U posljednje vrijeme stalno slušam ljude moje generacije koji govore kako se oni uopće ne osjećaju starima. Odnosno, kako se osjećaju upravo onako kako su se osjećali prije deset, a oni baš optimistični – prije petnaest godina. Kako oni nikada neće biti kao naši roditelji. Mada mi je smiješno gledati ljude koji vjeruju da starenje može zaobići jednu cijelu generaciju, ili sumnjaju u to da su i naši roditelji izgovarali iste te rečenice, da ne foliram, često čujem i samu sebe kako kažem kako vjerovatno nikada neću biti kao moja mama. Misleći pritom – ozbiljna, odrasla, odgovorna osoba koja je uvijek imala ručak na stolu, koja je uvijek izgledala kao gospođa i koja nikada nije izašla iz kuće bez besprijekorne šminke. Ja ručak zaboravim, izgledam kao da me izbacila poplava i ne da mi se šminkati makar to bilo pod obavezno za moje godine. Ima ljudi koji vjeruju, a ja se pomalo slažem s njima, da je to do toga što smo svi mi na ovaj ili onaj način preskočili određene dijelove svojih života. I nakon što su ratovi stali, nastavili otamo gdje smo mislili da treba. A ne gdje smo realno bili. I ne osjećam se starom ili ostarjelom.
Ali to nikako ne znači da se osjećam kao prije deset godina.
Zapravo, primijetila sam kako su mi se počele dešavati smiješne stvari. Tipa da ne mogu zaspati cijelu noć ako promijenim krevet. Desi se da zbog posla ili odmora odem negdje i da se dobro namučim dok se ne adaptiram. Sigurno prva dva-tri dana istinski čeznem, a nakon toga često s ljubavlju mislim na svoj krevet. I nije mi problem čak ni voziti nekoliko stotina kilometara u istom danu ako to znači da ću se vratiti među vlastite jastuke. Odnosno, još uvijek jednako volim voziti nekoliko stotina kilometara u istom danu, ali dolazim kući mnogo umornija nego ranije. Odjednom me počinju stizati čudni bolovi u leđima i jako se uvrijedim kada mi kažu da, umjesto što izmišljam kiropraktičare, pogledam malo rodni list. Šta ima da se gleda?! Pa ne bole me leđa valjda zato jer sam s trideset tri stara?! Ili mi smeta vrijeme. Ubi me pritisak, boli me glava, smeta mi vjetar (generalno govoreći, meteorološke prilike do prije pet, sedam, deset godina nisam ni primjećivala). Kako se odjednom naprasno postane meteopata. Nije valjda zato jer sam počela trošiti četvrtu deceniju i, bogami, fino je načela?!
Da ne govorim o tome kako me zgražavaju stvari koje su sada cool i in, a za koje saznajem od kćerke ili iz njenih modno osviještenih magazina. Moji magazini s onim što je moderno, izgleda, veze nemaju. I iskreno, ne bih ni voljela da se naprasno osvijeste. Jer su stvari koje su cool i in meni neoprostivo ružne. I teško mi je povjerovati da se takve kakve jesu mogu svidjeti bilo kome. A onda se okrenem oko sebe i shvatim da se sviđaju cijeloj jednoj novoj generaciji koja na to kako sam ja obučena gleda s istim prezirom s kojim sam ja nekada gledala tete u kostimićima i salonkama.
Ili se uhvatim kako govorim o današnjim novim generacijama. Što je najbolje priznanje činjenice kako sebe vidim kao staru generaciju. Onu koja je znala živjeti. Bila vaspitana i pristojna. Ustajala starijima u tramvaju. Govorila Vi i pozdravljala kada uđe u lift. Bila načitana, kulturna, redovito išla u pozorište i slušala pravu muziku umjesto užasa koji djeca slušaju danas. I naravno da zvučim jednako kao svi oni koji su me godinama nervirali kada su pričali priče o svojim generacijama koje postoje valjda samo u romanima Mir Jam. Sada mu ga ja dođem kao neka generacija iz nečijeg romana za plaže. Koja se ne može čudom načuditi kakve draži ima u romaniziranim ispovjedima vampira i vukodlaka i zašto je neki žgoljo pojam zgodnosti.
Ustvari, najbolji sudar s time koliko nisam više ona od prije deset godina imala sam nakon što sam sama sebi željela dokazati suprotno. I svog jadnog muža, koji je taman krenuo raširiti dekicu za kauča i udobno se namještao da gleda neki film, ucijenila kako me mora voditi negdje vani. Prva reakcija bila mu je da pogleda na sat, što je mene dodatno razbjesnilo. Šta ako je jedanaest! Hoću li se u dvanaest pretvoriti u bundevu? Imam li strogu mamu koja će mi gledati na sat kada izlazim? Dijete je na gostovanju kod tetke, ti i ja smo odrasle osobe, e, pa ova odrasla osoba insistira da izađe među svijet i popije piće. Nije s velikim poletom, ali se obukao i stajao na vratima dok sam se ja presvlačila i oblačila i mijenjala tašne i slagala ih s cipelama i radila sve ono što mi je bilo rutina do prije deset-petnaest (majko moja, to zvuči zastrašujuće kada se napiše) godina. A što me sada umorilo prije nego sam izašla iz kuće. Što, naravno, ne bih priznala ni mrtva. Onda smo pola sata kružili tražeći parking. Konačno ga našli i platili kao da smo se parkirali u centru Beča, a ne Sarajeva. Pa prošetali po kiši, koja je počela padati, do kafane za koju sam u trolejbusu čula da je izuzetno popularna. Da je cool i in. I u kojoj je bilo manje slobodnog prostora za stajanje nego u konzervi sardina, više dima nego na rubu dimnjaka visokih peći u Kaknju i glasnije nego što bi iko normalan mogao podnijeti. Cijelo moje biće bilo je protiv ulaska u taj pakao, ali sam hrabro zakoračila, još hrabrije se proderala da bih jedan sok od brusnice, ako ima, dok me konobar gledao zabezeknuto kao nekoga ko je upravo pao s Marsa i neće ništa žestoko. Srećom, moj muž je optimistično zatražio kafu, što je konobara još više zapanjilo. Ko pije kafu u dvanaest sati?
Mi. U svojoj kući, nekih pola sata nakon što smo je bezuspješno naručili u konzervi. Uz tihu muziku po vlastitom ukusu, bez ljudi koji mi cigaretama mašu ispred nosa, guraju me u suludom plesu i od kojih sam starija najmanje deset godina.
Bez obzira na sve, znam šta ljudi moje generacije misle kada kažu kako nisu ostarili. I ne vjerujem da ću se ikada osjećati starom. Pregaženom od strane vremena.
Iz prostog razloga što je taj osjećaj kao i ljepota. U očima posmatrača.
