Zašto ne može?
Razloga je bezbroj.
Prije svega, ja sam principijelna osoba. Moje ne znači ne. A ja sam fino, još na početku cijele ove priče, rekla ne. Tvrđe od onog rečenog četrdeset osme. Nije se još rodio taj koji je mene natjerao da za nešto što sam rekla kako nema teorije i nikada, promijenim stav i pokleknem. Bez obzira koliko molio, kukumakao, koja sve sredstva koristio i kakvim se prljavim trikovima služio. Čvrsta kao granitna stijena i postojana kao klisurine iz bivše himne. Koje bivše? Šta te briga, ne pričamo sad o tome, nego o karakteru. A ja sam karakterna. Takva sam, i gotovo.
Ja smatram kako životinjama nije mjesto u stanu. Ni u zoološkom vrtu. Ni u bašti. Životinjama je mjesto tamo gdje se rode. U divljini. Nije bitno što se ne radi o tigrovima i panterama ili žirafama, divljinu može da predstavlja i podrum i park i garaže između zgrada. Životinje naviknu svaka na svoju divljinu i ko smo mi, uostalom, da određujemo šta jeste a šta nije divljina. Životinjama treba otvoreni prostor. Domaće životinje se ne zovu tako što imaju ikakve veze s kućom, nego zato jer je manja šansa da ti odgrizu ruku dok ih hraniš ili im otimaš od usta kako bi vlastita nahranio. Čak ni domaćim životinjama nije mjesto u domu. Niko ne drži kravu u dnevnoj sobi. Zašto bi mačke ili psi bili izuzetak? Jednako imaju četiri noge, uši, repove i ostale dijelove.
Kavezi za ptice su okrutni. Ko voli kaveze, neka se sam u njih zatvori. I kakva korist od kanarinaca, papagaja i ostalih letećih stvorova? Lijepo pjevaju? Hvala Bogu pa danas ima i radio i CD player, pa kome je do pjesme neka izvoli. Ribice, kornjače i sve što pliva i nisu životinje. Kakve koristi od njih? Uopće ne vjerujem u priče ljudi koji tvrde kako im se riba obraduje. Imala sam ribu. Radovala se hrani, i to svakoj. Da si joj ubacio paket viršli, ona bi se obradovala. Obradovala se i kada je umjesto hrane dobila zemlju iz saksije od onoga ko se zapravo trebao brinuti o njoj. Toliko se obradovala da je završila u kanalizaciji. A ja sam patila. Što me dovodi do sljedećeg bitnog momenta.
Ja se vežem. Jednom prilikom sam slučajno bila prisutna na mjestu na kojem je doveden mali bekan. Skakutao je. Pasao travu. Blejao. Gledao velikim tužnim očima. Dok se u blizini pripremao ražanj. Ja sam bila jedina koja je taj dan jela salatu i hljeb i nije ni pomirisala ono što su svi hvalili kao izvanredan primjer nečega što je sve dok nije skončalo na količini bilo samo na mlijeku. Pa kad se vežem za nepoznatu janjetinu, kako bih se tek vezala za nešto čemu bismo dali ime i pustili ga da nam hoda po kući. Prlja. I za sobom ostavlja dlake.
Ja mrzim dlake. I sasvim mi je dovoljno što moram sakupljati ostatke vlastitog linjanja, pa onda posljedice onoga što nazivam krizom srednjih godina koje je natjeralo uvijek kratko ošišanog muškarca s kojim dijelim životni prostor da zapusti kosu do pola leđa, pa ostatke kose koja mora biti duga jer takvu imaju svi u razredu... Samo mi fali još i dlaka životinjskog porijekla po kaučima. Koji sigurno neće biti dugo u ispravnom stanju. Nakon što se na njih sruči deset kandži razigranog ljubimčeta. O kojem se svakako nema ko brinuti.
Zato jer ja radim. Moj dan počinje rano i završava kasno. On je pun obaveza i dužnosti vezanih za preživljavanje, zaradu neophodnih novčanih sredstava, smišljanja šta ćemo danas za ručak, što je deset puta gore od pripremanja istog, što je također moj posao. Moj dan je ispunjen četkama, metlama, usisivačima, prljavim vešom, mokrim iz mašine, suhim sa štrika, gomilama za peglanje, prašinom, dezinfekcionim sredstvima i otčepljivačima odvoda. Ja jedva stižem da se brinem o cvijeću i pravim se budala kada jedno uvene, jednostavno ga zamijenivši po noći kad me niko ne vidi drugim, svježim. Sve dok i ono ne podlegne hroničnom nedostatku vode i brige. I neću uopće da komentarišem tu priču kako to neće biti moja briga. Jer hoće. Na kraju je sve moja briga. Svako porodično veselje završi tako što ja hizmetim oko njega. Nisam u stanju da kažem neću da znam, jer ću itekako da znam. Znam kad pravite sebi da jedete, a ne da ne znam da mi još jedno bez mozga przni po stanu.
Uostalom, šta ja ima da se pravdam. Ne može i gotovo. I plači, vala, sto godina. I viči mac, mac po kući koliko god hoćeš. I neka me svako jutro budi Animal Planet i ekipa za spašavanje životinja. I crtaj crteže. I piši pjesmice. I kad god budeš spavala sa mnom, pričaj u snu o macama milkeći kraj jastuka kao da je mače. Ne-mo-že! Ja sam principijelna. Ja sam jaka. Mene tvoje suze ne dotiču!
I tako dvije pune godine.
Zapravo, dok sam zaključavala auto u kojem je na zadnjem sjedištu spavalo mače od mjesec dana, kako bih kupila sve ono što je prateća oprema za kućnog ljubimca, pokušavala sam da shvatim kada sam tačno sama sebi skočila u usta. Da li u onom trenutku kada sam se, držeći ovakve beskrajne monologue, sjetila sebe koja slušam identične riječi i plačem zato jer nemam ništa dlakavo, pernato ili bar sa škrgama da ga volim više nego bilo koga drugog. Ili kada mi je nedavno prijateljica rekla kako je njen sin prije mama i tata rekao baterija. A ja joj rekla kako je to logično jer je danas sve na baterije, ugrizavši se istog trena za jezik na sliku svih električnih životinja koje sam kupila kao surogate istinske nježnosti i povezanosti.
Da se odmah razumijemo, svaki mi je argument protiv bio zlatan. I istinit. Ako nisam ništa drugo, onda sam barem bila u pravu. Ali je i svaki argument potonuo kao Titanik pred njenom neopisivom radošću, kao i pred činjenicom da sam mužu na telefon javila kako nas je sada četvero, a on pitao kakvu sam mačku kupila. Zato jer me valjda malo ko zna bolje nego on.
Zato se valjda nije ni nasekirao kad me uhvatio kako ušuškavam naše presretno usnulo dijete koje dijeli jastuk sa čupavih tristo grama koje sam takođe ušuškala, da bih odmah zatim principijelno rekla kako to ništa ne znači. I kako ne mora ostati. Bude li dlaka i čudnih mirisa, da mi je iz oka kanula, letit će da...
Umjesto sekiracije, samo je rekao: Znamo. Ti si principijelna.
I jesam.
Dok ovo pišem, a mačka mi spava u krilu, principijelno tvrdim kako nisam nikada uradila pametniju stvar.
