Mrzim dlake.
I da se ja pitam, rasle bi samo na glavi. Ali se ne pitam. Tako da rastu posvuda. Od nožnog palca, nogu, ruku, ispod ruku, lica i... recimo, naličja. Rastu u sva godišnja doba podjednako i na njih se nikada ne odnosi pravilo koje me izluđuje kada je u pitanju kosa – da opadaju u proljeće i jesen. Ne, ove dlake su posebne. Nemaju proces opadanja. Samo rastu. I to brzinom koja je nevjerovatna. Taman što ih se riješiš, nije prošlo ni dva sata, a već se osjeti pokoja koja je tek ižđikala, samo da te nervira. Imam osjećaj da bih, u slučaju da poželim objaviti apsolutni rat dlakama, s pincetom u ruci mogla dočekati kraj života. I što je najtužnije – dlake bi pobijedile. Jer, kažu, nastavljaju rasti i kad umreš.
Moji prijatelji tvrde da ima muškaraca koji vole dlakave žene. I vjerujem im, jer ima na svijetu svakakvih ljudi. Ali to što ima i onih koji tvrde da vole celulit ne pomaže da se osjećaš bolje kada vidiš nekoga ko ga nema. Ne osuđujem, naravno. Ko voli neka izvoli. Ali ja ne volim. Zapravo, nema mi ništa gore nego vidjeti žene koje se ponose dlakama na nogama tako što ih izlažu pogledima u najlon-čarapama boje noge i kratkim suknjama. Zato je moj rat s dlakama rat do istrebljenja.
A to nije lako.
Svaka pametna žena zna da brijanje nije pametno. Ali svaka žena zna i to da je najjednostavnije. Hop, cap, gore-dolje i gotovo. Tokom jednog tuširanja. Zato se najveći broj žena može pohvaliti kako im je upravo ovo bila prva depilacija. I da se ne foliramo – osjećaj glatkoće teško da se može porediti i s jednim drugim. Cijelih petnaest minuta neposredno nakon brijanja. Već nakon toga, pogotovo ako se britvica često uzima u ruke, osjećaj glatkoće prerasta u osjećaj koji imaš kada te iz zasjede zaskoči muškarac kojem je jutros bilo mrsko da se brije. I što je najtužnije, brada stara dva dana cijeni se kao seksi. Noge s obrijanim i oštrim dlakama starim dva dana nisu seksi. Ali zato bole. Valjda se koža tanji, šta ja znam, i uskoro izgleda kao koža na pilećim batacima upakovanim u foliju u zamrzivačima samoposluga. Osim toga, postoje dijelovi tijela, a znat ćete na šta mislim, koje nikako nije uputno brijati. Jer kad dlake tu počnu ponovo nicati, shvatiš šta je pravo mučeništvo. Zato postoje kreme. Koje su, izvinjavam se ako vrijeđam, brijanje samo bez oštrice. Koje zahtijeva i vrijeme. Prije svega provjeru, kako piše u uputstvu. Da vidiš da li ćeš nakon male količine dobiti osip. Pa ako nećeš – navali. Od velike količine u tom slučaju nećeš dobiti osip, ali ćeš usmrdjeti cijelu kuću. I to bez obzira na to što je kao svaka drugog mirisa. Sve mirišu isto i štipaju za oči. Treba nanijeti u odgovarajućem sloju, pa pustiti da djeluje, pa onda ostrugati. Što u slučaju potpazušja nije jednostavno. Jer treba nanijeti, pa držati ruke u zraku barem pet minuta i onda strugati a da se ne ulijepiš. I da ne zamažeš više nego što treba. Jer bi se uskoro mogla uvjeriti kako se potpazušje širi na sve veću površinu obraslu dlakama. Zapravo bi to moglo biti jedna od tački u boljim cirkusima. Dame i gospodo, a sada – spektakl: žena se depilira kremom za depilaciju. Vještije artistkinje mogu pokazivati depilaciju voskom. Koja, uza sve, još traži i izvor toplote. I u mom slučaju, veliko spremanje odmah nakon otklanjanja dlaka. Kunem se da sam jednom vosak našla i na zavjesama u dnevnoj sobi. Kako – ne zna se. Nakon svih muka, ponukana reklamama na kojima žene savršenih proporcija depiliraju noge spravama za depilaciju, s osmjesima koji govore kako ne boli ništa, odlučila sam da investiram u rat protiv dlaka. Kupila sam najskuplji aparat. Došla kući presretna i uključila u struju. Očekivala sam satenski osjećaj, radost depiliranja, glatkoću koja traje sedmicama. Dobila sam zastrašujući zvuk bušilice za beton, bol koja se svakim narednim prislanjanjem rotirajućih pinceta pojačava do neizdržljivosti i osjećaj trči-trči pa dlaka, dlačica, zapravo korjenčić kojeg pincete ne mogu uhvatiti. Da ne kažem kako sam dvije sedmice nakon toga izgubila tri sata čupajući pincetom urasle dlačice.
Na kraju sam odustala. Ne od borbe protiv dlačica, nego od kućne radinosti. I odlučila naći stručnjaka. Što nije lako. Jer to mora biti sasvim posebna osoba. Ne da ti iščupa dlake s nogu. To može gotovo svako s dovoljno znanja i vještim pokretima. Ali za ono što se na zapadu zove arapska depilacija, a kod nas mudro imenom depilacija prepona, mada se u anatomiji to drugačije naziva, ne treba samo osoba od znanja. Nego od povjerenja. Neko s kim možeš u najnevjerovatnijim pozama pričati o ljetovanju, poskupljenjima na pijaci, vremenu i maloljetničkoj delikvenciji. Ta se osoba, jednom nađena, čuva kao najveći dragulj. I ja gospođu D. ne bih dala nizašta na svijetu. Proces traganja jeste bio bolan, dug i neprijatan. I uključivao objašnjenja kako ne, ne želim Hollywood, ni Miami, nego... kako da objasnim... sve, ako me razumijete. Ali se isplatio. Barem onih desetak dana koliko sam divna i bezdlaka.
Problem je što neprijatelj ne spava. Nego raste. I izluđuje me. Ne samo zato što ga se ne možeš riješiti nego i zato što je seksistički nastrojen.
Dlake su ženski neprijatelj.
Ono što se zove tapiserija, a zapravo je nakupina dlaka na prsima, smatra se vrlo poželjnim. Otkriva se i izbacuje kroz otkopčane košulje. Ako njima i zafali na glavi češće nego nama, lako će kompenzirati po leđima, rukama, nogama, ušima i nožnim palčevima. I biti privlačni, nositi kratko i dugo i sandale i papuče i hodati bez majica sretni kao pećinski ljudi.
I mada se ponekad sudarim s nekim od muškaraca čije su noge glatke, sa sitnim crvenim tačicama koje pokazuju kako je tuda prošao vosak, mislim da će mnogo vode ispod mosta proći dok muška depilacija ne postane conditio sine qua non. Čemu se uopće ne treba radovati.
Nego se sa strahom pitati, ako pristanu na muke depilacije, na šta li će nas natjerati.
