Pearl Buck

STRANKINJA Veliki dio djetinjstva, a i kasnijeg života, provela je u Kini, te kineski naučila zajedno s engleskim jezikom. Pearl Buck je za osamdeset godina života napisala više od 70 knjiga, te je šezdesetih bila najprevođenija američka spisateljica, a iza nje su bili Hemingway i Steinbeck. Danas kada Kina sve više postaje predmet proučavanja, Pearl Buck, istinska pionirka, skoro je zaboravljena. I to u tolikoj mjeri da se američka štampa počinje pitati zašto je pala u zaborav. Na slikama koje su iza nje ostale, vidi se lijepa žena, inteligentnog lica, prodornoplavih očiju i kose skupljene na potiljku. Često je Pearl na ulicama Chinkianga mogla čuti komentare koji su se odnosili na njenu “čudnu boju očiju”. Govorila je odlično kineski, naučivši ga kroz igru s vršnjacima i slušajući njihove priče o zmajevima i princezama. Njen izgled strankinje odavale su uvijek plave oči i nos, koji je za istočnjake bio “planina nasred lica”.

ISTOK-ZAPAD Pearl Sydenstricker Buck rođena je 26. juna 1892. godine u američkom gradiću Hillsboro, a kako je bila kćerka prezbiterijanskih misionara s američkog juga, kao tromjesečnu bebu roditelji je odvode u Kinu. Od oca je naslijedila određenu misionarsku strast, ali ono što je Absalomu Sydenstrickeru bilo religijski fanatizam, ona je prevodila laičkim terminima. “Molitva zamagljuje misli i ometa ideje”, rekla je 1932. grupi prezbiterijanskih žena, “zašto onda ne uvesti škole, higijenu, lijekove?” Iako je do posljednjeg dana pomagala ocu, negodovala je što je on “svoj život proveo u zemlji hiljadugodišnje civilizacije tretirajući njene stanovnike kao da su divljaci”. Negodovanje je prelazilo u ljutnju kada je mislila na majku Carie, inteligentnu i upornu ali slomljenu ženu, koju je uništio život pored čovjeka isključivo teoloških zanosa.
Pokornost i smjernost su, izgleda, vodile Pearl, koja se 1917. udala za agrarnog ekonomistu Lossinga Bucka, čiji je san bio moderniziranje kineske agrokulture. Razveli su se 1935. godine, nakon osamnaest godina braka bez ljubavi i bez imalo strasti. U međuvremenu je Pearl rodila djevojčicu s teškim mentalnim oštećenjem, koju je 11 godina kasnije, poslije mučenja, usamljenosti i boli, dala na brigu jednom američkom institutu. Pearlina majka umrla je 1920., poslije duge bolesti, a godinu poslije Pearl je napisala njenu biografiju Progonstvo, kao spas i početak jednog novog života. Već je nekoliko godina ranije počela pisati za neke od prestižnih američkih časopisa. Zatim je, 1930., njujorška izdavačka kuća pod nazivom John Day Company, objavila njen prvi roman Istok-Zapad (East Wind, West Wind). Izdavač Richard Walsh tada je izjavio kako je odabrao ovaj rukopis jer je siguran kako će njen drugi roman biti mnogo bolji od prvog. Walsh je bio dobar prorok, kao i dobar menadžer, predstavnik štampe, a od 1937. i Pearlin muž.

POVRATAK U AMERIKU Pearl je 1934. odlučila vratiti se u Ameriku. Rasna diskriminacija i poniznost žena veoma su je pogodili. Nije bilo nijednog medija koji je nije želio intervjuirati, i to je iskoristila da bi govorila o rasizmu, emancipaciji žena, imigraciji, usvajanju i pomaganju djeci bez roditelja, kao i bolesnoj i siromašnoj. Iako nije voljela komunizam, bila je ubijeđena kako je u Kini probudio mase. Završila je na listi “pristalica crvenih” u dobrom društvu, bili su tu i: Charlie Chaplin, Thomas Mann, Gregory Peck, Orson Wels..., te je FBI tada pokrenuo i istragu o njoj. Kineski intelektualci, sa svoje strane, nisu cijenili sliku kojom je Pearl predstavila njihovu zemlju. Godine života provedene u Kini promijenile su Pearlino viđenje Amerike. Vrativši se, postala je neumorna humanitarka, borac za prava žena, rasnu jednakost, urednica časopisa Asia, a sa svojim mužem osnovala je Društvo Istoka i Zapada, gdje je propagirala bolje razumijevanje između naroda Azije i SAD-a.

NOBELOVA NAGRADA Kada su je 11. novembra 1938. godine nazvali i obavijestili da je dobila Nobelovu nagradu za književnost, bila je zbunjena i nije vjerovala u ono što čuje. U Timeu je tada pisalo da “uticaj njenog pisanja prelazi granicu literarne vrijednosti”. Mnogi su govorili da piše na površan i sentimentalan način, nedostojan Nobelove nagrade i nisu smatrali da je na visini tadašnjih pisaca. Bila je okarakterizirana isključivo kao “autorica za žene” i, samim tim, nedovoljno dobra i važna. Uprkos uspjehu kod publike, kritičari joj nisu htjeli oprostiti kreiranje “ženskih heroina”. Pearl se nije pokolebala usljed brojnih negativnih kritika i nije ni pomišljala da prestane pisati. Naprotiv, počela je “pisati previše”, kako je zabilježio biograf Peter Conn u knjizi Pearl S. Buck A Cultural Biografy.
Roman Dobra zemlja, saga o jednoj kineskoj porodici, objavljen 1931., bio je te godine najprodavanija knjiga, za koju je 1932. dobila Pulitzerovu nagradu. Pearl, koja još uvijek živi u Kini, postaje slavna. Ali, njena distanca od svog tog entuzijazma u domovini bila je više psihološka nego geografska: “Ne postoji ništa što je za mene izuzetno važno, jer ono što je neizbježno u mom životu i ostat će neizbježno”, napisala je u pismu jednoj prijateljici.

NEPOŽELJNA S mnogo simpatija pisala je o teškom životu kineskog naroda, a posebno žena. Njene priče bile su proglašene zastarjelim nakon komunističke revolucije u Kini 1949. godine i dolaskom Mao Tse Tunga na vlast. Postala je nepoželjna i optuživana kao zagovornica američkog kulturnog imperijalizma. Iako je Kinu napustila mnogo ranije, nadala se da će se jednog dana moći vratiti. Godine 1963. napisala je: “Čovjek ne može živjeti pola svog života u Aziji a da se više nikada tamo ne vrati. Kada će to i kojim povodom biti, ne znam. Prijateljska Kina u kojoj sam provela djetinjstvo i mladost postala je za mene zabranjena zemlja. Ne mogu je zvati neprijateljskom. Prelijepa je, a ljudi koje pamtim su predobri.”

PORED DICKENSA Živjela je s mužem na jednoj farmi u Pennsylvaniji i usvojila osmero djece. Godine 1948. osnovala je Welcome House, centar za usvajanje “ameroazijaca”, kako je Pearl nazvala nezakonitu djecu najčešće američkih vojnika i azijskih žena. Posljednjih godina života potpuno se posvetila Fondaciji Pearl S. Buck, koja se bavila izdržavanjem i podučavanjem siromašne azijske djece. U rano jutro šestog marta 1973. godine, osjećajući da je smrt blizu, Pearl je zatražila da joj na krevet stave sve Dickensove romane koji su je pratili na putovanjima od najranijeg djetinjstva. Umrla je istog dana. Devet mjeseci prije smrti Pearlin zahtjev za kinesku vizu je odbijen. U objašnjenju je pisalo: “Već dugo svojim pisanjem klevećete narod nove Kine i njene vođe.” A tridesetih je u Kini postojalo čak osam različitih prevoda njenog romana Dobra zemlja.

BISER ORIJENTA Mike Meyer u eseju Biser Orijenta za New York Times piše da je na neki način započela službena rehabilitacija Pearl Buck: “Kuća u kojoj je provela djetinjstvo pretvorena je u muzej Amerikanke koja je ‘činila sve što je mogla kako bi privoljela SAD da pomogne kineskom narodu u ratu protiv Japana’. U prodavnici suvenira nudi se sve, osim njenih knjiga. A na suvenirima piše – ona je prijatelj kineskog naroda. Više od 30 godina nakon smrti i 75 godina nakon objavljivanja romana Dobra zemlja, Pearl Buck je još nasukana između dva svijeta. U Kini je cijene, ali je još ne čitaju; a u Americi je čitaju, ali još uvijek ne cijene.”