Helen Mirren

ILENA MIRONOVA Britanska pozorišna, filmska i televizijska glumica rođena je kao Ilena Vasiljevna Mironova u Ilfordu, 26. jula 1945. godine. Otac Vasilij Petrovič Mironov bio je Rus, a majka Kathleen Rogers Britanka. Djed po ocu, Pjotr, bio je plemić, diplomata i pukovnik careve vojske. Kada se 1917. našao u Londonu zbog dogovora s britanskom vladom oko isporuke oružja, tamo je i ostao. Među Heleninim rođacima je i Mihail Kamenski, junak iz vremena Napoleonovih ratova. Vasilij Mironov svirao je violinu u Londonskoj filharmoniji do početka Drugog svjetskog rata, a njegovim završetkom radio je kao taksista i instruktor vožnje, prije nego se zaposlio u Ministarstvu za transport. Tokom pedesetih promijenio je ime u Basil Mirren. Majka Kathleen je rođena u londonskom predgrađu West Ham, kao pretposljednja od četrnaestero djece.

POZORIŠNI DANI Helen je pohađala katoličku školu za žene St. Bernard’s u mjestu Southend-on-Sea, a nakon diplome, školu glume na londonskom Middlesex univerzitetu. Kao 18-godišnjakinji uspjelo joj je zadovoljiti na probi te počinje raditi u National Youth Theatreu. Poslije dvije godine dobiva ulogu Kleopatre u predstavi Antonio i Kleopatra, postavljenoj u Old Vicu, koja joj je donijela prvi ugovor i omogućila daljnje angažmane. Od 1972. do 1974. Helen Mirren je radila i u Americi i Južnoj Africi, učestvujući u eksperimentalnom projektu Petera Brooka Conference of the Birds. Vrativši se u domovinu, najviše je angažirana u teatru. Osamdesetih intenzivira kinematografsku aktivnost i odlazi na neko vrijeme u Hollywood. Uprkos dugogodišnjoj pozorišnoj aktivnosti, sve do 1994. poznatija je kao filmska glumica. Publika je otkriva kao pozorišnu glumicu tek nakon uloge Natalije Petrovne u komediji Mjesec dana na selu rađenoj prema tekstu Ivana Turgenjeva, u Yvonne Arnaud Theatre u Guildfordu. Komedija je godinu dana poslije igrana i na Broadwayu, te joj donijela nominaciju za nagradu Tony. Još jedna nominacija uslijedila je 2002. za Strindbergovu dramu Mrtvački ples, čije su se probe održavale tokom napada na njujorški World Center (što Helen spominje u autobiografiji In the Frame, 2007.).
Filmska aktivnost započinje 1967. godine u Herostratusu Dona Levyja. Uslijedili su filmovi San ljetne noći, Doba saglasnosti (The Age of Consent), The Long Goodbye, O Lucky Man!, da bi u kontroverznom Caliguli Tinta Brassa, 1979. godine, glumila najpromiskuitetniju ženu u Rimu, Kesoniju. Zbog izuzetne aktivnosti u teatru nije prihvatala mnogo uloga, ali ju je reditelj John Boorman nagovorio da prihvati ulogu vještice Morgane u Excaliburu. Kako se ni privatno nije slagala s Merlinom, kojeg je tumačio Nicol Williamson, ostvarila je sjajnu ulogu. Najveći dio filmskih ostvarenja Helen Mirren koncentriran je od 80-ih naovamo, među njima: Obala komaraca, Kuhar, lopov, njegova žena i njen ljubavnik, Ludilo kralja Georgea, Gosford Park, Rimsko proljeće gospođe Stone...). Uslijedile su i mnogobrojne nominacije, te jedan Oscar tek 2006. za film Stephena Frearsa Kraljica.

GLAS ZA SAMU SEBE Godine 1984. Helen prihvata ulogu udovice britanskog vojnika koja se zaljubljuje u Irca odgovornog za smrt supruga, u filmu Cal. Iako film nije postigao veliki uspjeh u Americi, u Evropi je odlično prihvaćen i donio joj je nagradu za najbolju glumicu u Canessu. Bila je to prava potvrda da je spremna na zahtjevne glumačke uloge. Slična uloga je bila i ona iz filma Gdje se anđeli plaše ići (Where Angels Fear to Tread), iz 1991.: opet je tumačila stariju ženu zaljubljenu u mlađeg muškarca i bila jednako privlačna. Helen za sebe kaže da se ne osjeća lijepom i da je tajna njene privlačnosti upravo u tome što je prihvatila sve svoje mane.
Poslije dodjele Oscara, na večeri u restoranu National Theatrea, Helen je oduševljeno izjavila kako je veoma zadovoljna priznanjem: “Ovo je najkorisnija nagrada koju sam dobila u svom životu. Neće mi biti žao ako u karijeri više nikada ništa ne osvojim. Trebalo bi nešto učiniti, nešto promijeniti pa da u igri budu samo korisne nagrade. Ovo je bila nevjerovatna godina za mene, sve ove neočekivane nagrade… Radiš cijelog života, ne očekuješ ništa i onda, odjednom…” Priznala je da je kao članica američke Akademije za filmsku nauku i umjetnost glasala za samu sebe. Ali je i dodala da je to bilo znatno teže nego odigrati ulogu britanske kraljice, za koju je nagrađena: “Bio je to užasan, grozan trenutak – neopisiva moralna dilema. Prvo pomisliš da nema smisla, da to ne možeš uraditi, kako ćeš glasati za sebe. A onda, kad bolje razmisliš, kažeš sebi da se možda radi o glasu koji će biti odlučujući, koji može sve promijeniti. Toga ću se sjećati dok sam živa.”

BEZ MAJČINSKIH INSTINKTA Od 1997. udata je za američkog reditelja Taylora Hackforda, životnog partnera još od 1986. godine, kojeg je upoznala na snimanju filma Bijele noći (White Nights). Vjenčali su se u Škotskoj na njegov 53. rođendan; to je njen prvi, a Taylorov treći brak. Helen nema djece i izjavila je da je zadovoljna što je tako jer, jednostavno, ne posjeduje majčinske instinkte. “Ne mislim da sam bijela vrana, vjerujem da ima mnogo žena koje ne žele istinski biti majke, samo osjećaju obavezu da ih imaju. Volim klince, ne smeta mi kad čuvam nečiju djecu, ali sam sretna kada ih roditelji napokon odvedu. Nisam rođena da budem nečija majka. Moja želja za majčinstvom najvjerovatnije je uništena kad sam imala 13 godina. Bilo je zastrašujuće kada su nam u školi prikazali snimke rađanja. Kada su konačno upalili svjetla, niko nije ništa govorio. Bili smo blijedi i nismo smjeli pogledati u oči jedni drugima.”   

ZDRAVA GOLOTINJA U intervjuu za magazin GQ Helen Mirren je izjavila kako je teško biti shvaćen ozbiljno “kada si plavuša i imaš bujne grudi, čak i kada posjeduješ inteligenciju”. Priznala je da je kao mlada konzumirala kokain i da je prestala zbog jednostavnog motiva: jednog dana je otkrila da je kriminalac i nacist Klaus Barbie, prije nego je uhvaćen 80-ih, živio u Boliviji od prodaje droge. “Kada sam to pročitala u novinama, kao da mi je nešto bljesnulo u glavi. Shvatila sam da je svaka i najmanja količina kokaina ušmrkana na nekoj zabavi direktno povezana s tim ogavnim čovjekom u Južnoj Americi. Prije toga mi nikada nije pao na pamet zastrašujući način na koji bijeli prah stiže na naše zabave.” Sem toga, otkrila je kako je više puta silovana između 16. i 25. godine, što joj je usadilo svojevrstan osjećaj gađenja prema muškarcima, tako “divljim, odvratnim i okrutnim”. “Išli su za mnom samo zbog seksa, osjećala sam kako me preziru kao osobu, bila sam samo komad mesa.”
U aprilu 2008. godine Američko udruženje nudista (USA Naturist Socitey), proglasilo je 62-godišnju Helen Mirren osobom koja na najbolji način promovira zdravu golotinju. Helen je nebrojeno puta izjavila da beskrajno uživa u nudizmu, da se oduvijek sunčala gola, i da se od početka karijere bez imalo ustručavanja skidala pred kamerama. Tako je i dobila nadimak “Sexpot of Suffolk”. Helen se i dalje ne libi skinuti, bez obzira na godine koje nikada nije krila, a da je i dalje privlačna potvrdio je film, rađen prema istinitom događaju, Djevojke s kalendara iz 2003., gdje predvodi grupu starijih žena koje se u dobrotvorne svrhe slikaju obnažene za kalendar.