Silvana Armenulić
16.04.2010. u 10:37 sati


Ljudi koje volim

Silvana Armenulić


Ona je postala Silvana zato što je to – htjela. Bilo je to dok, kako starogradska pjesma kaže, Beograd beše čaršija, s Filmskim gradom i u njemu restoranom u kojem je pred stalnim i nestalnim gostima – među prvima je bio Danilo Kiš – pjevala Zilha Bajraktarević

Nedavno je Hrvatska televizija, u gluho doba, kako se već kaže, u nedjelju oko pola noći, emitirala dokumentarni film o Edinu Osmiću, Edi Maajki. Dokumentarac je snimljen prilikom Edinog puta i poslije njegova prvog koncerta – zapravo prvog hip-hop koncerta, ikada – u centru balkanskog džinsa, Novom Pazaru. Te je noći, snimak svjedoči, najbolji balkanski MC dva sata pjevao i učio fanove da je, recimo, psovanje vlasti – halal psovanje. Ostavio ih je pred kraj svog ultimativnog hita Mahir i Alma, pustivši da se salom, kao preslikanom iz filma Sjećaš li se Doli Bel, razliježe glas Silvane Armenulić. Noćas mi srce pati, noćas me duša boli... Stihove folk klasika od prije skoro četiri decenije slušala je poluhipnotizirana publika, uglavnom rođena u godinama nakon Zilhine pogibije.
Da, Silvana Armenulić je rođena kao Zilha Bajraktarević u Doboju, 1939. Poginula je u oktobru 1976. i zauvijek ostala zapamćena po tuđem imenu i muževom prezimenu. Pišući o dvjema ženama koje su definirale bosanskohercegovačku novokomponovanu narodnu muziku, Silvani i Hanki Paldum, Miljenko Jergović navodi kako je Zilha za estradno ime uzela ono pod kojim je bila poznata talijanska glumica, raskošna rimska ljepotica poznata i kao ljubavnica Marcella Mastroiannija i supruga Dina De Laurentiisa. I ta, prava Silvana, odrasla je u siromaštvu i postala slavna. Samo što je živjela duže, mnogo, mnogo duže. Ono što je Silvana Mangano, dakle, bila za Sophiju Loren ili Ginu Lollobrigidu, uopće za mjeru ljepote i slave u velikoj kinematografiji Italije, e to je ova naša Silvana, Zilha, kako god, bila za jugoslavensku estradu u njenim najboljim godinama i estradne zvijezde poslije. Mjera.
Možemo samo nagađati zašto je Zehra postala Silvana. Šta god rekli, nećemo pogriješiti. Ranih šezdesetih, zapravo sve do početka sedamdesetih, bosanski muslimani bili su... Manimo se povijesti, prave naročito. U onoj, nepisanoj ili sakrivenoj iza književnosti, opet piše da su u ta neka vremena, imena koja se vode kao muslimanska – makar su po značenju muslimanska i kršćanska imena različita kao kiša iznad Zagreba i Sarajeva – smatrala ružnim. Nekako seljačkim. Sad, ko hoće, neka vjeruje. Ko neće, neka se sjeti kako je Safet Isović baš tada i za Srbiju bio – pevački bog.
Zilha Bajraktarević postala je Silvana zato što je to – htjela. Izabrala je takozvano umjetničko ime (da se to ne radi, Edo Maajka bi bio samo Edin Osmić), živjela i umrla s njim. Prezime je, je li, muževljevo: Radmilo Armenulić, inženjer iz fine kuće, teniser koji je u Jugoslaviji promijenio shvatanje tog sporta, u Zilhu se zaljubio u kafani. Bilo je to dok, kako starogradska pjesma kaže, Beograd beše čaršija, s Filmskim gradom i u njemu restoranom u kojem je pred stalnim i nestalnim gostima – među prvima je, recimo, bio Danilo Kiš – pjevala Zilha Bajraktarević.
Možemo samo nagađati jesu li teniska zvijezda i pjevačica i glumica (pet filmskih uloga!) bili narodima i narodnostima SFRJ ono štu danas svijetu Victoria i David Beckham. Ono što se zna jeste da je njihova ljubav bila velika, a da je, prema usmenim predanjima, Radmilo ranije završio igračku karijeru, ne mogavši preboljeti gubitak supruge.
Silvana Armenulić bila je velika pjevačica. Uostalom, tih šezdesetih i sedamdesetih za izlazak pred mikrofon nisu trebale samo velike grudi i još veća volja. Nego talenat i znanje izučeno kod majstora na, najčešće, Radio Beogradu. Ne znači to da Silvana nije imala i fizičke atribute. Dapače. Za njeno poprsje je već pomenuti Jergović kazao da nikada i nigdje ne izlazi iz mode: ni u 20. ni u 21. vijeku, niti u Hollywoodu, niti u Sarajevu. Plavokosa žena, sa stavom samouvjerene i pogledom osobe uplašene prebrzim životom, na omotima singlica i long play ploča, ničim, osim možda loše krojenom odjećom, nije odudarala od rimskih i francuskih ljepotica s početka druge polovine posljednjeg stoljeća prošlog milenija.
Treba biti ili gluh ili glup, ili oboje, pa reći da Silvana Armenulić nije božanski pjevala. S malo znanja o muzici i nešto pročitanih knjiga, u njenom se pjevanju može naći svašta važno i veliko. Bilo da izvodi sevdalinke ili prve novokomponovane hitove, drugačije od savremenih po manjku banalnosti u rimi.
S druge strane je nikada ispričana priča o Silvani i Zilhi, o umjetnici stradaloj na skoro identičan način kao nedavno preminuli makedonski superstar Toše Proeski. I ona je poginula u saobraćajnoj nesreći, na autoputu Beograd – Niš. I ona je umrla u pravom snu, dok su njen život sanjali milioni.
Zilha Bajraktarević je imala jamesdeanovsku sudbinu, no nikada nije postala mit. Puno je novinskih tekstova i kafanskih priča o tome je li i kada pjevala u Tuzli, zašto je promijenila ime, da li je Radmilo godinama poslije pio sam i od muke... Još se uvijek koža ježi od njenih interpretacija, ali se sve uvijek završi prešutnom saglasnošću da se sve zna. A ne zna se, zapravo, ništa. Internet čuva podatke o duetu s Arsenom Dedićem ili pokušaju izlaska na grčko tržište, spisak snimljenih filmova i sevdalinki, poneki nostalgični tekst čiji autori ili ljubomorno čuvaju znanje ili vješto kriju neznanje, rečenicom da priču o Zilhi znaju stariji.
Vrijeme za smrt ne postoji i niko nikada nije umro kasno. Rano ili prerarno jeste. Kao ona. Te, prerane smrti, makar zvučalo morbidno, ostavljaju prostora mašti. Da je preživjela neke dobre i jednu groznu deceniju, kakva bi bila Silvana Armenulić? Da li bi je neki Dragi Šestić spašavao od zaborava i anonimnosti kao Ljiljanu Petrović? Ili bi anonimnost ona sama izabrala, uživajući u lijepim sjećanjima? Da li bi imala snage, kao veliki Safet Isović, odbraniti se od estradnog prostituiranja i nastupa po kafanama, atmosferom sličnijom zoo vrtovima nego socijalnim institucijama za elegantno pijenje i propadanje? Bi li ona rekla da su je u Beogradu prozvali Silvana zbog toga što je bila lijepa kao glumica, a ne zato što se zvala Zilha, ili...? Ili je bolje da neke tajne zauvijek i ostanu takve? Kao priča o Silvani Armenulić.  

(Gracija 71, decembar 2007.)
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Slavoj Žižek Ljudi koje volim
Slavoj Žižek
Marija Škaričić Ljudi koje volim
Marija Škaričić
Lady Gaga Ljudi koje volim
Lady Gaga
Edin Džeko Ljudi koje volim
Edin Džeko
Larry King Ljudi koje volim
Larry King