U proljeće, kad sve propupa...

Ima jedno opako životno pravilo: u proljeće, kad sve propupa, tom prirodnom procvatu suprotstave se svi mogući društveni padovi, sva propadanja i unazađenja. Proljeće 2009. godine u tom smislu nije izuzetak, donosi nekoliko (ne)očekivanih trendova i neprijatnih pojava.
Na globalnom planu, ono što može da krene nizbrdo, krenulo je. Od kraja marta pa do danas loše vijesti – sve gora od gore – sustižu jedna drugu. Ekonomska kriza rasplamsava se intenzitetom koji se može porediti još samo s entuzijazmom kojim zagađujemo i uništavamo planetu. Neprovjerene glasine o obećavajućim ili smirujućim trendovima ne mogu potrajati ni nekoliko sati, jer već na njih kidišu (ovaj put pouzdane) informacije o posrnulim indeksima, upropaštenim gigantima i otpuštenim radnicima. Vijesti izmiču logici: američki koncern Chrysler neslavno propada, a otkupljuje ga i od propasti pokušava spasiti talijanski Fiat, koji je propadao još prije pet godina, kad su svima (osim njima) cvjetale ruže. Jedva su ga spasili od zatvaranja. To da sad Fiat kupuje Chrysler (koji je prije dvadesetak godina već imao čast da bude spašen uz pomoć američke države) isto je kao kad bi u krizu upao Real iz Madrida, a spašavao ga Velež iz Mostara. Ili sokolački Glasinac.
Maj je opak i krvoločan mjesec. Iza slatkaste slike pupanja, rasta i životne radosti krije se depresivna stvarnost, satkana od krvi, neimaštine i boleština. Svibanj redovno počinje radničkim prosvjedima, koji evoluiraju u krvave ulične obračune. Taj praznični pomor protestanata protegne se od prvog do trećeg maja, od Njemačke do Grčke, a prigodna je uvertira u mjesec masovnih ubistava, školskih pokolja, pljački, otmica, morbidnih porodičnih obračuna i saobraćajnih nesreća. Maj je i mjesec kada se iznova podsjetimo na nestajanje polarnog medvjeda, koji se svaki put nakon zimskog sna uvjeri da su mu i lovina i teritorij za lov reducirani u odnosu na vrijeme prije hibernacije. Pokolj sekvoja u Americi nastavlja se, što bi se ono reklo, nesmanjenim intenzitetom. Teško je izaći nakraj s tolikom količinom ljudske, životinjske i biljne patnje. Čovjekov potencijal za destrukciju nikada nije suptilnije i efikasnije korišten kao danas. Ekumena, taj konglomerat zločina i neobuzdanog nasilja, širi se na račun flore i faune. Čovjek se toliko desolidarizirao od ostaka prirode da će samouništenje jednog dana doći kao logična posljedica višestoljetne eksploatacije. Svjesnom i odgovornom biću potrebna je pamet jednog Silvija Berlusconija – čovjeka kojeg se tuđe nevolje ne dotiču nimalo, a sopstvene još manje, arhetipskog mužjaka koji se u politici ponaša kao Alisa u Zemlji čuda, a u životu kao panker na prelu – da bi sve to nekako podnio. Silvio, taj Monty Python evropske politike, nastradale u zemljotresu veselo je pozvao na prinudno kampovanje, Angelu Merkel ostavio da ga čeka pred cijelim svijetom dok on telefonira nekoj šiparici, u osmoj deceniji života našao je ljubavnicu od 17 ili 18 godina i najveća mu je briga, usred Italije koja se rastače, hoće li mu bivša supruga u javnost pustiti pikanterije iz ložnice. Rekosmo, odgovorno biće moralo bi biti Silvio da sve što nam se dešava nekako preživi... Ali onda više ne bi bilo odgovorno biće, nego nešto sasvim drugo.
Svinjska gripa do sada je proizvela više medijske pozornosti nego mrtvih, ali globalna panika sasvim je dovoljna da još malo pojača depresivni imidž maja kao mjeseca u kojem društvo i priroda koračaju različitim pravcima. Otkako je klima odlučila da poništi višestoljetno smjenjivanje godišnjih doba, dobili smo morbidnu inverziju. S obiljem kiše, tmurnih dana i hladnih vjetrova, april i maj po sumornosti ozbiljno konkuriraju novembru. Koji se ionako brojem sunčanih dana i podnevnim temperaturama sve više nameće kao alternativni juni. A o direktnom prelazu iz zimskih kaputa u šorceve i japanke, kao posljedici izgubljene klimatske tranzicije, više i nema smisla govoriti.
Na lokalnom planu proljeće je, kao i uvijek, otpočelo kišom. Kišom najgorih mogućih vijesti i još sumornijih najava. U zemlji u kojoj rastu samo poslanička primanja, a sve drugo je u strmoglavom padu, uključujući i prirodni prirast stanovništva, sve što je valjalo zbilo se tokom zimskih mjeseci. A to ionako može stati na prste jedne ruke: dvije pobjede fudbalske reprezentacije, jedna smjena na vrhu OHR-a, koja nije donijela ništa novo, ali je bar otpuhala ono neupotrebljivo staro, dobar rejting grupe Regina na međunarodnim kladionicama... i to je sve. Najočitiji indikator grandioznog bh. nazatka može se iščitati iz regionalnih relacija i dešavanja. Ko prati provjerena imena hrvatske žurnalističke misli, ljude kojima se mora vjerovati, taj vidi da je Hrvatska jedna bijedna, raspadnuta, siromašna, apsolutno korumpirana, u svakom pogledu promašena i neperspektivna zemlja. Iza takvih ocjena stoje najveći umovi, ubitačne analize i neoborivi dokazi. Problem koji nas ostavlja bez teksta, bez daha i bez nade je sljedeći: takva Hrvatska u svakom je pogledu ovoj zemlji (a i još ponekoj istočno od nje) nedostižni uzor. Šta bismo sve dali za hrvatske standarde, medije, autoputeve, turizam, uljuđenost u komunikaciji, kupovnu moć i kreditne mogućnosti, putovnicu i slobodu kretanja, praćenje svjetskih trendova u biznisu, dizajnu, muzici, obrazovanju, TV produkciji, sportu...
Šta da radimo s ovakvim proljećem? Eksperti kažu da je maj mila majka u odnosu na neprijatna iznenađenja koja nam sprema juni. S obiljem depresije, mračnih tonova i bezizlaznih očekivanja, proljetna sonata je ionako tek dostojna predigra za jedno dugo, sivo, beznadežno ljeto. Glad, nezaposlenost, gripa, nelikvidnost, zagađenje... Sve te nedaće nagovještavaju nova potonuća. Lovi ribu, Ahmede Šabo? Čak ni taj eskapistički poziv više nije upotrebljiv. Otrovima, mrežama, eksplozivnim sredstvima, deterdžentima i industrijskim otpadom uništili smo kompletan podvodni svijet. Više ništa nije ostalo. Ništa.