Majmun Vejsil i njegova sudbina

Ovo mi je ispričao Selvedin Avdić, čovjek s najboljim storijama u ZE-DO kantonu. Ima on dvojicu prijatelja, pravi, nepatvoreni boemi, kako ih često naziva, koji su uredno završili pravni fakultet, nešto malo radili u složenim i osnovnim organizacijama udruženog rada, shvatili da to nije za njih jer im život prođe u kancelarijskom ritmu, i onda se doživotno odrekli sigurnosti, preselili na ulicu i odali se njenim izazovima.
Nema šta u životu nisu probali i radili. Ipak, najduže su preživljavali kao ulični prodavači knjiga i ploča. U jednom od čestih, ali izrazito kratkotrajnih poslovnih nadahnuća, poduzetniji od njih dvojice otvori prodavnicu kućnih ljubimaca. U početku je sve išlo dobro. Toliko dobro da je biznis zaprijetio da ugrozi njihovu boemsku poziciju. Ubrzo nakon otvaranja, poduzetnički duh vlasnika prodavnice suočio se s istinskim iskušenjem. Do njega je, ko zna kakvim putevima, došla informacija da neki lik iz Valjeva prodaje originalnog majmuna. Pa zar ima iko pozvaniji od našeg novopečenog biznismena da preuzme vlasništvo i skrb nad tim majmunčićem? Put pod noge i pravac Valjevo. Majmun je vrlo brzo postao njegov miljenik. Dao mu je ime Vejsil. Ništa zmije, ništa kornjače i zečevi. Ptice, mačke, patke, psići, nisu mogli ni primirisati novom ljubimcu.
Vlasnik je tako zavolio Vejsila da nije htio da mu daje obavezne injekcije za smirenje, nego ga je umirivao pivom. Što je majmun izvrsno prihvatio. U početku je jedna flaša zamjenjivala jednu injekciju, ali živinče se uskoro naviknu na alkohol, pa su mu trebale dvije flaše. Kad ih popije, najviše je volio da anticipira vječnost tako što bi se izvalio na haubu auta parkiranog ispred radnje, raširio ruke i noge, a glavu okrenuo prema suncu. U takvom anticipacijskom položaju jednom ga zateče načelnik policije. Miran, pošten čovjek, bio u civilu, van dužnosti, pošao na pijacu da kupi šta mu je žena rekla. Kad je vidio majmuna onako izvaljenog, vjerovatno je pomislio da ga profesionalni kodeks obavezuje na trenutnu intervenciju. Shvatio je to kao svoju društvenu obavezu. Ne časeći ni časa, ugledni policajac uze onaj ceker što mu je žena dala zajedno sa spiskom živežnih namirnica, i natače ga majmunu na glavu. Majmun je to ispravno protumačio kao čin ničim izazvane agresije, zbacio ceker, skočio na načelnika i zvjerski ga ujeo posred čela. Odakle je počela da lipti krv.
Izbezumljen, načelnik trči u postaju gdje proglašava da ga je napao jedan majmun. Pripadnici interventne jedinice izlaze na teren i na mjestu incidenta shvataju da se načelnik nije izrazio figurativno, da to nije bio njegov originalni način da opiše delikventa koji mu je otvorio potok krvi posred glave, nego da je riječ o čimpanzi. Ispravno zaključivši da bi gradom pukla neviđena bruka, specijalci odustaju od službenog progona i uhićenja Vejsila i povlače se u postaju. Da bi nekako kompenzirao nanesenu uvredu, načelnik policijskim kanalima plasira dezinformaciju da majmun ima sidu. Veterinarska inspekcija upada u radnju i odvodi na testiranje sve zatečene životinje. Izuzimajući majmuna, jer nisu znali ni gdje bi ni šta bi s njim. A, osim toga, nisu mogli da ga uhvate. Biznis s kućnim ljubimcima propada. Za poslovni aspekt priče nikakva utjeha nije što su za tri mjeseca došli rezultati testa i da su sve životinje bile negativne.
Ponovo kokuz, gazda se mora riješiti majmuna, jer nema više ni sebi za piće, a kamoli njemu. Odvodi ga na sajam u Sarajevo. Tamo će pokušati da ga proda. Ali Vejsil i u glavnom gradu izaziva sukob ograničenog intenziteta. Uštinuo je za zadnjicu djevojku nekog nižerangiranog jalijaša koji sad hoće – jer takav je kodeks profesije kojoj pripada; uvijek taj kodeks – da za nanesenu uvredu po svaku cijenu sankcionira i prodavača i Vejsila. Ne znajući kako bi izbjegao incident, majmunov oficijelni vlasnik izvali prvo što mu pade na pamet:
– Nemoj, jarane, matere ti, ovo sam ja donio Ćeli da prodam, on naručio.

Jalijaš se istog trenutka povuče. Ko zna kako, Ćelo dočuje da u Skenderiji na sajmu ima majmun za kojeg govore da ga je on naručio. I dođe na sajam.
– Kako ti je ime ovom majmunu?
– Vejsil.
– Koliko košta?
– Dvije hiljade.
I tako Vejsil promijeni vlasnika. Sad naš prijatelj crče za majmunom. Kaže, kad samo pomislim da ga je onaj zakitio lancima i prstenjem, ne bih prestajao da plačem. Ovo je priča iz treće ruke. Vejsilov jaran i vlasnik ispričao Selvedinu, Selvedin meni, a ja ovdje zapisao. Ko je tu šta iskrivio, nadodao ili ispustio, nije na meni da prosuđujem. Zamršeni su putevi Gospodnji. Zapisujem jednu neobičnu storiju, pun poštovanja prema Vejsilu i njegovoj sudbini.
Možda bi sve završilo drukčije kad ljudi ne bi životinje tretirali kao neprijatelje. Vratimo scenu do trenutka kada ugledni načelnik prolazi ulicom. Ugleda na autu majmuna kako se sunča, prijateljski se osmjehne, možda čak i dobaci nešto, u stilu “Hoće li to, rođak”, i produži po paprike i krastavce. Prodavnica kućnih ljubimaca postaje susretište ljubitelja životinja, biznis cvjeta, dobro ljudima, dobro životinjama, dobro društvu kome prodavnica kroz porez donosi dobit. Sve nekako ide dobro i u još boljem pravcu. Zašto su ovakve priče nemoguće? Zašto uvijek dođe taj prokleti, neizbježni trenutak agresije koji svim živima upropasti živote?
Ko zna o čemu se tu sve radi? Ako ima ko da se uvrijedio, nek ljutnju adresira isključivo na čovjeka koji potpisuje ovaj tekst. A ako ima koji Vejsil da čita ovo, ljubazno ga umoljavamo da se ne ljuti, jer je ovdje riječ o činjeničnom stanju, a ne o pokušaju uvrede. Da bismo to dokazali i nekako izgladili, evo izlazimo s miroljubivim prijedlogom. Evo, prvi majmun koji uđe u Bosnu i Hercegovinu, nek mu dadnu ime Ozren. Ozren Kebo.