Monica Bellucci

LIJEPA I SRETNA “Ljepota može biti nedostatak ako je želiš iskoristiti kao prednost. Sjećam se da mi je, kada sam počela s glumačkim poslom, neko rekao da budem pažljiva, jer ovakve kao ja ne funkcioniraju na filmu. Vjerovatno je u mom slučaju pogriješio, ali rizik postoji: možeš postati stereotip, biti ona koja posjeduje određene fizičke osobine koje prolaze na televiziji, ali na filmu ne. Ukoliko u to ne vjerujete, trebate mnogo raditi kako se tako nešto ne bi dogodilo. Moje tijelo mi je veoma važno, moje lice, moje ruke, moje noge, moje šake, moje oči, sve. Koristim sve što imam! Ljepota je hendikep ako si glup i ne znaš je iskoristiti. Osjećam se ugodno u svome tijelu, ali ne samo zato što sam lijepa. Poznajem mnogo lijepih ljudi čiji su životi užasni jer su veoma nesigurni u sebe. Ja sam sretna što sam voljena i što imam divnu porodicu.”

MODEL Rođena je 30. septembra 1964. u malom talijanskom mjestu Citta di Castello, u blizini Perugie. Odrastala je obožavajući film i talijanske filmske dive Annu Magnani, Sophiju Loren, Claudiju Cardinale. Nakon mature upisala je pravo, namjeravajući postati advokat, a usput je zarađivala kao model. Nakon dvije godine napušta fakultet, seli u Milano i tamo potpisuje ugovor s modnom agencijom Elite. Uspjeh je bio veoma brz, te je za kratko vrijeme postala najtraženiji talijanski model u svijetu. Bila je veoma odlučna nakon što je shvatila da želi postići mnogo više od karijere top modela. Izbor je pao na film, iako su mnogi modeli prije nje imali problema pri prelasku iz mode pred kamere, kao Naomi Campbell i Cindy Crawford. Monica se nimalo nije bojala, mada je njen veliki početni problem bio razuvjeriti one koji su mislili da jedna lijepa žena ne može istovremeno biti i inteligentna i dobra glumica. Bilo je ponižavajuće, ali odlučila je naporno raditi i pokazati da ima i druge kvalitete sem ljepote.
Nakon što joj se ostvario san iz djetinjstva da bude model, počinje učiti glumu i 1990. debitira u TV filmu Vita coi figli (Život s djecom). Poslije uloga u Draculi (Francis F. Coppola, 1992.) i u nekoliko talijanskih filmova, odlazi u Francusku u potrazi za novim angažmanima. Tamo 1996. glumi u filmu L’appartament, za šta je dobila nagradu Cesar kao nada godine. U tom filmu, kao i u Dobermannu, glumila je zajedno s Vincentom Casselom, budućim mužem. Iako zauzeta snimanjem filmova, Monica nastavlja posuđivati svoj lik reklamama za parfeme, satove, nakit, donje rublje, a s fotografima Richardom Avedonom i Fabriziom Ferrijem realizira i dva kalendara. Njena ljepota nailazi na opća odobravanja kako muškaraca tako i žena. Ona je najljepša. Razočarala je samo Piercea Brosnana koji je nije mogao imati pored sebe u ulozi Bond djevojke.

ULOGE Njenu posebnost prvi su primijetili Dolce & Gabbana i angažirali je za reklamiranje parfema. Kako je reditelj Giuseppe Tornatore radio na snimanju reklame, uzeo je Monicu i za film Malena, 2000. godine. Nakon njega postaje poznata kao glumica u cijelom svijetu, da bi uslijedio čitav niz filmova s veoma različitim ulogama: Kleopatra u Asterixu, ikona u Matrixu, Marija Magdalena u Pasiji, žrtva brutalnog silovanja u filmu Nepovratno... Voli glumiti različite uloge, dosadno joj je uvijek biti seksi žena ili ona čiji je život uništen. Kada bira ulogu, važni su joj scenarij i reditelj, a nikada ne gleda koliko će trajati njeno pojavljivanje na ekranu. Nikada neće odbiti neku ulogu samo zato jer se ne radi o glavnoj ulozi. Sretna je što je dobivala raznovrsne uloge koje se nisu zasnivale isključivo na njenom izgledu. “Mnogi reditelji smatraju da ne možete dobiti ulogu paćenice ako ste lijepi. Sretna sam što sam radila s rediteljima koji su shvatili da mogu i patiti.”

JEZIK I GLAS Iako vjenčani, Monica i Vincent ne žive uvijek zajedno i njihov brak ne može se nazvati klasičnim. Kako bi izbjegli da im život postane dosadan i pretvori se u rutinu, svako živi u svom stanu. Monica najčešće u Londonu, a Vincent u Parizu. Njenom mužu najviše se sviđaju Monikina ženstvenost i nježnost, kao i njen topao i mazni glas, za koji kaže da mu se svidio od prvog trenutka i da je to jedino što se vremenom neće promijeniti. Na snimanju filmova Monica ponekad ima problema upravo zbog glasa, te su ga u nekim ulogama morali nadsinhronizirati. “U nekim filmovima moj glas im nije odgovarao, ali se u mnogima čuje. Nemojte zaboraviti da nema mnogo glumica koje su u svojim ulogama govorile talijanski, francuski i engleski. U Pasiji Mela Gibsona govorila sam i aramejski.”

PASIJA “Moram vjerovati u film i biti u njega uključena. Vjerovala sam u Pasiju, i iako je tada moj menadžer smatrao da trebam odbiti ulogu u njemu, instinkt mi je govorio da je prihvatim. Duhovna sam osoba, ali agnostik koji poštuje sve religije. Ne mogu govoriti o stvarima koje ne mogu objasniti. Pasiju sam posmatrala kroz nasilje, a ne kroz religiju, jer nam taj film govori da se u zadnje dvije hiljade godina skoro ništa nije promijenilo. Ljudi su i danas tako zastrašujuće nasilni. Nije onda bilo mnogo ljudi koji su bili protiv Isusa, ali su zato bili veoma uticajni. I danas je tako, nekolicina ljudi donosi važne odluke u ime mase. Skandal nakon filma izazvali su nedovoljno inteligentni ljudi koji su ga proglasili opasnim, nimalo ga ne shvaćajući.”

NEBESKO STVORENJE Uprkos pretrpanom rasporedu i mnogobrojnim profesionalnim obavezama tokom 2004. godine, Monica je 12. septembra rodila kćerku po imenu Deva, što na sanskrtu znači nebesko stvorenje. “S radošću se sjećam sale za porode jer je to bilo mjesto koje je odisalo vedrinom. Jedan njemački reditelj kaže da je porod lijepa priča puna krvi i suza. Bilo je to za mene božansko i, istovremeno, puteno iskustvo. Sretna sam jer je sve bilo jednostavno i brzo. Prije njenog rođenja nisam imala nikakvog iskustva s djecom, učim svakog dana ponešto. Ono što me najviše začudilo jeste što je ona, Deva, od prvog trenutka kada se rodila, odmah postala prava osoba, tako minijaturna i posebna. Najljepša je djevojčica na svijetu, a najljepša uloga mog života je biti mama. Lijepo je imati djecu. Danas mogu reći da je to najbolje iskustvo na svijetu. Ne za sve žene, znam. Imam mnogo prijateljica koje nemaju djece i sretne su. Za mene, međutim, radi se o vrhuncu moje ženstvenosti.”

TRADICIONALNA I MODERNA “Ne bih nikada mogla živjeti u Americi. Tamo glumica poludi kad dođe u četrdesete a reditelji traže samo mlade. Zatim, oni vole i drugačiji tip žena, a ja nikada neću biti mršava. Jednostavno, volim da jedem – prava tradicionalna i zastarjela Talijanka. I brižna majka. Možda će se to mijenjati vremenom, kako Deva bude odrastala. U svemu drugom sam moderna, savremena žena, borac za pravdu, angažirana u humanitarnom radu. Učestvujem u pokretu za borbu protiv smrtne kazne zbog preljuba nad ženama u afričkim i arapskim zemljama, kao i za pravo na vještačku oplodnju kod sterilnih parova.”

PLANOVI “Kad imate dijete, razmišljate o budućnosti, a ne o prošlosti. Svi smo sujetni, ne volimo ni stariti ni misliti o starosti, voljeli bismo zauvijek biti mladi. Uz dijete počnete razmišljati drugačije, o njemu i njegovom vaspitanju, o njegovoj budućnosti. Želim da me moja kćerka kada odraste gleda kao majku, nikako kao glumicu. Nemam određenu strategiju u karijeri, samo idem u onom smjeru u kojem mi se u određenom trenutku ide. Dosad sam snimila oko 40 filmova, a 2009. proslavit ću 20 godina rada na filmu.  Ono što želim u budućnosti je još djece, udobna i topla kuća, kuhanje i muž koji me voli.”

VJEŠTICA I DIVA Terry Gilliam, reditelj filma Braća Grimm u kojem Monica glumi divnu petstogodišnju vješticu, proglasio ju je posljednjom filmskom divom. Prema njenom mišljenju, dive više ne postoje. Nisu više među živima. Nijedna današnja glumica ne može biti diva kao što je Sophia Loren, jer nema više ničeg tajanstvenog, nema nekadašnjeg distanciranog i posebnog odnosa prema zvijezdama. “Ni po čemu se ne osjećam divom. Ja sam samo glumica koja treba još mnogo toga naučiti. Moja sreća je što mogu raditi s različitim rediteljima i svakim danom naučiti nešto novo. Ali, moja evolucija se mora i dalje nastaviti. Ovaj film je predivna metafora, vještica koja je spremna na sve kako bi ostala mlada i lijepa, podsjeća na sve nas, žrtve taštine i vanjskog izgleda. Danas smo potpuno pritisnuti time, nema više razlike između osobe i slike o njoj. Kada je slika uništena, ni osobe više nema, postali su jedno. Mi glumci smo prve žrtve toga.”