoj i suprugu Edinu je, uprkos svemu, podarila poseban i jedinstven poklon: mrvu nepatvorene i čiste ljubavi, krupnih očiju i punih usana. Nazvali su je Dalia.

Cijela Italija bruji o kampanji “Amami e basta”. Možete li nam reći o čemu je riječ?
– U sklopu fudbalskog kluba Roma postoji humanitarna fondacija “Roma Cares” i angažirani su na svim poljima. Rade velike stvari i pratim njihov rad otkako smo došli u Rim. Nedavno me predstavnik Fondacije pitao mogu li mu pomoći da ove godine, umjesto uobičajenog prazničnog kalendara sa igračima, naprave nešto drugačije, a što bi se odnosilo na nasilje nad ženama i općenito nasilje u porodici kako bi se ukazalo na ovaj veliki i zabrinjavajući problem. Nažalost, broj žrtava nasilja se tokom lockdowna u Italiji povećao za tri puta. U martu 2019. godine bilo je 88 žrtava nasilja dnevno – znači, jedna žena na svakih 15 minuta, a od aprila se taj broj utrostručio. S obzirom da u Fondaciji znaju da se bavim humanitarnim radom i da mi je to primarna aktivnost u posljednje vrijeme, obratili su mi se za pomoć.
Zapravo su vam prepustili i ideju i organizaciju?
– Da, i moram priznati da su mi time ukazali veliku čast. Željeli smo poslati jaku i snažnu poruku u kampanji borbe protiv nasilja na ženama. Odlučili smo da na fotografijama kalendara bude 12 supruga ili djevojaka fudbalera Rome snimljenih na 12 lokacija u Rimu, od onih najpoznatijih do manje poznatih. Odmah sam kontaktirala našu prijateljicu fotografkinju Lauru Gozzi, koja je dala sve od sebe da napravi sjajne fotografije. Za samo nekoliko dana uspjeli smo organizirati snimanje, odabrati žene, lokacije, osmisliti cijelu kampanju. Odvojili smo 12 dana, svaki dan na određenoj lokaciji. Došli smo na ideju da šminkom nacrtamo modricu ispod oka, a ta modrica se poslije, vizuelnim efektima, pretvara u srce i, zapravo, predstavlja hrabrost i odlučnost žene da reaguje, izađe iz tog nezdravog okruženja i potraži pomoć u sigurnoj kući. Kampanju smo nazvali “Amami e basta”, što u doslovnom prevodu znači “Voli me i dosta”, iako bih ja to prevela kao “Samo me voli”. Također smo snimile i video u kojem smo predstavile dio naše svakodnevice i pažnje koju muškarac može podariti ženi. Na primjer, ja sjedim i čitam knjigu, a Edin mi donosi šolju čaja i poljubi me u obraz. Jer, za ljubav ne treba poseban razlog. Željeli smo poslati poruku kako ženi ne treba puno da bi bila sretna. Veoma smo ponosni što su ljudi prepoznali važnost kampanje i osjetili želju da i sami budu dio nje. Odlučili smo da se sredstva od prodaje kalendara usmjere na edukaciju tih žena i njihovo zaposlenje. Najbolje ćemo im pomoći ako im osiguramo budućnost i pružimo ekonomsku neovisnost.

Amra je centralno lice, ali i organizatorica kampanje borbe protiv nasilja nad ženama koju je pokrenuo fudbalski klub Roma

Vi i Edin se nesebično zalažete za svaku vrstu pomoći BiH. U jednom intervjuu za italijanske medije kazali ste da su humanitarne aktivnosti vaša obaveza. Zašto ste sebi zadali ovako težak i odgovoran zadatak?
– Jednostavno, uz status koji imam, a pritom ne govorim samo o finansijskim uvjetima i sreći da živim ovakvim životom nego i o glasu koji se daleko čuje, osjećam da dolazi i moja odgovornost, da moram davati i pomagati. Zapravo, svako može pomoći, i to bi trebala biti dužnost i obaveza svih nas. S druge strane, i meni pomaže biti društveno odgovorna i humanitarno posvećena, posebno u radu sa udruženjima kao što je “Srce za djecu oboljelu od raka”, gdje mogu biti u bliskom kontaktu sa djecom oboljelom od karcinoma. U trci za životom često zaboravimo na ono što nam je najvažnije: na slobodu, zdravlje i porodicu. Uzimamo sve zdravo za gotovo, a kad nam se sve uskrati, shvatimo da bez toga ne možemo. Humanitarni rad čini da s obje noge stojim čvrsto na zemlji. Kad osjetim da mi vrijeme brzo promiče i da zaboravljam na ono što je zaista važno, ovakvi projekti me osvijeste. Nakon toga više cijenim i svoju porodicu, djecu, okruženje. Da ne govorimo koliko me emotivno ispuni svaki osmijeh izliječenog djeteta ili sretnog roditelja.

“Humanitarni rad čini da s obje noge stojim čvrsto na zemlji. Kad osjetim da mi vrijeme brzo promiče i da zaboravljam na ono što je zaista važno, ovakvi projekti me osvijeste”

Koliko često dobijate pozive za pomoć? Kakve sve poruke stižu u vaš inbox?
– Kada su humanitarne aktivnosti u pitanju, Edin i ja najviše volimo raditi sa određenim udruženjima. U tome nam dosta pomaže naš prijatelj i saradnik Jasmin Ligata. Nažalost, ima svakakvih situacija i ljudi se znaju služiti lažima i malverzacijama da bi nešto ostvarili, ali zato Jasmin sve provjeri prije nego nešto zajedno odlučimo. I on je prije svega veliki humanitarac i neko ko iskreno sve to radi.
Rastužuje li vas nereagiranje države, nefunkcionalan sistem? Zašto ljudi poput vas i Edina moraju skupljati novac za liječenje naše djece?
– Ne bih ulazila u politiku… Kad god boravim u Sarajevu, obavezno odem u Roditeljsku kuću, sastanem se sa Fikretom Kubatom (direktor Udruženja “Srce za djecu oboljelu od raka”, op. a.) i obiđem djecu. Oni su postali moji prijatelji. Rastužim se kada svaki put vidim punu prostoriju, previše je tu teških situacija i priča, zdravstvenih i ekonomskih, ne stižemo svima pomoći. Imam osjećaj da samo što provedemo i završimo jednu akciju, već imamo drugo dijete kojem trebamo pružiti ruku. S druge strane, ponosna sam na naše ljude koji su uvijek spremni za akcije i pomoć, odmah se otvaraju telefonski brojevi i skupljamo velike iznose za kratko vrijeme. Nekad imam osjećaj da ljudi koji manje imaju, više daju. Kada neko pomogne i učestvuje u nekoj humanitarnoj akciji, o tome treba govoriti, jer je ta osoba primjer kako treba raditi. Možda će utjecati na nekoga da sutra uradi isto. Ne treba to shvatati kao samopromociju.

Una, koja će u februaru napuniti pet godina, brine o mlađoj sestrici

Nažalost, Italija je među prvim zemljama u Evropi osjetila pandemiju koronavirusa na svojoj koži. U vrijeme ovog našeg razgovora, Edin je bio zaražen i u izolaciji. Kako danas izgleda vaš život?
– Mi smo zaista bili veoma oprezni, jer imamo malu djecu u kući i bebu od dva mjeseca. Družimo se samo sa Edinovim kolegama i njihovim porodicama jer znamo da se testiraju svaki dan i poštuju sve propisane mjere. Ali, nakon ovoga što se desilo Edinu, mislim da je skoro nemoguće sačuvati se. Moramo otići u market, u apoteku, masku ne skidam, uvijek dezinficiram ruke. Na kraju, to je naša odgovornost, moramo dati naš maksimum. Upravo zbog toga nismo mogli vjerovati kada je Edin dobio pozitivan nalaz. Baš smo se iznenadili. Imali smo sreću da smo djeca i ja negativni sve vrijeme. Edin se izolirao. Mi smo izašli iz izolacije nakon 12 dana. Ali, ako iko nema pravo da se žali, to smo mi. Novembar je bio sunčan, svaki dan smo bili napolju, djeca su bila na zraku jer imamo veliko dvorište. U početku nam je bilo teško, jer su djeca još mala pa nisu shvatala što ne mogu kod tate. Ali i to su kasnije razumjeli. Prošlo je i to, najbitnije je da smo svi dobro. Bilo bi ružno i nezahvalno žaliti se u našoj situaciji. I koliko god da smo udaljeni od rodbine, opet smo imali prijatelje koji su nas obilazili, donosili sve što nam je trebalo, zvali. Svi su se zaista trudili da nam olakšaju. Nadam se da ćemo iz svega ovoga izvući nešto dobro, a najviše cijeniti zdravlje, slobodu i vrijeme s dragim ljudima.
Ove godine desila vam se i četvrta trudnoća. Kako vam je bilo iznijeti je?
– Vrijeme mi je tako brzo proletjelo da nisam stigla razmišljati. Postojala je doza panike i straha zbog cijele situacije s covidom. Najviše smo se plašili za roditelje u Sarajevu. Jedan zdravstveni sistem ne može podnijeti ovako velike cifre. Što veći grad, to veći broj oboljelih, i jedino što možemo učiniti jeste nositi maske i držati distancu.
Dalia se rodila u septembru, kakva je beba?
– Čim se rodila, nevjerovatno je ličila na Danija. Rodila se tri sedmice ranije i ovo je moj četvrti porod na carski rez. Mnogi ljekari limitiraju da se žena nakon tri carska ne odlučuje na sljedeću trudnoću, ali moj doktor je razumio moju veliku želju i podržao me. Čak smo se šalili dok sam bila na operacionom stolu. Edin je, naravno, bio uz mene i držao me za ruku da ne bih razmišljala o tome šta doktor radi. Bila sam nevjerovatno opuštena ovaj put, toliko sam vjerovala da će sve biti dobro. Šalila sam se i rekla doktoru da bude oprezan, jer se ne zaustavljamo na ovoj bebi (smijeh). Dalia je super bebica, mirna. Meni, opet, najviše liči na Edina.
Oduvijek ste govorili da želite veliku porodicu. Odakle ljubav prema velikim i brojnim porodicama?
– Sestra Samra i ja imamo polubrata Edhema. A tokom našeg djetinjstva i ratnih dešavanja, s nama su kod nane bile i naše rodice sa Dobrinje, pa rođak iz Vogošće, bila nas je uvijek puna kuća i u podrumu je uvijek bilo puno djece. Zajedno smo spavali, jeli, nosili stvari jedni od drugih… Iako je bio rat, ja pamtim taj naš smijeh, igru i sreću. Velika porodica znači puno ljubavi, više smijeha i radosti. Nećemo se lagati, nekada zna biti naporno, pogotovo kada su djeca mala i kada ne spavaju (smijeh), ali sva ta ljubav je nenadomjestiva i vrijedi svake kapi znoja i neprospavane noći.
Kako Edin i vi čuvate svoj brak? Vjerujem da ste bili izloženi mnogim iskušenjima, nekada su samo tračevi i priče dovoljne da poljuljaju povjerenje među partnerima?
– Oboje smo na istim temeljima, pogotovo kada je porodica u pitanju: apsolutno je na prvom mjestu. U svakom odnosu i vezi, pored ljubavi, moraju postojati poštovanje, razumijevanje, kompromis, podrška. Bez toga ne ide. Koliko god da sam ja Edinu podrška u karijeri, toliko i on mene podržava u svemu što radim. Vidim koliko je ponosan na svaki moj projekt, postupak. Mi smo prije svega prijatelji jedno drugome i najbolji savjetnici. Nema te stvari koja će poljuljati naš mir i naš svijet.

Dalia je na svijet došla 12. septembra

Prvog oktobra ste napunili 36 godina. Kakva je bila rođendanska proslava?
– Pripremili smo rođendansku večeru za nekoliko prijatelja s kojima se najviše družimo i u skladu sa okolnostima. Dobila sam od Edina savršen poklon, nisam mogla vjerovati! Nekad, kad bih se našalila da želim trećeg psa, samo bi odmahnuo rukom. A za ovaj rođendan nisam zaista ništa očekivala. Međutim, donio je veliku kutiju u kojoj je bio francuski buldog. Bila sam izvan sebe od radosti.
Još jednu posebnu ulogu donijela vam je 2020. godina: prvi put ste postali tetka?
– Situacija mi ne dozvoljava da viđam Elicu koliko bih htjela. Već je i narasla, ima 10 mjeseci. Otišla sam pred sestrin porod kod nje u posjetu i kratko ostala, a drugi put sam je vidjela ljetos u Sarajevu. Sigurno bih Elu maksimalno razmazila. Luda sam za njom!
Čini li vam se da djeca suviše brzo rastu?
– Prebrzo rastu. Vrijeme, generalno, brzo prolazi. Bude mi žao nekih momenata, posebno zbog razdvojenosti. Naša djeca su vršnjaci sa djecom Edinove sestre i žao mi je što ne provode više vremena zajedno. Brzo rastu i još brze uče. Edin i ja ne forsiramo djecu na previše aktivnosti, naročito dok su još mali. Ali zbog same činjenice da žive u stranoj zemlji, a pritom uče i engleski, već sad govore tri jezika. U posljednje vrijeme Una samo priča na engleskom i to tako tečno i sa američkim akcentom iako joj stalno napominjem da u kući nastojimo govoriti samo bosanski. Tješim se da je i Sofija najmanje živjela u BiH pa ipak dobro govori naš jezik. Općenito, današnja djeca su željna znanja i napredovanja.
Vi i Edin ste velike patriote, razmišljate li o stalnom povratku u BiH?
– To jeste naša velika želja. Nadamo se da će Edina služiti zdravlje i da će još igrati nekoliko godina, ali povratak u BiH nam je, svakako, plan. Ipak smo dugo izvan BiH. Koliko god da dolazimo u Sarajevo, željni smo biti s našima u blizini, željna sam da mamu vidim kad god poželim, da pričamo naš jezik, da odem da vidim nanu, tetke, Edinove, da nam se djeca druže, da se šalimo na naš način. Ali, to će biti život nakon Edinove karijere profesionalnog igrača.
Govoreći o vašim uspješnim projektima, moramo spomenuti platformu Orea, čiji ste idejni tvorac i osnivač. Kako se pandemija odrazila na njeno poslovanje?
– Pandemija je ljude okrenula ka online kupovini, tako da je Orea doživjela procvat. Dobili smo nove kreativce, na šta smo posebno ponosni. Sve vrijeme pandemije organizujemo promotivne kampanje, obrađujemo razne teme kroz live druženja, savjetovanja fotografa i marketara kako što bolje plasirati proizvode i slično. Orea je izuzetna prilika da obradujemo našu porodicu i prijatelje u BiH, ali i šire, sjetimo ih se unikatnim poklonom, te u isto vrijeme podržimo lokalnu privredu, koja je uveliko osjetila posljedice pandemije. Također radimo na umrežavanju kako sa kreativcima, tako i sa kupcima. Veoma nam je važan njihov feedback, jer smo još uvijek start up i važna nam je podrška kupaca. Trudimo se stvarati zajednicu koja je iz dana u dan sve veća. Pozivamo sve čitateljice i čitatelje da kupovinom na Orei podrže lokalnu ekonomiju i kreativce, i da zajedno stvaramo jednu lijepu priču.

Gracija 404, 11.12.2020.
- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img