Jacques Cousteau

MORE KAO ŽIVOT Višedecenijska ljubav prema moru i svemu što ima veze s njim i beskrajna inventivnost pomjerile su granice ljudskih mogućnosti. Snimio je 120 dokumentarnih filmova, a najvažniji je Podvodni svijet ili The Undersea World of Jacques Cousteau, koji se 60-ih počeo emitirati kao serija, postavši jedna od najpopularnijih tog doba. Šezdeset godina je putovao svjetskim morima, a to se ne može nazvati samo avanturom. More je bilo njegov život: “Ne mogu objasniti zbog čega volim more. To je potpuno fizička stvar: kad ronite, počnete se osjećati kao anđeo. Oslobodite se težine.”
Jacques Cousteau volio je da ga nazivaju okeanografskim tehničarem, mada je bio sofisticirani ljubitelj prirode. Posao kojim se bavio omogućio je ljudima sa svih kontinenata da posjete podvodni svijet i da putem televizije eksploatiraju prelijepa blaga “plavog kontinenta”. Ono što je Cousteau radio predstavljalo je začetak novog tipa naučne komunikacije, što mu je donijelo nekoliko kritika od tradicionalista. Takozvana popularizacija, jednostavna i prihvatljiva forma širenja naučnih koncepata, ubrzo se počela koristiti i u drugim oblastima i postala jedna od najcjenjenijih osobina modernih TV-emisija. Cousteau je i danas omiljen u cijelom svijetu, zahvaljujući mnogim zaljubljenicima u more, a njegovo ime postalo je svojevrstan simbol za avanturu, prirodu i istraživanje.

OPORAVAK PLIVANJEM Jacques-Yves Cousteau rođen je 11. juna 1910. u francuskom selu pod imenom St. Andre-de-Cubzac u blizini Bordeauxa. Odmalena je bio bolešljiv i najviše se volio igrati sam, rano razvijajući sklonosti prema mašinama i vodi. Kao tinejdžer obožavao je filmove i od prve ušteđevine kupio je amatersku kameru. Kako je u srednjoj školi bio prilično problematičan, otac ga je poslao u internatsku školu. Završivši je, upisuje Pomorsku akademiju u Brestu. Godine 1933. mladi Jacques priključuje se francuskoj mornarici, gdje prvi put počinje s podvodnim istraživanjima. Kao 25-godišnjak doživio je tešku saobraćajnu nesreću, povrijedivši ruke. Dugo se oporavljao i to – plivajući. Život mu se potpuno promijenio kada je od kolege oficira dobio naočale za plivanje: kada je zaronio s naočalama na očima i ugledao novi i poseban podvodni svijet, riješio je da čitav život posveti tome da ga približi ljudima.

AQUALUNG Dvije godine nakon vjenčanja sa Simone Melchior, počinje Drugi svjetski rat u kojem je učestvovao kao špijun i dobio nekoliko medalja za hrabrost. Učešće u ratu nije ga spriječilo da 1943. godine s Emileom Gagnanom usavrši aqualung, prvi aparat za ronjenje, takozvana vodena pluća. Bio je to cilindar komprimiranog zraka koji je pomoću cijevi bio povezan s maskom na licu, što je omogućavalo boravak pod vodom u trajanju od nekoliko sati. Aqualung je bio veoma revolucionaran aparat za tadašnje doba, omogućavao je roniocima da rone na većim dubinama. Dotad su morali biti uglavnom na površini ili s aparatima za disanje na maloj dubini. U poratnim godinama, još  kao pomorski oficir, razvijao je različite tehnike za deminiranje francuskih luka i za istraživanje podvodnih olupina.

SVIJET TIŠINE Godine 1956. za njega je čuo cijeli svijet. Nagrađen je u Cannesu, a zatim je njegov Le Monde du silence (Svijet tišine) dobio Oscara za najbolji dokumentarni film. Snimio ga je prema svom istoimenom bestseleru, u saradnji s rediteljem Louisom Malleom. Najzanimljiviji i najupečatljiviji trenuci iz nagrađenog filma snimci su potopljenog broda i napad morskog psa na mrtvog kita. Iako je Malle snimio najveći dio materijala, poslije ovog filma prestao je snimati na i pod morem, zadržavao se isključivo na kopnu. Druga Zlatna palma uslijedila je tri godine kasnije: dobio ju je kao producent kratkog filma Histoire d’un poisson rouge (Zlatna ribica), i danas najboljeg iz tog žanra. Priča o dječaku koji kupuje zlatnu ribicu i umalo ostane bez nje dolaskom komšijske mačke ne bi bila pretjerano neobična i zanimljiva da Cousteau nekako nije uspio natjerati mačku da ulovi ribicu te je pusti kad naiđe dječak.

RAT ZA VODU Jacques Cousteau nije istraživao samo more. Godine 1972.  posjetio je Antarktik i prvi put televizijskoj publici pokazao ljepotu ledenih podmorskih skulptura. A 1985. zaputio se u prašume Amazone. Kako je rijeka bila dovoljno velika i duboka, učinio je to Calypsom, brodom koji je postao drugi dom Cousteaua i njegove vjerne ekipe. Posjetio je tada i Indijance u rudniku zlata Serra Pelada. Nije samo približio more ljudima, veoma je i brinuo o njegovoj čistoći. Znao je reći da će se u budućnosti ratovi voditi za čistu vodu, a ne za naftu. Tokom svog rada zabilježio je mnoge promjene na moru, govoreći kako more “boluje zbog zagađenja”. Godine 1974. osnovao je društvo za zaštitu okeana i svijeta u njemu pod nazivom Cousteau Society, koje danas ima više od 300.000 članova.

LEGENDARNI CALYPSO Calypso je poznati Cousteauov brod koji je bio opremljen kao mobilni laboratorij za okeanografska istraživanja. Imao je 27 soba za članove posade, napredne sisteme za navigaciju i komunikaciju, instrumente za dubinsko podmorsko istraživanje s kamerama, laboratorije za raznovrsne analize. Prvobitna namjena bila je čišćenje mina za Britansku kraljevsku mornaricu tokom Drugog svjetskog rata. Završetkom rata poklonjen je francuskoj vladi, te postao trajekt između Malte i ostrva Gozo. Kako je na ostrvu Oggygija, mistično povezanim s Gozom, živjela nimfa Kalipso, tako je brod dobio ime. Irski milioner Thomas Loel Guinness kupio je 1950. godine brod i iznajmio ga Cousteau za simboličnu sumu od jednog franka godišnje. Početak 1996. godine bio je veoma tužan period za kapetana Cousteaua. Calypso je ozbiljno oštećen tokom manevriranja u singapurskoj luci: sudario se s drugim brodom, nakon što je preživio strašne oluje i opasno visoke talase na svojim mnogobrojnim putovanjima, te našao u opasnosti da potone u neposrednoj blizini obale. Dvije godine kasnije dotegljen je u francusku luku La Rochelle, gdje je propadao. Kupio ga je i obnovio američki Carnival, najveći organizator krstarenja na svijetu.

PORODIČNA STVAR Nakon smrti 27 godina mlađe supruge Simone 1990., s kojom je imao dva sina, Jean-Michela i Philippea, više nije snimao. Godine 1991. oženio se po drugi put s Francine Triplet, trenutnom predsjednicom Cousteau Societyja, s kojom ima kćerku Diane i sina Pierre-Yvesa.
Jacques Cousteau umro je od srčanog udara 25. juna 1997., u 87 godini. Sahranjen je u rodnom gradu na porodičnom groblju. Jean-Michel, Jacquesov sin, nastavio je očevim stopama i osnovao Društvo za budućnost okeana – Ocean Futures Society. Ovaj arhitekta, istraživač, filmski producent i borac za očuvanje životne sredine, često naglašava da se istraživanjem mora bavi još od sedme godine. Tada ga je otac bacio u more s palube broda, u tek proizvedenoj ronilačkoj opremi. Putem istraživanja i edukativnih aktivnosti, Cousteau mlađi nastoji učiniti sve što je potrebno da se čuje glas “okeana”. “Rad mog oca bio mi je veoma blizak i odmalena sam bio uključen u njegove aktivnosti. Kao sedmogodišnjak ronio sam na dah, a i moja majka je također ronila. To je kod nas bila neka porodična stvar, iako je svako kasnije imao svoje zanimanje.”

HOMO AQUATICUS Volio je da ga nazivaju okeanografskim tehničarem, mada je Cousteau bio sofisticirani ljubitelj prirode. Posao kojim se bavio omogućio je ljudima sa svih kontinenata da posjete podvodni svijet i da putem televizije eksploatiraju prelijepa blaga “plavog kontinenta”. Ono što je Cousteau radio predstavljalo je začetak novog tipa naučne komunikacije, što mu je donijelo nekoliko kritika od tradicionalista. Takozvana popularizacija, jednostavna i prihvatljiva forma širenja naučnih koncepata, ubrzo se počela koristiti i u drugim oblastima i postala jedna od najcjenjenijih osobina modernih TV-emisija. Cousteau je i danas omiljen u cijelom svijetu, zahvaljujući mnogim zaljubljenicima u more, a njegovo ime postalo je svojevrstan simbol za avanturu, prirodu i istraživanje.
Cousteau je gradio svojevrsna podvodna staništa, vjerujući da ljudi mogu živjeti ispod vode. Bio je odlučan u namjeri da čovjeka “moderira” na poseban način, kako bi mogao živjeti i raditi pod vodom. Ljudi su se dobrovoljno podvrgavali operacijama, ugrađivali posebne umjetne škrge kako bi mogli disati. Cousteau je vjerovao da je takozvani Homo Aquaticus novi korak u ljudskoj historiji. Njegov projekt Conshelf iz ranih šezdesetih, međutim, nije bio dovoljno uspješan. Učesnici eksperimentalnog načina života žalili su se na nedostatak svjetlosti, apetita, privatnosti. Do kraja života nije odustajao od te ideje, a današnje njene pristalice smatraju je ideali rješenjem za prenaseljenu planetu.