Michelle Obama

One godine, bila je 1964., kada je velečasni Martin Luther King napisao knjigu pod naslovom Zašto ne možemo čekati, radnik čikaškog vodovoda Fraser Robinson i sekretarica firme za katalošku prodaju Marian Shields Robinson dobili su drugo dijete. Nakon sina Craiga, rodila im se i kćerka, koju će nazvati Michelle LaVaughn Robinson. Decenijama kasnije, tu će Michelle LaVaughn Robinson svijet upoznati kao Michelle Obama, a američka tajna služba voditi pod kodnim imenom Renaissance, odnosno: Renesansa.
Iste te, dakle, 1964. godine, Nobelovu nagradu za mir dobio je Martin Luther King, čovjek koji je imao san i za taj san dobio metak. Ista ta, 1964. godina, bila je posljednja koju je Rosa Parks provela kao krojačica: žena čija je pobuna u autobusu prvog decembra 1955. – kada je odbila ustupiti mjesto bijelom putniku – praktično označila početak borbe protiv rasne segregacije u Americi. Michelle LaVaughn Robinson Obama rođena je, dakle, u vrijeme kada crnci nisu smjeli sjediti na autobuskim mjestima za bijelce, kada crnci nisu smjeli sanjati i kada je prosječnog Amerikanca bilo lakše ubijediti u... Ma u sve, osim u to da jednoga dana crnkinje neće biti sluškinje u Bijeloj kući, nego da će prva dama Bijele kuće biti 182 centimetra visoka Afroamerikanka Michelle LaVaughn Robinson Obama.
Četrdeset i pet godina nije, vala, nešto puno ni za ljudski život, a kamoli za historiju. Onu daleku, u kojoj se tih četiri i po decenije čini kao četiri i po sata sada. Četrdeset i pet godina nije, međutim, malo za skoru prošlost, za vrijeme kojem smo, uz koju godinu gore-dole, svjedoci. Četrdeset i pet godina sasvim je dovoljno da se, recimo, neka zemlja raspadne na sastavne dijelove, a neka promijeni možda i više nego u Lutherovom snu. Eto, recimo, SFRJ je od 1945., kada je oslobođena od nacista i domaćih izdajnika, pa do 1990., kada su domaći izdajnici počeli bivati nacionalnu heroji, otišla u... Znate već. A Amerika se od, recimo, 1964., kada je rođena Michelle Robinson i kada je Martin Luther napisao Zašto ne možemo čekati, pa do 2009., kada je Michelle Obama žena prvog tamnoputog predsjednika SAD-a, promijenila toliko da su praunuci onih što su držali robove opčinjeni onom čiji su pradjedovi bili – robovi. A to, ipak, nije malo. I ne govori ništa o Americi Abu Graiba i beskrupuloznih korporacija, nego o onoj Americi čiji simbol jeste Kip slobode.
Fascinantna je, iz balkanske perspektive i naivna, američka lakoća vjerovanja da je dovoljno nešto htjeti i čvrsto vjerovati, pa da sve odjednom – ili za osam godina, koliko može maksimalno trajati predsjednički mandat jednog čovjeka u SAD-u – bude bolje, ljepše, pozitivnije. Ne mora, jednostavno rečeno, ništa za bolju budućnost značiti niti “Yes, we can” Baracka Obame, niti sva inteligencija, ljepota i karizma žene čije ime, kada se tiho izgovori, zvuči kao erotska molitva na francuskom. Da bi se izmjerila, koliko je to moguće, važnost ulaska tamnoputih u Bijelu kuću, valjalo bi naći neku danas već dobrano staru Afroamerikanku koja se, ako je godine nisu načele, sjeća kako je bilo, recimo, ustajati bijelcima u autobusu ili drhtati iza zatvorenih vrata dok ispred njih marširaju pripadnici Ku Klux Klana, pa pokušati izvući emociju koja se budi nakon shvatanja da podređenost nije upisana u DNK.
Mogla bi o tome, uostalom, nešto reći i Michelle, čije je odrastanje obilježeno susretima sa svjetovima kojima rasna i svaka druga segregacija ne samo da nije smetala, nego su je doživljavali kao prirodno stanje stvari. “Sjećam se da sam bila šokirana kolegama studentima koji su vozili BMW-e. Ja čak nisam poznavala ni roditelje koji su vozili BMW-e”, rekla je Michelle Obama, sjećajući se osamdesetih i studija sociologije i afroameričke historije, kulture i politike na Princetonu.
Još uvijek nema neoborivih, niti će ih biti, dokaza da iza uspješnih muškaraca stoje uspješne žene. Obitelj Obama, međutim, pokazuje kako uspješne muškarce stvaraju uspješne žene. Ne samo tako što ih podržavaju, kao Michelle Baracka, o čemu posebno govori njena izjava iz vremena predsjedničke kampanje: “Ako on postane predsjednik, reći ću mu: Baby, ti možeš da uradiš ono što ja već znam, a to je da promijeniš ovu zemlju nabolje”, nego i zbog toga što je Michelle Baracku bila nadređena u advokatskoj firmi Sidley Austin u kojoj su radili. U tom kontekstu, nije zanemariva ni činjenica da je Michelle bila izvršni direktor Akademskog medicinskog centra u Chicagu i da je tada, što oboje ne kriju, ali ne smatraju važnim, zarađivala više od supruga.
Iako sebe radije naziva prvom mamom, a ne Prvom damom, Michelle Obama je “predmet obožavanja” američkih medija. Hroničari života stanara Bijele kuće su je tako uporedili ne sa jednom, nego sa čak četiri prethodnice. Ona je, kažu, a vjerovati im je, elegantna kao Jackie Kennedy, politički profilirana kao Eleonore Roosevelt, na muža ima uticaj kao Nancy Reagan i posebna je kao Hillary Clinton. Uostalom, samo za vrijeme kampanje, o Michelle su objavljena 102 novinska teksta, da bi nakon prvih 100 dana muževljeve vladavine bila uvrštena među 100 najuticajnijih osoba na svijetu prema izbori magazina Time.
Od 44. predsjednika SAD-a i toliko gospodarica Bijele kuće, malo je onih koje su uspijevale biti nešto više od obaveznog dekora. Michelle Obama ima sve, ali baš sve preduslove da je vole kao Jacky, da joj se dive kao što su se divili Hillary i da, pri tome, aktivno radi kao Eleonore Roosevelt. Na kraju krajeva, većina holivudskih zvijezda nije došla na zabavu Timea na kojem je predstavljana nova lista 100 najmoćnijih iz samo jednog razloga: zbog straha da će biti u sjeni supruge prvog tamnoputog predsjednika države u kojoj je do prije 45 godina rasna segregacija bila prisutna svugdje, od Bijele kuće do gradskih autobusa.