Mladi i nasilje

Nasilje adolescenata može postati sveopći problem, ukoliko se ne prestane teoretizirati i ne zauzme autoritativan stav, tako potreban onima koji kreću u avanturu odrastanja, a imalo su skloni zastranjivanju. Škola, porodica i društvo pitaju se, danas više nego ikada prije, kako se postaviti prema teškoćama i problemima adolescenata. Nešto se mora preduzeti, jer se nasilje, droga, alkohol, nedostatak saosjećanja i različite devijacije ponašanja javljaju i prije adolescencije. Prebacivanje krivice s jednih na druge postaje patetično, pogotovo kada svi nepomično čekaju da neko drugi napravi prvi korak.
U odnosu na prošla vremena, javlja se nova vrsta problematike: odrasli, na bilo koji način povezani s adolescentima, teško pronalaze motive konflikta, boje se i odbijaju mlade, strahuju od njihovih prijetećih reakcija (otvorenih ili prikrivenih), pravdajući se umorom i razočaranjem i time što su im sve pružili. Malo je odraslih koji će priznati kako koriste materijalna dobra kako bi zauzvrat dobili poslušnost djece, malo je onih koji će se upustiti u raspravu i ako je potrebno preuzeti krivicu, te se sami, gubeći moć upravljanja i odlučivanja, jednostavno nude mladima kao predmet kritiziranja.
Od nestabilnih životnih odluka (razdvajanje, preuranjene veze i depresija) do mnogo očitijih edukacijskih grešaka (zadovoljavanje isključivo materijalnim, nedostatak pažnje, teškoće u nametanju vlastitog stila i prihvatanje izbora mase), nastaje neuspješan model odraslog čovjeka. Dolazi do paradoksa: provokacija koja zahtijeva, na manje ili više svjestan način, jedan “autoritativan princip”, izazvat će samo poniženje i vrijeđanje. Roditelji će biti nesigurni i oscilirati između ljutnje, pretjeranog odobravanja (izazvanog osjećajima krivice zbog nedovoljnog prisustva) i jednog oblika izuzetno zaštitničkog odnosa, što će dovesti do beskrajne razmaženosti djeteta. Adolescent, dakle, postaje “svemoguć” u svojoj nemoći i uključit će nastavnike, učitelje i sociologe u potragu za efikasnim rješenjima. Problem je kompleksan, ali često biva likvidiran okrivljavanjem adolescenta, kao da u sebi nosi sjeme zla. Nasilnik je kriv što je nasilnik i veoma često ga odbacuje i vlastita porodica.  

Šta je nasilje, odakle dolazi i zašto se širi?

Nasilje nije direktno povezano sa nepravdom, povredom ili frustracijom, nego, iznad svega, sa nemoći da upravljamo vlastitim emocijama u teškim situacijama, s teškoćama u izražavanju vlastitih potreba i postizanju zadovoljstva. Nemogućnost ispoljavanja srdžbe dovodi do akumuliranja osjećaja nepravde i ljutnje. Korijen nasilja među djecom i omladinom, u školama i u društvenom kontekstu, često je potcijenjen od strane odraslih, koji uglavnom okrivljuju gene. Najčešće čujemo: “Takav je rođen”, “Isti je...”, i tome slično. Međutim, i djeca i oni nešto stariji žele nešto reći i to rade s onima koji će ih slušati. Kada riječi ne dopiru ni do koga, kada potrebe ne budu zadovoljene, nasilje postaje posljednji pokušaj prenošenje jedne poruke, jednog uzaludnog pokušaja da se uspostavi kontakt i pobijedi nemoć. Svako ljudsko biće ima potrebu da bude saslušano i da ima stvarnu životnu moć (emotivni kvocijent). Nedostatak komunikacije i potvrđivanja, potcjenjivanje i socijalna distanca, čine osnovu nasilja. Represija samo odgađa akumuliranje nove srdžbe, koja će se kasnije ispoljiti na veoma intenzivan način. Odrasli ne mogu primjećivati mlade samo onda kada treba suzbijati njihovu ljutnju: odakle stiže sva ta mržnja? Dijete često postane gromobran nakupljenih i nikad neispoljenih emocija odrasle osobe prema vlastitim roditeljima. Radi se o destruktivnim mehanizmima koji se beskrajno odgađaju i zapostavljaju. Potrebno je dobro razmisliti i ozbiljno pristupiti ovakvim problemima, pogotovo u društvu koje nema načina da obuzda anarhiju ovakvih ponašanja. Današnji roditelji su djeca nekadašnjih patrijarhalnih porodica; bez kontrole i puni srdžbe, nastoje dati svojoj djeci ono što oni nisu imali. Šteta što to ne podrazumijeva i emotivnu edukaciju. Pomaže im se, dakle, u nečemu paradoksalnom: daje im se više, ali – na loš način. A, iznad svega, ne uspijevaju izbjeći najgore otrove ljudske duše. Radi se nevjerovatno mnogo kako bi se zadovoljile dječije potrebe, ali tako je mnogo “svakodnevnih nasilja” koja dijete doživljava i ne treba ih miješati s odgovarajaćim vaspitanjem. Ponižavanja, agresivni postupci i nekontrolirana ljutnja javljaju se uprkos najboljim namjerama i samo su izražavanje nagomilanih neriješenih problema. Odrasli su umorni, a kući donose stres sadašnjosti i bol prošlosti. Ali, ne ispoljavaju svoje nezadovoljstvo i ne izražavaju ga riječima, smatrajući to beskorisnim. Mnogi roditelji ne prihvataju i ne shvataju činjenicu da su uzroci nečije nesreće oduvijek isti: neiskazana emocija. Njihovi roditelji su živjeli kontrolirajući svaku emociju. Možda su zaboravili da nikakva kontrola ne može zamijeniti svjesnost o postojanju osjećaja.

Statistike

Kod nas ne postoje precizni podaci o tome koliko je nasilje rašireno među mladima. U talijanskim srednjim školama je tokom 2007. godine zabilježen porast ovog fenomena od pet posto u odnosu na 2006. Osam od deset srednjoškolaca bilo je direktno izloženo nasilju vršnjaka ili su bili svjedoci nasilja. Iako 75 posto mladih izjavljuje kako žrtva nasilja treba potražiti pomoć roditelja ili neke druge odrasle osobe, njih 53 posto to rješava lično. Negativno se gleda na one koji traže pomoć odraslih, što za posljedicu ima novo nasilje. Anketiranjem koje je obuhvatilo 1200 učenika 14-godišnjaka, utvrđeno je da nasilje jednako pogađa i djevojčice i dječake. Fenomen ženskog nasilja, iako manje fizičkog a više psihološkog karaktera, nije zbog toga manje štetno ili manje važno. Većina anketiranih (oko 85 posto) smatra opasnim konzumiranje alkohola, droge, upravljanje automobilom bez vozačke dozvole, krađu ili seksualne odnose bez zaštite. Ali, njih 62 posto istovremeno izjavljuje da to rade kako bi “pokazali vlastitu hrabrost” i “da bi se osjećali odraslim”.