Zabavljam se i uživam u svakom danu
09.03.2010. u 08:46 sati


Ekskluzivno: Dustin Hoffman

Zabavljam se i uživam u svakom danu


Glumac niskog rasta i melanholičnog pogleda postao je jedno od najvećih imena američke kinematografije. Dustin Hoffman iza sebe ima dva osvojena Oscara, dva braka, od kojih potonji traje već 30 godina, te šestero djece. U ekskluzivnom razgovoru za Graciju otkriva kako skoro nikad u životu nije bio tužan, da ne voli posuđivati glasove animiranim likovima, te da, iako na papiru 71-godišnjak, zapravo ima 18 godina

Bio on Benjamin Braddock – zbunjeni mladić kojeg zavodi Mrs Robinson u Diplomcu, ili Raymond Babbitt – institucionalizirani autist u filmu Kišni čovjek, Dustin Hoffman sigurno je jedna od holivudskih veličina današnjice. Čovjek koji je bio jedan od glavnih likova renesanse Hollywooda u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća, danas je 71-godišnjak koji i dalje radi nesmanjenom žestinom kao i prije deceniju ili dvije. Rođen u Los Angelesu, gdje je njegov otac Harry radio u studiju Columbia, a majka se bavila muzikom, Dustin je od pete godine učio svirati klavir. Jedno vrijeme zanosio se idejom da postane jazz muzičar, ali ubrzo shvata da je gluma jedino što želi, te odustao od muzike.
Gluma ga je 1958. odvela u New York, gdje je jedno vrijeme živio u malom stanu s Geneom Hackmanom i njegovom suprugom, pa potom i kod Roberta Duvalla. U naredne dvije godine radio je u instituciji za mentalno zdravlje, pretipkavao telefonske imenike i u isto vrijeme išao na audicije na kojima je u početku konstantno bio odbijan, sve do 1960., kad mu je ponuđena uloga u predstavi Yes is for a Very Young Man. Teatarsko iskustvo i pomalo neobičan fizički izgled preporučili su ga reditelju Mikeu Nicholsu, koji je angažirao nepoznatog Hoffmana u karakternoj drami – Diplomcu. Dustin postaje simbol svoje generacije, a za ovu ulogu bio je nominiran za Oscara. Uslijedili su Ponoćni kauboj (1969.), Psi od slame (1971.), Maratonac (1974.), Svi predsjednikovi ljudi (1976.)... Veliki uspjeh kod kritike i publike zabilježio je klasik iz 1979. godine Kramer protiv Kramera: nakon decenije izvanrednih uloga, Hoffman je dobio prvog Oscara. Nakon toga došla je Tootsie, priča o očajnom nezaposlenom glumcu koji se odlučuje prerušiti u ženu kako bi dobio ulogu u televizijskoj sapunici. Novi zlatni kipić dobija devet godina kasnije – za Kišnog čovjeka i ulogu autističnog brata Toma Cruisea. Njih dvojica mjesecima su se pripremala za rad na filmu kako bi njihova gluma bila što uvjerljivija. Dustin Hoffman nikad nije bježao od komičnih uloga, pa se 2004. pojavljuje s Barbrom Streisand u Dozvoli za Fockere, a, mada priznaje kako mrzi takve stvari, zna često posuđivati svoj glas animiranim likovima.
I dok je njegova karijera išla uzlaznom putanjom, u vrijeme kad je dobijao prvog Oscara raspadao se brak s balerinom Anne Byrne, koja se u to vrijeme osjećala zarobljenom u ulozi supruge i majke njihovih kćeri Jennifer i Karine. Utješna veza s odvjetnicom Lisom Gottsegen pretvorila se u ljubav, a onda i u brak. Lisa je danas, 30 godina poslije, majka njihovo četvero djece, a zbog Dustina je prestala raditi, posvetivši se njemu i kćerima Alexandri, Rebbeki te sinovima Jacobu i Maxu. Hoffmanovi žive malo u New Yorku, malo u Malibuu i zaljubljeni su kao i prvog dana.
Ovu je godinu slavni glumac počeo premijerama. Iako nerado, pristao je posuditi glas glavnom junaku Priče o mišu zvanom Despero, animiranom filmu koji se nedavno počeo prikazivati u kinima širom svijeta. Njegov drugi ovogodišnji projekat je Last Chance Harvey, romantična drama u kojoj glumi s Emmom Thompson

Priča o mišu zvanom Despero je animirani film u kome glas posuđujete pacovu. Je li taj posao lakši od igranja “normalnih” likova u “normalnim” filmovima?
– Definitivno je teže. Ja to stvarno ne volim i ne znam zašto sam potpisao ugovor za takvu vrstu uloge. Zapravo, radiš vrlo kratko snimanje glasa u studiju, pa se onda opet vratiš za tri mjeseca i radiš sljedeću sekvencu za isti film. Snimanje animiranog filma obično traje godinama. U međuvremenu možeš snimati drugi film ili jednostavno uživati negdje na otocima prije nego što te zovnu da opet snimaš scenu od pet minuta, i to traje nekoliko dana. Teški dio je taj da, nakon dugog odsustva, opet moraš da se uživiš u karakter kojem posuđuješ glas i, taman kad ti to uspije, opet napustiš studio. To stvarno ide na živce.

Snimili ste 60 filmova u karijeri, dobili sve moguće nagrade, uključujući i dva Oscara. Zašto i dalje nastavljate raditi tako vrijedno i ne razmišljate o povlačenju?
– Zato što je, na neki način, ovaj posao ovisnost. Jednostavno, želite vidjeti koliko daleko možete ići, koju ulogu još možete snimiti. Želite igrati što više različitih uloga jer je to izazov. Mogu li glumiti psihotičnog čovjeka? Hoću li biti autentičan kao doktor? To je sve skupa zabavno jer naučite mnogo o sebi i svom životu, a osim toga učite i druge važnim stvarima koje im, možda, mogu biti korisne u životu.

I u 71. godini izgledate mladoliki i puni energije. Kako to uspijevate?
– Mislim da je to zato što, zapravo, nikad nisam odrastao. Još sam nekako dijete (smijeh). Da, na papiru mi je 71 godina, ali u glavi ja sam, maksimalno, 18-godišnjak (smijeh). Radim i neke nepodopštine koje me održavaju mladim.

Možete li navesti neki primjer tih nepodopština?
– Zapravo je sramotno po mene, ali evo: nekad kod kuće stavim neki smiješni šešir na glavu i počnem vrlo glasno pjevati. Ponekad se znam sakriti u kući kad dolaze supruga i djeca i onda ih prepasti kad se najmanje nadaju – radim stvarno čudne stvari. Polako svi počinju misliti da mi treba terapija (smijeh). Osim toga, volim se mnogo smijati. Zar nije bit života u tome? Zabavljati se i uživati u svakom danu.

Znači, nikad niste tužni?
– Pa, ako moram biti iskren, ne. Zapravo, bio sam tužan u samo nekoliko prilika. Ranije je to bilo teže – često sam znao biti ljut sam na sebe, bio sam perfekcionista. Sve sam želio uraditi na pravi način, mislio da je moj način jedini ispravan, i s tim stavom svima sam išao na živce. Srećom, to se uvelike promijenilo. Sad sam mnogo više opušten. Osim toga, imam prekrasnu suprugu i divnu djecu. Eto razloga da ne budem tužan.

Šta Lisu, Vašu suprugu, čini tako posebnom?
– Mi radimo mnoge lude, spontane stvari. Ako nemamo nikakvih planova za navečer, jednostavno sjednemu u auto, odvezemo se do Hollywood Hillsa i tamo priredimo romantični piknik. Ili odemo u kino, pozorište, na neki sportski događaj. Nikad nam nije dosadno zajedno. Srećom, ona je avanturističkog duha, kao i ja, i voli isprobavati nove stvari. Stvarno se nadam da ćemo provesti ostatak života zajedno.

Je li ona ljubomorna osoba?
– Ne, uopće nije. U tom smo pogledu vrlo opušteni. Kad me neka žena zagrli, ili nešto slično, na nekoj zabavi, Lisa to ne shvata dramatično. Ona, jednostavno, nađe prvog mladog tipa i počne razgovarati s njim (smijeh). Iskreno, ne vidim problem u flertovanju s nekim sve dok ne ideš dalje od toga. Dosad, uvijek sam se vraćao kući s Lisom, a ne s nekom drugom (smijeh). Mi se tako dobro slažemo da se ponekad bojim kako ću je izgubiti.

Imate šestero djece i nekoliko unučadi. Provodite li dovoljno vremena s njima?
– Da, obožavam kad se svi okupimo i šetamo po plaži ili igramo karti, navečer ih jednostavno ne želim pustiti da idu. Naučio sam da treba pustiti djecu da idu svojim putem kad osjete da to žele i kad hoće da stanu na svoje noge. Ali, ponekad je to teško. Ja sam porodični čovjek, volim da su uz mene cijelo vrijeme. Jedina prednost koju imam sad kad su djeca odrasla jeste da nemam grižnju savjesti kad odem u drugi grad na nekoliko sedmica kako bih snimao film. Jer oni više nisu kod kuće i ne čekaju na mene.

Je li gluma nešto o čemu ste uvijek sanjali?
– Ne. Ja sam bio više zagrijan za muziku kad sam bio mlađi, ali tad mi je prijatelj rekao kako u školskoj dramskoj sekciji ima mnogo prekrasnih djevojaka. Moram priznati da sam bio pravi mali Casanova kad sam bio mlad. Djevojke su uvijek bile zainteresirane za mene. Zato sam odmah aplicirao za mjesto u dramskoj sekciji.

Danas ste jedan od najslavnijih glumaca na svijetu...
– I zaista uživam u tome, da budem iskren. Divno je kad mi prilaze ljudi s različitih kontinenata kako bi uzeli autogram ili se slikali sa mnom. Fascinantno je znati da tvoj rad može inspirirati milione ljudi na planetu.

Mislite li da ste zavrijedili novac koji zarađujete?
– Ne mislim. Nema tog posla na ovom svijetu koji bi mogao opravdati ovako veliku zaradu. Zato i doniram u humanitarne svrhe velike količine novca.

Imate li neostvarenih snova?
– Zapravo, moja želja je ona koju imaju svaki otac i suprug: da moja porodica bude zdrava i sretna. Ne, čekajte... ima još jedna stvar! Uvijek kradem one male sapune i šampone u hotelima. Žao mi je zbog toga i želim da prestanem to raditi u budućnosti (smijeh).

(Gracija 102)
Komentari na članak
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Gracija. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Gracija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Gracija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Objavljeni komentari
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Niko neće s nama Bosancima Razgovor Kemala Montena sa Senadom Pećaninom za Feral Tribune
Niko neće s nama Bosancima