Federico Fellini

LA DOLCE VITA Fellinijeva rediteljska aktivnost, često autobiografska, nekoliko mjeseci prije smrti biva nagrađena počasnim Oskarom, inače petim po redu tokom njegove blistave karijere. Tokom skoro četrdeset godina stvaralaštva, od Bijelog šeika iz 1952. godine do Mjesečevog glasa iz 1990., u svojim filmovima stvorio je na desetine nezaboravnih likova. Napravio je sjajne filmove, bogate satirom, ali i prekrivene prozirnim velom melanholije. Naslov njegovog najslavnijeg filma La dolce vita (Slatki život) postao je toponim, izgovaran na talijanskom jeziku u cijelom svijetu. Sem toga, film La dolce vita uveo je u rječnike i svakodnevno korištenje i riječ – paparazzo (prijatelj Marcella Rubinija, kojeg igra Marcello Mastroianni, u filmu se preziva upravo Paparazzo).

KLOVN U CIRKUSU Rođen je u Riminiju 20. januara 1920. u građanskoj porodici s četvero djece. Majka Ida Barbiani, rođena u Rimu, bila je domaćica, a otac Urbano, komercijalist porijeklom iz Cesene. Odmalena je volio crtati, igrati u školskom lutkarskom pozorištu, a u srednjoj školi bio je talentiran karikaturista. Rano djetinjstvo provodio je kod bake na selu, lutajući s djecom. Kao dvanaestogodišnjak pobjegao je od kuće i pridružio se cirkusu u kojem je neko vrijeme radio kao klovn. Bilo je onih koji su taj bijeg tumačili kao znak Fellinijeve ljubavi prema spektaklu, ali je Fellini rekao kako je samo bježao od škole. Školovao se u katoličkom internatu, a učenje i disciplina nisu mu bili jača strana. Njegov susret s filmom nije bio tako lak i jednostavan. Godine 1938. započeo je saradnju s nekim časopisima crtajući vinjete i pišući kratke prozne tekstove. Kao 19-godišnjak, u januaru 1939. odlučuje otići u Rim, uz izgovor da će tamo studirati pravo. Njegova prava namjera je, ipak, bila približiti se svijetu šoubiznisa. Tako je mladi Federico počeo upoznavati ljude iz varijetea i s radija. U glavnom talijanskom gradu upoznaje tada već poznate ličnosti, kao što su Aldo Fabrizi, Erminio Macario i Marcello Marchesi. Željan napretka na svim poljima, počinje sam pisati scenarije i kratke skečeve.

OSKAR, PALMA, OSKAR  Prvog Oskara dobio je 1954. godine za film La Strada (Ulica), koji na poetičan način govori o delikatnom ljubavnom odnosu dvoje uličnih glumaca, koje su glumili Giulietta Massina i Anthony Quinn. Nakon četiri godine uslijedio je novi Oskar za Le notti di Cabiria (Cabirijine noći), u kojem opet glavnu ulogu igra Giulietta Massina (gotovo uvijek prisutna u njegovim prvim filmovima). Na Kanskom festivalu 1957. godine Fellini je dobio Zlatnu palmu za La dolce vita, film koji je napustio tradicionalne narativne sheme, te izazvao mnoge polemike, posebno u krugovima bliskim Vatikanu, kako zbog prilično snažnih erotskih scena, tako i zbog prikazivanja izvjesne moralne dekadencije tadašnjeg Rima. Glavne uloge su tumačili Marcello Mastroianni i Anita Ekberg, koja je ostala u kolektivnom sjećanju po sceni kupanja u Fontani di Trevi. Nedoumice u kojima se može naći jedan četrdesetogodišnji muškarac i autor, kao što je bio Fellini 1963., pretočene su u Osam i po, ocijenjen kao njegov najsnažniji film, koji mu je donio i trećeg Oskara. Od 1965. pa nadalje, svaki njegov film je ostavio neizbrisiv trag. Krajem 60-ih i početkom 70-ih je, uz TV emisije i TV filmove, snimio još nekoliko filmova, kao i Amarcord, za koji je dobio četvrtog Oskara 1973. godine. Njegov vizionarski rediteljski talenat je najviše došao do izražaja u Casanovi 1978., nakon kojeg je uslijedio čitav niz sjajnih filmova.

NEOREALIZAM Debitirao je 1950. godine s filmom Svjetlosti varijetea, kojeg je režirao zajedno s Albertom Lattuadom. U to vrijeme počinje i novo historijsko razdoblje poslijeratne Italije. Ratna dešavanja pomalo blijede, ruševine se uklanjaju, ljudi postaju optimističniji i vjeruju u ekonomski napredak i blagostanje. Tematika i problematika neorealizma se sa društvenih i ekonomskih neprilika postepeno počinje okretati prema psihološkim sadržajima. Taj filmski pravac, s Fellinijem kao najznačajnijim predstavnikom, dobio je naziv neorealizam duše. Zato nimalo nije čudno da je motiv prvog samostalno režiranog Fellinijevog filma Bijeli šeik površnost, zaokupljenost nečim ispraznim. Mladi bračni par iz provincije stiže u Rim: suprug želi vidjeti papu, a romantična supruga upoznati junaka popularnog fotoromana – Bijelog šeika. Kroz vješto vođene paralelne radnje, Rim vrlo brzo uništava iluzije dobroćudnih supružnika.

EROTOMACHIA Fellini nikada nije krio da su žene bile njegova najveća inspiracija, i da su ga “istovremeno i privlačile i plašile”, kako ih je i prikazivao u filmovima. Dvanaest godina nakon njegove smrti, u austrijskom gradiću Kremsu priređena je izložba Fellinijevih crteža pod nazivom Erotomachia. Ukupno je bilo 29 crteža, a svi su, najvjerovatnije, nastali tokom posljednjih godina Fellinijevog života. Na svim crtežima je Gianna, jedna od njegovih posljednjih ljubavnica: dominira snažno i senzualno žensko tijelo, pored koje sitno i neugledno Fellinijevo izgleda kao igračka. Veliki broj Fellinijevih crteža, skica i karikatura odavno su izloženi u njujorškom Guggenheimu i u Trastevereu u Rimu.

ROSSELLINI Presudan događaj za razvoj Fellinijeve karijere bio je susret s rediteljem Robertom Rossellinijem. Nakon što su saveznici oslobodili Rim u ljeto 1944., Fellini je s prijateljima otvorio radnju u kojoj je izrađivao karikature vojnika, zarađujući na taj način. Upravo tu je došao Rossellini kako bi ga upitao za film Rim, otvoreni grad i kako bi ga Fellini upoznao s Aldom Fabrizijem, koji će sarađivati na scenariju. Tada je Fellini postao Rossellinijev asistent i koscenarist tokom snimanja klasičnih neorealističkih filmova Rim otvoreni grad i Paisá, 1945. i 1956. godine. “Dotad mi je sve bilo nekako strano kada sam dolazio na snimanja. Ali, uz pomoć Rossellinija sam počeo u filmu prepoznavati jedan poseban, drugi svijet. Kroz njegovo gledanje, kroz njegov odnos prema filmu, i sam sam shvatio da se filmovi mogu stvarati bez imalo varanja, bez prevare, bez pretpostavki koje se podrazumijevaju, bez unaprijed utvrđenih poruka. Ali, ono najvažnije što sam naučio od velikog Roberta Rossellinija, što sam dobio kao poklon, jeste poduka iz skrušenosti, iz poniznog odnosa prema životu”, rekao je Fellini.

KNJIGA SNOVA U novembru 2003., na desetogodišnjicu Fellinijeve smrti, u njegovoj rodnoj kući u Riminiju otvoren je muzej u cijelosti posvećen slavnom reditelju. U njemu su izloženi neobjavljeni snimci, rukopisi, fotografije, kostimi iz filmova, plakati, zaboravljeni Fellinijevi intervjui, knjige s posvetama i različiti lični predmeti. Najviše je crteža i skica, rađenih hemijskom olovkom, perom, flomasterima… Crtao je uvijek i na svakom mjestu, dok je jeo, razgovarao, telefonirao. Nikada nije prestajao. Crteži su se kasnije pretvarali u ideje za kostime, scenografije, likove, karikature, reklamne spotove… Crteži su bili Fellinijeva priprema za film, crtanjem je oživljavao vlastite ideje. Od ostalih Fellinijevih crteža razlikuju se crteži snova, nastali prema preporuci psihijatra da crta svoje snove i osjećanja. Fellini ih je pažljivo skupljao i lijepio u svojevrstan abum koji je nazvao Knjiga snova. “Naši snovi su naš stvarni život. Moje fantazije i opsesije nisu samo moja stvarnost, već stvari od kojih nastaju moji filmovi.”

BRONZANA GROBNICA Kada je 1993. Fellini dobio Oskara, kao priznanje za “kinematografska dostignuća koja su zapanjila i zabavila publiku širom svijeta”, posvetio ga je Giulietti Massini, svojoj životnoj pratilji i muzi, glumici s kojom je 50 godina bio u braku. U oktobru iste godine Federico Fellini umro je od srčanog udara, a supruga Giulietta Masina nepunih pet mjeseci kasnije od raka pluća. Zajedno sa sinom Pierfedericom, koji je umro kao jednomjesečna beba 1945., sahranjeni su u bronzanoj grobnici u obliku brodskog pramca na ulazu u groblje u Riminiju.

NAJLJEPŠE I NAJDIRLJIVIJE SCENE Fellinijeva grandioznost ne leži samo u njegovom analiziranju društva, što dokazuje i posljednji film La voce della luna (1991). Genijalna je rediteljeva sposobnost da kreira neobične ličnosti u neobičnim ambijentima i uz pomoć kontrasta, retorički izraženog, stvori jasnu sliku stvarnosti. Najljepše i najdiriljivije scene uspijevao je ostvariti gledajući unutar sebe samog, kako bi opisao nemire, nedostatak inspiracije, preslikao realnost, refleks vlastite nadrealne mašte. Nije zato nimalo slučajno da je film Osam i po iz 1963. pravo remek-djelo: u njemu se po prvi put, bez upotrebe autobiografskih ličnosti, predstavio sam, prazneći najskrivenije kutke svoje mašte, u beskrajnom nizu scena, likova i sudjelovanja, ujedinivši u jednu dimenziju realnost i maštu. Uspjelo mu je prenijeti vlastiti osjećaj stanja u kojem se nalazi pred realiziranjem novog djela: sumnje, nemire, prošle greške, nastojanja, kao i zabrane iz djetinjstva, nedostatak komunikacije s ocem, strogost katoličkog odgoja i fantastična razmišljanja.