Kao što sam to ponovila nebrojeno puta: ja sam bila štreber. Štreberčina! I danas sam, s tim što sada to niko ne ocjenjuje, pa umjesto petica obično dobijem sedlo i omamuzaju me takvu, društveno korisnu. Ali u doba kada je to bilo bitno, moja mama nikada nije bila pozvana na informativni razgovor u školu. Osim onda kada sam se onesvijestila prije kontrolnog iz matematike, što su svi protumačili strahom od ocjene, a niko činjenicom da sam se sedmicama prije toga hranila isključivo zelenom salatom u pokušaju da obučem tada izuzetno moderne farmerke. Mama se vratila iz škole ljuta kao puška, stavila pred mene pun tanjir i rekla kako ona neće na informativne razgovore ići radi mojih... znate koja sad riječ ide, da ne citiram doslovno. I morala sam jesti, plačući u tanjir i govoreći kako nije pošteno da me se terorizira, a misleći kako sad nikad neću maznuti S. koji je uvijek nosio crvene starke i jaknu i bio najbolji frajer u čitavoj školi, ako se ja pitam.
A nisam se ništa pitala, jer je mama hladno odgovorila kako neće biti kao mame od M. i Dž., koje su uvijek morale ostajati nakon roditeljskog, a u školu išle kao na posao. Svaki dan. Ja sam znala zašto, jer sam znala kakvi su M. i Dž., kojima čak nije bilo dozvoljeno ni da idu s nama na ekskurziju nakon što je razrednica rekla kako je od njih već dobila psihosomatski poremećaj i kako joj ne pada na pamet da joj dijete ostane siroče zbog Ohrida. Nije pomoglo čak ni to kad su se pred cijelim razredom svečano zakleli da će se popraviti, i da im je žao što su zapalili farmerke našeg školskog druga – dok je ovaj još bio u njima! – dokazujući mu da nisu original Levi’s, jer Levi’s ne gori. Kako god, danas su obojica ozbiljni ljudi s ukupno petero djece, poslovima i suprugama, i užasno sam ponosna kad ih sretnem – jer su dobri i čestiti. Ali su, bez obzira na to, mojoj mami čitav život služili kao primjer onoga što ona neće.
Mada je na kraju i ona radi svog drugog i mlađeg potomka išla u školu kao na posao. Istina, on nije palio farmerke, ali je na pitanje profesora šta radi na hodniku škole znao odgovoriti kako čeka trolejbus; ili je imao čudnu bolest koja bi ga obuzimala redovito zadnja dva časa poslijepodnevne smjene petkom. I mama bi duboko uzdisala, nikada nije pričala kako neće ona zbog njegovih... ono isto, da bude pozivana na informativne razgovore, ali je zato negdje u četvrtom srednje s razrednicom bila na ti. Možda se i danas čuju.
Ja nisam kontala što je to toliko strašno ako te zovu da malo dođeš do škole. Bože moj, svi smo ljudi i svi griješimo. Ne može se očekivati da dijete, koje je još stvarno dijete, baš uvijek i u svakom pogledu bude savršeno ozbiljno, pribrano, pristojno i na nivou zadatka koje društvo pred njega predstavlja. Moramo se pomiriti s tim da će nas jednom pozvati u školu, na razgovor. I da nam garant neće reći kako su nas zvali da nam kažu kako nam je pametno dijete.
I sve sam ja to lijepo govorila svima koji su željeli da slušaju. Sve dok mi u pola osam naveče nije zazvonio telefon na kojem je pisalo najzastupljenije ime u mom imeniku, i pored njega Uciteljica – da se zna ko je. Malo je reći da su mi se noge odsjekle. Odsjekle su mi se i ruke. I uopšte ne znam kako sam se javila. Ali jesam. Ljubazno i učtivo, kako to znaju samo dobri prosvjetni radnici, obaviještena sam da ne, nije ništa strašno i ne, nikako ne treba da se brinem, ma ne, ne treba da razgovaram s djetetom, ali ako mi nije problem, eto, bilo bi lijepo da navratim sutra malo prije škole. Da porazgovaramo.
Mislim da nisam ni prekinula vezu kako treba, a već sam u maniru istorije koja se uvijek ponavlja, i iz koje nikad ništa ne naučimo, urlala: Šta si uradila, nesrećo! Treba li i ja da budem kao mame nekad problematičnih, a danas divnih, M. i Dž?! Treba li kroz život da hodam oborene glave?! Zašto, o Bože, zašto baš moje dijete?! Urlala sam – ali u sebi. Naglas sam sasvim mirno, najmirnije što sam mogla, pitala da li bi mi se mogao reći razlog zbog kojeg idem na strijeljanje... ovaj, razgovor. Ne bi. Zašto? Zato što nema razloga. Dakle, zove me učiteljica zato jer si ti toliko dobra da nema nikakvog razloga da me zove, ali ona želi da me vidi? Možda. Ili te zove zato da te pita nešto vezano za glumu. Zašto? Da nema učiteljica namjeru da se počne baviti glumom? Možda. Ali amaterski. Idi na spavanje. Ali, tek je devet sati i... ODMAH!!!
Jedva čekam jutro. I ne čekam ga jedva. Nevaspitano dijete onih glumaca, kako ljudi koji nas vrlo površno znaju zovu moju kćerku ako uradi i najmanji dječiji prijestup, ide u školu sa mnom. Na putu pokušavam još jednom. Ljubavi, reci mami. Neće se mama ljutiti. Nema veze. Samo da smo mi živi i zdravi. Sve se može prevazići....
Mama, rekla sam ti: nemam pojma.
Dobro. Ali ako bude... ništa, ništa. Dobro.
Konačno stojim pred učiteljicom, koja je kao da sam je ja osmislila – dovoljno stroga da zadovolji moj kriterij stege i dovoljno pametna da zadovolji potrebu za pažnjom moje kćeri.
Čekam.
“Znate... S. je...”
ŠTA JE! – strašno je urlati u sebi. Ostajem mirna.
“To nije ništa strašno, ali kako su oni na pragu osjetljivih godina, a ja sam primijetila da to na nju jako utiče, samo sam željela da vam skrenem pažnju da se...”
... molim te, Bože, samo da se ne drogira, mislim i sama se sebi divim. Njoj je deset godina, konjino. Nemoguće da... ili nije nemoguće. Današnja djeca ne znaju igrati emaesesa, ali možda... U meni su Golum i Smigl. I ja sam sigurna da...
“... zaljubila.”
Molim?
“Zaljubila se, u dječaka koji ide u peti razred, pa malo manje prati nastavu, a malo češće traži da ide u toalet, jer je njegov razred odmah pored. I rasijana je: neki dan je za “raditi” rekla da je pridjev, a ja znam koliko ona zna. Samo da vam malo skrenem pažnju da...”
Kao da je neko skinuo blok armiranog betona s mojih leđa. Jasno mi je da nisam pozvana da bih u korijenu sasjekla nepriličnu emotivnu raznesenost moje desetogodišnje kćeri, nego da bih, o hvala Bogu i na prosvjetnim radnicima koji rade svoj posao, bila u toku, ako nisam. A jesam. Jer moje dijete kada se zaljubi, obavijesti sve na koje naiđe. I znam za H. I za pridjeve. I ja tu ne vidim nikakav problem. Tako da je, za mene, prvi informativni razgovor prošao sasvim bezbolno.
Moj muž i ponosni otac, međutim, nije bio mišljenja da je sve to tako benigno. Ne može njegova kćerka da se po školi zaljubljuje u nekakve... Te. I zašto se ide u školu? Da se uči. I on bi više volio da je dobila dva, nego da...
Ali, to je već druga priča.
