Napisala Mersiha Drinjaković
Aida Hrnjić je Anurova majka. Anur je dječak iz autističnog spektra. “Postoje tako neki ljudi i djeca koje drugi zovu ‘autistični’, ‘drugačiji’, ‘posebni’, a ja bih rekla da su od čiste ljubavi satkani.” Aida će ove riječi ponoviti svakome ko želi da je sluša. Aida je uporna i neumorna, bori se s vjetrenjačama – ne samo za svoje dijete već i za svu djecu s poteškoćama u razvoju koje sistem ignoriše i marginalizira. Aida je i blogerica koja na portalu Al Jazeere Balkans posvećeno piše tekstove u kojima se stalno referira na borbu za djecu koja ničim nisu zaslužila da ih se ostavlja po strani. Uvijek reaguje na nepravdu: “Imam dijete s autizmom, i kad čitam te naslove kako se djeci u BiH zabranjuje ulaziti u školu, pljuje ih se, stigmatizira i zlostavlja verbalno, a evo i fizički, po ko zna koji put se pitam kakvi smo to zlotvori postali. Ko su ovi ljudi koji to čine, zašto to rade, koji su mehanizmi sankcionisanja, hoće li ih iko ‘upaliti’ za ovu djecu”, napisala je jednom.
Colibri kao primjer dobre prakse
Aida djeluje i institucionalno, kao predsjednica Centra za podršku porodicama s djecom i osobama s poteškoćama u razvoju “Colibri”, te ima puno razloga zbog kojih može biti ponosna na ono što radi. Revnosno se zalagala i forsirala praktične i korisne akcije, od usvajanja zakonskih normi do funkcionalnih i svakodnevnih potreba. Izdvajamo one koje su odjeknule u javnosti: uz podršku Opštine Centar i Opštine Vogošća, te uz donaciju Addiko Banke, obezbijedila je GPS narukvice za djecu s poteškoćama u razvoju u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Bihaću, Sanskom Mostu… Mališanima je osigurala i mjesečnu pretplatu od 5 KM, u dogovoru s BH Telecomom, da bi koristeći GPS uvijek bili online dostupni.
Organizovala je humanitarnu modnu reviju, a prikupljenim sredstvima osigurane su usluge logopeda, psihologa, muzikoterapeuta i art radionice. “Centar pomaže razvoj stotinu djece, u tome smo veoma uspješni. Široka mreža ljudi velikog srca pomaže na sve načine da uradimo divne stvari za našu djecu”, kaže dobitnica nagrada UN-a i UNICEF-a za novinarski medijski doprinos za zaštitu i promociju prava djeteta. Inicijator je i kampanje “Ja ih vidim, vidiš li ih ti”, koja ističe prava djece, ali i brojnih akcija posvećenih porodicama s djecom i osobama s poteškoćama. Aida ne priznaje umor, niti poznaje neuspjeh – ide dalje i pobjeđuje.
Ključ je obrazovanje
A danas, na 2. april i Dan svjesnosti o autizmu, kaže kako ključ svih naših problema leži u obrazovanju stanovništva. “U našem slučaju o autizmu i drugim poteškoćama sa kojima se djeca rađaju, ali uopćeno u svim drugim segmentima života. Obrazovanje je prerogativ uspješnog društva, a mi po svemu sudeći jako kasnimo i nismo baš razvijene svijesti.”
Aida navodi kako joj je omražena riječ „sistem“ – sistem u BiH ima dva entitetska ministarstva obrazovanja, potom deset kantonalnih, te na koncu 79 općina i gradova sa Službama za obrazovanje, kao i odjel obrazovanja u Brčko distriktu. “To podrazumijeva 12 ministara i 80 načelnika i gradonačelnika te isto toliko šefova odsjeka za obrazovanje. Dakle ukupno, samo na vodećim pozicijama na raznim nivoima vlasti građani BiH izdvajaju budžetska sredstva za ravno 172 šefa obrazovanja.”
O broju uposlenih unutar svih tih struktura bolje je, kaže, ni ne razmišljati jer se sve skupa multiplicira za još deset ili dvadeset, a ponegdje i više. “Na vrhu ledenog brijega su komisije svih nivoa vlasti, a koje se bave obrazovanjem! Pa kad sve to saberemo makar desetina hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini radi u ministarstvima i odsjecima za obrazovanje! To je ono šta zovemo „vladajuća struktura“”.
Sve počinje kad logika prestaje
Očekivao bi, piše Aida, prosječan Bosanac i Hercegovac da nam onda obrazovanje cvjeta, da svaki dan proizvodimo genijalce i vladamo svijetom znanja, apsolutno upućeni u nauku, tehnologiju, da se kampanje o podizanju svijesti rade svaki dan i o svemu. Da smo izrasli u demokratsko, liberalno, socijalno osjetljivo i empirijski nadareno društvo. “No, ne lezi vraže, ovdje sve počinje onda kad logika prestaje. Kod nas se tih nekoliko desetina hiljada ljudi svelo na „gdje je puno baba kilava su djeca“ i na to kako „nije u njihovoj nadležnosti“ Primjera radi, kantonalna i druga ministarstva se samoprogolase nenadležnim za ono šta njima ne odgovara. Lokalne zajednice kažu da nemaju ingerenciju, ali niko od njih se ne proglašava nenadležnim u realnosti i shodno tome ukine samo ministarstvo ili odsjek ili prestane da uvodi nesuvisle i s realnošću odvojene pravilnike. Naprosto, jer ne znaju bolje a mi građani ne tražimo više. Što bi naš narod rekao „može im se“ (uz par svijetlih izuzetaka svedenih na dobru volju pojedinaca).”
