Alfred Hitchcock

ISTINSKI TVORAC TRILERA “Snimati filmove za mene najprije znači ispričati priču, a priča može biti manje ili više nevjerovatna. Važno je da nije obična, a poželjno je da bude humana i dramatična. Drama je život iz kojeg su izbrisani dosadni momenti”, izjavio je tvorac mnogih filmova s inteligentnim zapletima i mnoštvom obrta i misterija. Filmski istoričari se slažu da je Alfred Hitchcock istinski tvorac trilera i filmova strave, a smatraju ga prvim rediteljem koji je majstorski znao spojiti motive sumnje, intriga, seksa i humora. Glavni protagonisti njegovih filmova najčešće su nevino optuženi za različite zločine ili uvučeni u nemoguće spletke, a sporim rješavanjem zapleta do samog kraja publiku je zavodio i začarao strahom, od početka ju je držao u neizvjesnosti i napetosti, koristio je zastrašujuće efekte za majstorsko pojačavanje napetosti i znao kako je dovesti na rub živaca. Režirao je 53 filma, šest puta bio nominiran, ali nikada nije osvojio Oscara, osim počasnog za životno djelo 1968. godine.
U Hollywoodu je smatran čudakom zbog čudnog odnosa s glumcima; trudio se saznati njihove fobije kako bi ih mogao maltretirati. Bio je izuzetno kritičan i prema glumicama i glumcima, a jednom je izjavio da ih treba tretirati kao stoku. “Nikada nisam rekao da su stoka; rekao sam da ih treba tretirati kao stoku”, izjavio je braneći se od optužbi. Tokom rada uvijek se nastojao zaštititi, tačnije, sklanjati od glumaca, producenata i ostalih, čija je najmanja slabost mogla negativno uticati na konačan rezultat. Vrlo teško je nalazio pouzdane scenariste koji su bili u stanju njegove zamisli realizirati na filmu, a rijetko se prema njima ponašao s poštovanjem. Volio je sve znati, biti u toku i sve imati pod kontrolom, bio je neumoljiv i zahtjevan. Prije početka snimanja filma i najmanji detalji razrađivani su do savršenstva i ništa nije prepuštano slučaju. Dolazio je na set sa svojeručno nacrtanim scenama čija je svaka sekunda bila isplanirana. Da nije bilo tako, kako bi u slavnu scenu ubistva pod tušem u Psihu stalo 70 kadrova u 45 sekundi?

JANJE BEZ MANE Alfred Joseph Hitchcock rođen je 13. augusta 1899. u Leytonstoneu, blizu Londona, kao najmlađe dijete Williama i Emme Jane: brat William bio je stariji devet, a sestra Nellie sedam godina. William je naslijedio očev posao, dvije prodavnice voća i povrća na High Roadu, a Alfred se odlučio posvetiti filmu. Bio je miran i poslušan dječak, te ga je otac obično zvao “janje bez mane”, prema savršeno bijelom janjetu iz Biblije. Kada je imao četiri-pet godina, otac ga je htio kazniti zbog nekog nestašluka i poslao ga je u obližnju stanicu policije, s pismom za šefa: nakon što ga je pročitao, zatvorio je jadnog Alfreda na desetak minuta u ćeliju. To je bilo dovoljno da se počne bojati policajaca, a inače je bio povučen, bojažljiv, volio se osamljivati i na miru gledati drugu djecu kako se igraju. Odrastao je uz strogo vaspitanje u religioznom duhu i pohađao težak jezuitski koledž Saint Ignatius, gdje su fizička kažnjavanja bila uobičajena: “Vjerovatno se tokom perioda provedenog kod jezuita u meni snažno razvijao osjećaj straha”, priznao je Alfred.
Školovanje je nastavio upisavši se na Školu inženjerstva i navigacije, koju je morao napustiti 1914. godine, nakon očeve smrti. Još u ovom periodu Alfreda su zanimala dešavanja iz svijeta kriminala i ubistva, te je sakupljao isječke iz novina s takvim temama i često posjećivao Muzej Scotland Yarda. Slobodno vrijeme provodio je u kinu, a njegovi filmski idoli bili su Charlie Chaplin, David Wark Griffith, Buster Keaton, Douglas Fairbanks, Mary Pickford… Prvi posao povezan s filmom dobio je 1920. godine, kada je u londonskom Famous Players-Lasky studiju pisao titlove. Kada se iste godine razbolio reditelj filma Always Tell Your Wife, uskočio je i završio snimanje. Povjerena mu je prva samostalna režija, ali je film Number 13 ipak ostao nedovršen zbog zatvaranja londonskog sjedišta studija. Hitchcock je naredne tri godine radio na mnogim filmovima kao scenograf, montažer, scenarist i pisao titlove. Godine 1925. dobio je priliku da režira The Pleasure Garden, kojim je otpočela njegova blistava karijera.

AMERIČKI PERIOD Godine 1927. Hitchcock skreće pažnju na sebe filmom The Lodger: A Story of the London Fog (Stanar), sa zapletom koji će kasnije teoretičari definirati – klasičnim hičkokovskim. To je njegov prvi film u kojem se koristi element krivog čovjeka. Scenarij je napisan prema uzoru na Jacka Trbosjeka: glavni lik  optužen je za ubistvo koje nije počinio te je protiv svoje volje uvučen u niz spletki i zavjera. Mračna i izuzetno sugestivna atmosfera maglovitog Londona (iako snimljen u Njemačkoj, kao većina ostalih) s kraja 19. vijeka doprinijela je tome da se The Lodger smatra jednim od najuspješnijih britanskih nijemih filmova. A i sam Hitchcock ga je smatrao svojim prvijencem, bez obzira što nije prvi koji je snimio. The Lodger je bio značajan i za Alfredov privatni život: upoznao je i oženio montažerku Almu Revill, koja mu je postala najbliža saradnica, napisala scenarije za mnoge i radila na svim njegovim filmovima. Živjeli su u sretnom braku sve do kraja njegovog života i imali kćerku Patriciju, rođenu 1928. godine.
Kada je počeo Drugi svjetski rat, Hitchcock je emigrirao u Ameriku, gdje mu filmovi postaju komercijalniji, a on pažljiviji prema ukusima publike. Godine 1940. godine režirao je svoj prvi američki film Rebecca, za koji je sam rekao da “nije hičkokovski, nego svojevrsna, prilično staromodna bajka kojoj nedostaje duhovitosti”. Film je proglašen najboljim te godine i donio je Oscara producentu Davidu Selzniku. Tokom američkog perioda, za nešto manje od 40 godina snimio je 50 filmova, a najbolji su nastali krajem pedesetih i početkom šezdesetih: Ozloglašena, Prozor u dvorište, Vrtoglavica, Sjever-sjeverozapad i Psiho. Poslije Ptica iz 1963., Hitchcockova karijera počinje blijediti. Iz Amerike se vraća u London i 1972. snima Mahnitost, prema kritičarima – njegov posljednji uspješan film, u kojem je prvi put dopustio psovanje i golotinju.

CAMEO ULOGE Jedan od omiljenih Hitchcockovih metoda za razvijanje zapleta i stvaranje napetosti bio je MacGuffin – naziv koji je dao beznačajnom detalju koji omogućava razvijanje priče i podstiče likove na akciju. MacGuffin je nekad određen lik, nekad samo ime koje se često pominje, u Ozloglašenoj je to bila pošiljka uranija, a u špijunskom filmu 39 stepenica – državna tajna. Pojavljivao se u većini svojih filmova, u takozvanim cameo ulogama (naziv za kratko pojavljivanje poznatih osoba u filmu, predstavi…), i toliko ih popularizirao među publikom da ih je počela tražiti. U prvim cameo ulogama pojavljivao se u pješačkoj gužvi, na fotografiji ili mračnim eksterijerima, a kasnije su bile upečatljivije: u uvodnoj sceni filma Nepoznati iz Nord Expressa unosi u voz kutiju za violončelo, u Tremi se na ulici okreće za Jane Wyman koja priča sama sa sobom, a na kraju Porodične zavjere njegova sjenka se vidi kroz mutno staklo na vratima. Hitchcock je imao 41 cameo pojavljivanje, koje je postalo njegov zaštitni znak i koje je vremenom počeo stavljati na sam početak kako bi se publika mogla koncentrirati na film.

HITCHCOCKOVE PLAVUŠE U mnogim filmovima Hitchcock je pokazao svojevrsnu opsesiju određenim tipom žene: najčešće su bile mlade, visoke i plave, krhke građe i hladnog držanja, koje su, skoro uvijek, skrivale podvojenu ličnost ili zlu osobu. Omiljene Hitchcockove plavuše bile su Madeleine Carroll, Tippi Hedren, Kim Novak, Janet Leigh, Claude Jade i, naravno, Grace Kelly, s kojom je snimio tri filma. Na snimanju posljednjeg, Drž’te lopova, na Francuskoj rivijeri, Grace je upoznala princa Rainiera, udala se i, na Hitchcockovu veliku žalost, prestala snimati. Iza ove opsesije možda stoje komplicirani odnosi sa ženama mladog Alfreda, koji je kao mladić uglavnom bio sam. Imao je oko 25 godina i status profesionalnog reditelja kada je prvi put probao alkohol i izašao na sastanak s djevojkom. Francuski reditelj Francois Truffaut, koji je radio s Hitchcockom još kao student, izjavio je: “Ponekad mi se činilo da su Hitchu vođenje ljubavi i smrt potpuno isti: on ljubavne scene snima kao scene ubistva, a scene ubistva kao ljubavne.”

KRAJ ŽIVOTA Godinu dana poslije Ptica snimio je film Marni (1964.), koji je doživio neuspjeh, poslije kojeg Hitchcock kao da više nije bio isti čovjek. Izgubio je samopouzdanje bezuspješno pokušavajući Tippi Hedren pretvoriti u novu Grace Kelly. Snimao je manje tokom zadnje dvije decenije života, na šta je uticalo i sve slabije zdravlje. Za nekog kao što je bio on, koji je živio za film i od filma, prestanak snimanja je bio kao kraj života. Prvog dana 1980. je od kraljice Elizabete II dobio titulu viteza, a 29. aprila iste godine umro u svom domu u Bel-Airu, od zatajenja bubrega, u 80. godini. Nije bilo javne sahrane, kremiran je, a pepeo prosut u okean. Sir Alfred Hitchcock je ostao Britanac, iako je 1956. uzeo američko državljanstvo. Stvarajući u vrijeme u kojem čovjek više nije mogao kontrolirati vlastita djela i živio u konstantnom strahu od nuklearne bombe, Hitchcock je postao najveći pjesnik straha svih vremena. Ali, ne straha od tiranina ili ubice, nego straha od nevinog i običnog čovjeka, kojeg srećemo svakog dana.