Moja poznanica ima kćerku od jedanaest godina i veliki problem. Nije sigurna kako da započne priču o, kako to kažu na reklami, onim danima. Kao odgovorna majka, smatra kako je došlo vrijeme da joj objasni šta se dešava u tijelu djevojčice u tranziciji, kako se ista ne bi prepala, doživjela šok koji bi kasnije presudno mogao uticati na njen dalji razvoj i samopouzdanje. Zbog toga je konsultirala knjige, potražila mrvice znanja na internetu i naoružala se medicinskim terminima iz rječnika kojeg je kupila na buvljaku. Ona je vjerovatno najbolja osoba kojoj se bilo koja žena može obratiti za savjet vezan uz normalne fiziološke procese vlastitog tijela, jer to su normalni procesi i u svemu tome ne smije i ne može biti tabua. Ona je magistar onih dana. Ona sada konačno može razgovarati sa kćerkom oči u oči i pomoći joj da razriješi nedoumice. Slušala sam je i vjerovala svemu što je govorila. Ona je sasvim sigurno sprema. I sasvim sigurno barem dvije godine kasni.
Sve se dešava jedno dvije godine nakon sarajevske olimpijade. Ljeto je. Tradicionalno ljetujem u mjestu koje je za pretpubertetsku mene najdosadnije moguće odredište na svijetu. Zavidim T. koja je u Bolu, čija pisma puna uzbudljivih dogodovština u to doba još ne dolaze elektronskom, nego poštom s markicama. Čak je i L. prošla bolje – Starigrad na Hvaru je, kažu razglednice, ove godine čisto ludilo. Mrzim i prikolicu i kamp i mjesto koje nema čak ni prodavnicu, a kamoli disko klub i odgovaram pismima u kojima namaštavam derneke na molu uz gitaru i gomilu nepostojećih muških imena. Ležim na velikom molu, koji se tako samo zove jer malog mola nema, i patim kako se samo patiti može kad imaš godina koliko imam i kad ti je život uništen lošim izborom mjesta ljetovanja tvojih roditelja. Pored mene, potpuno odjevena i u hladu svjetionika, sjedi A. koja čita neku MirJaminu knjigu i tamani breskve sakupljajući ose. Ostatak djevojaka koje su sve starije od mene, i koje me nerviraju sašaptavanjima, kupa se u blizini đardina. Čak i u vodi se sašaptavaju i iritantno kikoću. A ja znam da će sve to prestati čim doplivam do njih. Zato i neću da plivam. Umjesto toga se durim. Što niko ne primjećuje, tako da je malo za džaba. Vruće mi je i nerviraju me ose. Konačno, šta me briga šta pričaju. Idem se kupati. Reda radi zovem A., koja podiže pogled s knjige i odmahuje glavom. Vraća se čitanju i breskvama. Bože, kako me nerviraju. Ljuta sam kao puška, dok ona mirno okreće stranice. A onda, kao da se sažalila i odlučila me prosvijetliti, odati mi najveću tajnu i uključiti me u sašaptavanja, tiho i pazeći da je ne čuje niko na praznom molu, kaže kako ima menstruaciju.
Klimnem glavom kao da mi je savršeno jasno o čemu se radi. Plivam i razmišljam šta li bi mogla biti ta tajanstvena mestruacija, svjesna da ne smijem nikoga pitati o čemu se radi. O tome se očito ne govori. Kad dođe, sjedneš u hlad, čitaš MirJam, jedeš breskve i čekaš da prođe. Čvrsto odlučujem kako ću i ja isto. Čim budem imala to isto. Zapravo, odlučujem, već ću popodne i ja imati mens… to, pa će svi vidjeti. Odlazim u prikolicu da nađem prikladnu knjigu i uzmem koju breskvu. Znam i šta ću obući. U spremanju me zatiče mama koja urla kako sam joj opet skvasila sve stolice kupaćim kostimom i insistira da zna šta radim obučena usred dana. Objašnjavam joj kako sam odlučila da dobijem menstrapaciju i idem na mol da me svi vide. Na moje najveće iznenađenje, umjesto da poludi jer sam isprevrtala ormare, ostavila mokar kupaći nasred prikolice i dirala njene knjige, ona pritvara vrata, gleda u mene dugo i nakon dubokog uzdaha počinje objašnjavati ono što će biti glavna tema mojih narednih pisama za T. i L. To ljeto su šljunčana plaža i mjesta za noćni provod izgubili sjaj. Jedina stvar o kojoj smo se dopisivale narednih mjesec dana bila je riječ na m, izvještavajući se međusobno da još nije stigla. A kad će, ne zna se.
Zapravo, u posljednje vrijeme često pričamo o djeci. Ili bolje, ne pričamo o djeci, nego pričamo o sebi i svojim strahovima vezanim za period koji se romantično naziva ludim godinama, a sasvim je realno period u kojem ćemo poludjeti pokušavajući da ih zaštitimo od stvari od kojih je nemoguće zaštititi bilo koga. Dok slušam poznanice koje mi pričaju kako su uhvatile muške potomke kako surfaju po pornostranicama na internetu, kako su im došli nenormalni telefonski računi – da bi se kasnije ustanovilo da se radi o brojevima na kojima su se tete “baš napalile”, ili o svojim desetogodišnjakinjama koje u povjerenju pišu prijateljicama SMS-ove kako će kada budu s muškarcima koristiti kondome, iz dubina sjećanja mi izviru priče poput one o menstrapaciji. Jasno se sjećam kada sam saznala da postoje kondomi (pročitala sam o njima s trinaest godina u knjizi Ptice umiru pjevajući, pa smo danima nakon toga T., L. i ja pokušavale skontati kako se koriste i gdje se nabavljaju), ili kako sam, dohvaćajući Dekameron s najgornje police, oborila sve knjige na sebe i uganula zglob, pa danima gledala u pod od stida kad god bih prošla pored mame.
Jasno mi je kao dan da se sve promijenilo. Da nijedno dijete danas neće čitati Dekameron ili roman o zabranjenoj romantičnoj ljubavi u bespućima Australije kako bi saznalo stvari o životu. Umjesto toga će upaliti televiziju, ukucati traženi pojam u Google, ili se informirati kod bolje upućenih drugara iz trećeg dva. Zato se trudim da me ne iznenadi niti jedno pitanje. Zapravo da me ništa ne iznenadi. I u startu ubijam romantični pogled na svoje dijete kao na nekoga ko živi u vremenu u kojem sam plivala do đardina pitajući se ko li je ta, šta je ta, od koga je ta menstrapacija. Govorim sebi kako je glupo i pogrešno imati tabue. Kako o svemu treba govoriti, biti otvoren i direktan. I trudim se takva i biti, nadajući se da nisam naivna kao onda kada sam odlučila da naprasno odrastem jedući breskve i sjedeći u hladu. U isto vrijeme se pitajući kako otvoreno i direktno pričati s nekim ko ima devet godina. I ne zaboravljajući kako je znati jedno, a imati snage da se nosiš sa svim što možeš s tim znanjem uraditi nešto sasvim drugo. I poput svih roditelja, čak i onih koji za sebe tvrde kako su zakleti ateisti, sve što mi preostaje jeste da molim Boga za pomoć kako ne bih doživjela šok koji bi kasnije presudno mogao uticati na moj dalji razvoj i samopouzdanje. Što objektivo dovodi do pitanja ko je tu u kojim godinama i kome zapravo treba pomoć.
Ne znam. Znam samo da sam se trudila pomoći poznanici s početka ove priče koja me nazvala u šoku nakon što joj je, punoj samopouzdanja i korisnih znanja, na konstataciju kako je došlo vrijeme da razgovaraju o menstruaciji, kćer odgovorila kao u onom glupom vicu: Ok, mama, šta hoćeš da znaš?
