Prosječna ili super žena?

Sigurno su za to krive učiteljice koje su ih loše naučile matematiku. Ili su bile rasijane, nisu dovoljno pazile. Uglavnom, najbolje su savladale sabiranje, u tome su nenadmašne, znaju nagomilati toliko toga zajedno, sve u jedan jedini dan: djeca, posao, odlazak u supermarket, spremanje ručka, kratka posjeta mami, telefoniranje prijateljima i maženje umornog muža.A mnoge od tih stvari rade istovremeno, iz potrebe su postale savršene žonglerice. U kući jednom rukom miješaju ručak da ne zagori, drugom djetetu pomažu oko zadaće, slušajući pritom ko zna koji po redu telefonski nastavak prijateljicine nesretne ljubavne priče. Dok voze automobil, usput se šminkaju, telefoniraju dadilji dajući joj posljednje upute, dogovaraju poslovne ručkove i sastanke, lijepeći stikere po volanu. Nikada ništa ne zaboravljaju – ozbiljne su i odgovorne.

Stižu na prvi jutarnji sastanak. Muškarci isključuju mobitele, a one ne, jer su uvijek na raspolaganju: Oprostite, moja kćerka! Jer su mame, mada često samo “telefonske”. U svemu tome je obavezno i biti u formi, vježbati i imati uvijek savršenu frizuru. Jer moraju biti lijepe, mlade, elegantne, našminkane, ženstvene i zavodljive kao da nisu radile deset sati dnevno. Njihovi rokovnici su debeli kao rječnici i pritom puni cedulja: izvoda iz banke, neplaćenih računa, ljekarskih recepata, računa iz prodavnica (sinu se ne sviđa majica, morate je vratiti...). Postoji čitav jedan svijet takvih – superžena: inteligentnih, sposobnih, pouzdanih, velikodušnih. Ali, nešto nije uredu! Zašto su umornije, mnogo umornije nego što su bile njihove mame i bake? Treba ih naučiti korištenju nove formule, ponovo aktuelizirati vrijednost – odbijanja. Kao i za svaku drugu vještinu potrebno je početi vježbati!

Prvi korak – manje na raspolaganju! Naučite reći NE. Subota je popodne. Mama, idemo zajedno da kupim nove cipele? Ne. Ionako ima već šest pari. Mama, hoćeš napraviti čokoladnu tortu? Ne. Ionako treba jesti više voća. Prijateljica: dođi na kafu, moram s nekim razgovarati! Ne. Stalno slušam jadikovke roditelja, prijatelja i poznanika. Od danas se družim samo s veselim ljudima. Muž: Pomozi mi da pronađem novi sto za radnu sobu! Ne. Njegova soba, njegov sto, ionako će uzeti onaj koji se njemu sviđa. Nakon više izgovorenih Ne, vjerovatno će se osjećati kao veoma zločesta. Ali, bolje zločesta ugodno ispružena na kauču, nego najbolja na svijetu uhvaćena u zamku kolica u supermarketu.

Drugi korak – manje nerviranja zbog rezultata. Današnja žena ne podnosi nesavršenost i veoma je stroga prema samoj sebi: želi uvijek i u svemu biti briljantna i nikada ne griješiti. Na taj način sebi uništava život. Treba se, međutim, pomiriti s tim da je prosječna: prosječna na poslu, prosječna kuharica, prosječno lijepa, prosječna ljubavnica, mama... Formula glasi: imam samo dvije ruke, strpite se!

Treći korak – manje potrebe za kontroliranjem svega. Isključiti mobitel, srce i mozak. Barem jedan sat dnevno. Sigurno će preživjeti i djeca i roditelji i muževi i ljubavnici. To je jedini način da izbjegnu da nekom od njih slučajno ne naude.

Četvrti korak – manje opsjednutosti izgledom. Dosta je bilo dijeta – mesnih, voćnih, sigurnih i onih drugih, dosta s iscrpljujućim vježbanjem nakon kojeg dobijete mišiće a izgubite dobro raspoloženje, dosta s injekcijama hijaluronske kiseline koje će vam na tri mjeseca izbrisati bore, pa onda morate ispočetka.

Prosječne žene su manje mršave, manje sportski  nastrojene, manje operirane. Ali, jedna prosječna žena, obla, opuštena, vedra, pomalo lijena i sebična, mnogo je bliža slici idealne žene koju zamišlja muškarac. I dok superžena žuri sa fitnessa podjecu, s rukama punim kesa, jer je čeka pripremanje ručka za sutra, ona svjesno prosječna ima sve vrijeme ovoga svijeta da se prepusti čovjeku koji je obožava.