Pretplati se
Ivica Osim

Ljudi koje volim

Ivica Osim

Fudbal Ivice Osima za njega i njemu najbliže bio je pitanje života proživljenog tako da se mogu zakleti, makar ne znam objasniti, da bi ovo bio puno, puno bolji svijet kada bi svako makar jedan dan u životu bio kao Švabo za sve svoje godine

Osim me prinudi da dođem na stadion i vidim utakmicu između dvije reprezentativne selekcije. Ne, naravno, nije me razočarao. On me je oduševio, jer dok je on bio na sceni, utakmica je bila velika...
(Miloš Milutinović, nekadašnja Plava čigra beogradskog Partizana i bivši selektor)

Piše: Emir Imamović


“Tada sam vidio nešto što nisam nikad ni prije ni poslije, možda se nikada više neće ni dogoditi. Osim je krenuo s loptom od centra igrališta, a na njega su se sjurila četvorica iz Dinamove obrane. Onda je on stao, i to onako kako je on to radio: ogroman, trom, umoran, stao je baš kao ukopan. Stali su i oni, već isfrustrirani dotadašnjim sluđujućim Osimovim driblinzima. Nevjerojatna scena: nasred terena jedan s loptom, četvorica pred njim u polukrugu, svi kao zaleđeni. Tada je Osim nešto munjevito napravio cijelim tijelom, neki dvostruki-trostruki pokret potpuno izlomljena ritma, ali još uvijek ni ne dodirujući loptu – ona je mirovala pod njegovim nogama. Morate mi vjerovati, tu sam scenu gledao u sebi tisuću tisuća puta: sva četvorica su popadali, svak na svoju stranu, kao otkosi! Osim je produžio kroz njih, pronašao po dubini Smajlovića, koji je po onoj božjoj pomrčini i vodurini nekako smuvao i sebe i obranu, i ugurao loptu u mrežu”, napisao je Ivan Lovrenović maja 2002. godine u tekstu o Suštini nogometa, sevdahu u onome što će samo neznalice nazvati najvažnijom sporednom stvari na svijetu.
Niti jedna igra u historiji ljudskog roda nije promijenila svijet kao ona sa, zapravo, malo pravila. Fudbal, dakle. Putujući za kožnom loptom, crnci su stigli na Karpate, siromasi iz bivšesovjetskih republika na Mediteran, djeca iz favela u raskošne vile na španskoj obali, Bosanci u Japan... Informacije koje su danas dostupnije nego ikada prije (čak i tamo gdje je upotreba interneta strogo kontrolirana), postigle su manje, puno manje, na razumijevanju među ljudima, od jedne jedine pobjede izvojevane, recimo, golom tamnoputog igrača tamo negdje gdje se tamna boja kože smatra oznakom niže rase. Nogomet, kako i glasi naslov jedne od najboljih knjiga o ovom sportu, objašnjava svijet mijenjajući ga. Istovremeno, fudbal je promijenio i sebe. Jednako na bolje i na gore. Nikada se, što je lako dokazivo, nije igralo bolje i atraktivnije. I nikada fudbal nije bio beskrupulozniji; surov kao i svaki veliki, jako veliki biznis. U tom i takvom fudbalu je zato moguće da Liverpoolov Dževdo Alihodžić, dakle Peter Crouch, u jednoj sezoni bude najbolji, a drugoj prekobrojni. Ili da se treneri, kao što je rekao Giovani Trapattoni, bivši talijanski selektor, dijele na one koji su dobili i one koji će dobiti otkaz.
Možda nije tačan, ali tako zvuči – ko misli drugačije, neka se pokuša sjetiti – podatak da Ivica Osim nikada nije dobio otkaz! (Epizoda u Panathaniakosu se može dvojako tumačiti). On je uvijek odlazio, ali tek kada više ne bi nalazio niti jedan, prije svega ljudski, pa tek onda rezultatski razlog da ostane u nekom klubu. No, nikada usred sezone... “Treba preživjeti i kad počnemo padati. Šta bi bilo kad bi se svi ubijali kad su na vrhuncu moći, ljepote, slave, i da nemaju petlje i hrabrosti da prihvate i ovaj drugi dio?” Ivica Osim je, prije svega, hrabar čovjek, u onom smislu u kojem je hrabrost pitanje etike, a ne ludosti. O tome, evo, svjedoči ono što je rekao napuštajući mjesto selektora SFRJ maja 1992. u Beogradu: “Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže: odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete... To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava...”
Švabo za sve ove godine, a trener je skoro tri decenije, nije postao robom novca oplođenog tuđim talentom. Mogao je, recimo, trenirati Real iz Madrida umjesto malog Sturma iz Graza. U Španiji bi ga, sigurno, više platili, ali mu ne bi,  nakon što bi postigao najviše što može, bez obzira na rezultat, zahvalili transparentom: Thanks for the memories. Mogao je, umjesto Japana, biti selektor... Ma, nije važno. Sreća je kada čovjek radi ono što želi, a ne samo ono što se od njega očekuje.
Po rezultatima, Ivica Švabo Osim možda ne spada među najbolje trenere na svijetu. On je, međutim, junak iz druge priče: genijalni ters raskošnog znanja i svijesti da se dobra djela čine zato što tako treba, a ne zato da drugi znaju.

Ivica Švabo Osim (6. maj 1941.) bori se za život u Japanu nakon moždanog udara dobijenog poslije gledanja utakmice. Neki, govorio je Bill Shankly, misle da je fudbal pitanje života i smrti – ne, on je puno više od toga. Fudbal Ivice Osima za njega i njemu najbliže (“Moja supruga Asima je žrtva tog fudbala, i ja to sada vidim. Žao mi je što nisam više bio s djecom, ali ne mogu sada nazad. S druge strane, ne bi ni valjalo da sad žalim zbog nekih stvari, jer je taj fudbal, manje-više, priuštio neki normalan život svima. Ipak, često sâm sebi kažem: da sam ovo znao što sad znam, možda bih drugačije napravio...”) bio je pitanje života proživljenog tako da se mogu zakleti, makar ne znam objasniti, da bi ovo bio puno, puno bolji svijet kada bi svako makar jedan dan u životu bio kao Švabo za sve svoje godine.
Nakon moždanog udara, teško da će Ivica Osim opet na trenersku klupu. Tamo je sada mjesto mlađem Osimu, Amaru, koji već pokazuje da su u njemu, u svakom smislu, većinski geni – očevi. Ivica Osim je obećao da će umrijeti u Sarajevu, kod svoje kuće. I zato je rano da posljednji put Švabi kažemo: Hvala ti za sjećanja... Na Želju, posljednju jugoslavensku reprezentaciju, na godine nakon kojih i za najbolje trenere, kada pokažu dušu, puno humora i šarmantni bezobrazuk, kažemo: Evo ga ko Švabo. I dodamo: Ali, drugo je Švabo... Iako znamo da je Švabo “prvo”, ne mjesto na ovoj ili onoj tabeli, .nego nešto više i važnije. 

Gracija 69, novembar 2007.

Gracija 69, novembar 2007.