Juliette Binoche

NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA IGRANJA “U mladosti nisam gledala filmove, jer nisam imala novaca za kino. Filmove sam otkrila tek kada sam ih počela snimati”, riječi su oskarovke i najplaćenije francuske glumice. Rođena 9. marta 1964. godine, Juliette Binoche kćerka je umjetnika: otac Jean-Marie Binoche je vajar i pozorišni reditelj, a majka Monique Stalens glumica. Njena dvije godine starija sestra Marion Stalens također je glumica i fotograf. Kada je Juliette imala četiri godine roditelji se razvode i šalju je u internat, zajedno sa sestrom. Odmalena je voljela teatar, pohađala je specijalnu srednju umjetničku školu, a zatim upisala National Conservatory of Dramatic Arts u Parizu. Priključila se manjoj pozorišnoj trupi, s kojom je krenula na turneju po Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj, pod pseudonimom Juliette Adrienne. Godine 1983. dobila je malu ulogu u nezavisnom filmu Liberti belle. Pokušavajući započeti glumačku karijeru, pet godina je radila kao službenica i kao slikarski model. Prva velika uloga desila joj se u 24. godini, u filmu Philipa Kaufmana Nepodnošljiva lakoća postojanja, snimljenom prema romanu Milana Kundere, s Danielom Day-Lewisom i Lenom Olin u glavnim ulogama. Iako bez scena eksplicitnog seksa, film je izazvao popriličan skandal zbog mnoštva skoro opipljive erotske napetosti između dvije žene koje dijele istog muškarca. Uslijedili su Orkanski visovi, Požuda, trilogija Tri boje (Plavo, Bijelo i Crveno) koja je postigla ogroman uspjeh u evropskim kinima i na brojnim festivalima, za koju je dobila Cezara; Engleski pacijent Anthonyja Minghelle, kada je tumačeći medicinsku sestru Hanu dobila Oscara za sporednu žensku ulogu; Čokolada s Johnnyjem Deppom…

ŽIVOTNI TRENUCI U filmu Anthonyja Minghelle Provala iz 2006. Juliette je igrala Amiru, izbjeglicu iz Bosne, a pripremajući se za ulogu i želeći što bolje razumjeti sudbinu žene koju je trebala glumiti, boravila je u Sarajevu. “Osjećam da je moja dužnost da ličnost predstavim što uvjerljivije, kako bi ljudi mogli što bolje razumjeti njenu prošlost i mjesto iz kojeg dolazi. Ako kao glumica posjedujem neku vještinu, mislim da je to sposobnost da ljudima ukažem na ono što je važno, da ih ‘probudim’. Filmovi su otvorena vrata, a pred svakim od tih vrata ja mijenjam i svoj život i svoj karakter.”
Godine 2009. pokazala je da nije samo glumica: u Francuskom kulturnom centru u New Yorku otvorila je svoju prvu izložbu pod nazivom In-I & Jubilations. Trajala je mjesec dana, a sastojala se od plesnih performansa, filmskih retrospektiva, potpisivanja knjiga, dokumentarca o Juliette Binoche, koji je producirala njena sestra Marion, te izlaganje pjesama i 58 grafika. Njena prva američka izložba omogućila je publici da stekne uvid u različite radove francuske glumačke zvijezde. Među portretima nazvanim In-Eyes su Juliettini autoportreti kao i portreti slavnih reditelja s kojima je sarađivala. “Za slikanje me nadahnjuju tišina i pokret. Slikanje je značajan dio mog života, kao i gluma. Osjećaji i posebna toplina sastavni su dio života svih glumaca, u kojima ništa nije konačno, u pitanju su samo zabilježeni fragmenti, životni trenuci”, izjavila je Binoche na otvaranju izložbe.     

JULIETTIN SMIJEH Kada je u pitanju Juliette Binoche, izraz “puknuti od smijeha” nije metaforički, jer je njen osmijeh glasan, eksplozivan i zarazan. U jednom intervjuu ispričala je da se i kao djevojčica jednako smijala: jednom je neki daljnji rođak primio u kuću majku i nju kada su bile u teškoj situaciji, ali ih je nakon nekoliko dana zamolio da odu jer nije mogao podnijeti prodoran zvuk Juliettinog smijanja. Taj smijeh možda je bio poseban nagovještaj nečeg drugačijeg, simptom drskosti koja ju je potakla da 1990. napiše gorljivo pismo Françoisu Mitterrandu i zamoli ga da pomogne Léosu Caraxu, s kojim je tada bila u vezi, i finansira njegov film. Simptom izdržljivosti koja joj je pomogla da skoro tri godine provede u ulozi beskućnice za potrebe snimanja Caraxovog filma Ljubavnici s Pont-Neufa (1991.), jednog od skupljih u istoriji filma. Simptom hrabrosti da odbije ulogu u Spielbergovom Jurskom parku, kako bi snimila Tri boje: Plavo Krzystofa Kieslowskog. Ili je u pitanju simptom slobode da 2008. godine prihvati izazov zvan In-I, spektakl britanskog baletana i koreografa Akrama Khana, u kojem je Juliette plesala prvi put.

SAMOĆA KAO UTOČIŠTE Juliette van filma nastoji izbjeći paparazze i sačuvati privatnost. Kada ne glumi, čita knjige Carlosa Castanede, šeta, obožava jesti Nutellu i slobodno vrijeme provoditi s djecom. Iz veze s Andreom Halleom, profesionalnim roniocem, ima sedamnaestogodišnjeg sina Raphaëla, a desetogodišnja kćerka Hanna rođena je iz veze s deset godina mlađim glumcem Benoitom Magimelom, s kojim je 1999. snimila film Children of the Century. S argentinskim rediteljem i scenaristom Santiagom Amigorenom je u vezi od 2005., a prije njega bila je u kraćim vezama s glumcima Olivierom Martinezom i Danielom Day-Lewisom.
“Imam dvoje djece, posao, putujem po cijelom svijetu, možda bih mogla biti sama, bez muškarca pored mene. Ali, podijeliti sve što imate s nekim koga volite, zadovoljava duboku, iskonsku potrebu, koju ne želim ne zadovoljiti. Tačno je da današnje veze ne traju zauvijek, kao nekad. Društvo u kojem živimo nudi nam neograničene mogućnosti za zadovoljavanjem različitih potreba, tako da ostanak kod kuće s jednim muškarcem nekom može izgledati smrtno dosadno”, uz smijeh je izjavila u nedavnom intervjuu, dodajući kako sada, prvi put u životu, s Magimelom može ozbiljno razmišljati i govoriti o porodici, u pravom smislu te riječi. Juliette bi željela da njena djeca budu nezavisna i da slijede vlastite snove, da odrastaju drugačije od nje, rastrzane između razvedenih roditelja, i da redovno viđaju svoje očeve. “Nastojim stvoriti porodičnu atmosferu uz sestrinu pomoć. Kao djevojke nismo se slagale, bile smo previše različite, ali sada smo uspostavile odličan i čvrst odnos. Redovno organiziramo porodična okupljanja, pozovemo djecu, baku i djeda, razgovaramo i družimo se. Ali, imam i samo moje trenutke, kada želim biti sama. Kada sam počela s glumom, osjećala sam jaku potrebu za društvom, a danas je drugačije. Samoća je neka vrsta mog utočišta i čini me jačom.”