Fascinacija Obama

On je postao noćna mora skeptičnog uma. On sve može. Spašava svijet iz krize, Ameriku sa stranputice vraća na pravi put, ne da svoj BlackBerry i tako demonstrira infantilnu neposlušnost službi osiguranja, što američki narod – užigan valjda Clintonovim telefonskim neopreznostima – prati s neshvatljivim uzbuđenjem... On pruža ruku pomirenja Iranu, divan je suprug i uzoran roditelj. Odabiru psa za simpatične Maliju i Sashu posvetio se jednakom energijom kojom rješava pitanje nuklearnog potencijala Sjeverne Koreje. Šta da kritički um radi s takvim čovjekom, sa Supermenom koji dolazi nakon Georgea W. Busha, trapave američke inačice Muje i Sulje, čovjeka opjevanog u milionima viceva?
Barack Obama u propagandnom smislu predstavlja političku inovaciju prvog reda. Na njemu je razvijen koncept predsjednika koji više nije javna ličnost, nego javno dobro. Informacije iz privatnog života zasipaju javnost, a sve što uradi naš Barack postaje trend i izrasta u mit. On je iz politike humano preseljen u medije. Ne pamti se da je neki političar tako brzo, čak i prije nego što mu je počeo mandat, postao pop ikona. Njegov privatni život prati se savjesnije od političkog rada.
Prvo jutro u Bijeloj kući pokazalo je na kojem će principu počivati njegova vladavina: Obama će, za početak, beskompromisno ovladati sobom, kako bi onda mogao vladati svijetom. Nakon svečane zakletve, šest inauguracijskih balova i jedva ugrabljena četiri sata spavanja, prvo je odradio 45 minuta teretane, pa tek onda počeo uređivati planetu i ispravljati prethodnikove greške. Kažu da je taj psihofizički tretman neophodan jer Bijela kuća troši čovjeka tako da za godinu dana ostari dvije godine, toliko je to naporan život, ispunjen radom i stresom. (Zaista fascinantno; u našem Vijeću ministara, kad im prođe godinu dana, oni ostare samo pola godine, toliko je to jedan divan, lagodan, ugodan život, ispunjen džipovima, dnevnicama, prekrasnim neradom. Biti ministar u BiH, to je nešto kao ići na wellness, ili bar na ajurvedsku masažu.)
Obamin imidž brižljivo je građen, do posljednjeg detalja. On ima 47 godina, 188 centimetara i manje od 80 kilorama težine, što govori o holivudskim proporcijama tijela i posvećenom vježbanju kao okosnici ukupne slike koja se šalje puku. Zahvaljujući toj slici, Obama je na samom početku postavljen kao antipod Georgeu W. Bushu, kojim su se najobilatije i najstrastvenije bavili vic-maheri. Aktuelnim predsjednikom Amerike s podjednakom strašću bave se politički analitičari i modni komentatori. Do sada je više tekstova posvećeno tome u kakvoj trenirci vježba, nego šta će zaista, nakon spektakularnih predizbornih obećanja, uraditi povodom ekologije, globalnog zagrijavanja i alternativnih izvora energije.
On je PR cunami nezabilježen u savremenoj političkoj povijesti. U rekordnom roku postao je brend ne samo u Americi nego i u Evropi. Osim 67 posto Amerikanaca, podržava ga 92 posto Francuza, 90 posto Talijana, 82 posto Nijemaca, 100 posto Bošnjaka i 103 posto Albanaca. Demokratija izgleda malo neprirodno kada počiva na ovakvim konsenzusima totalitarnih razmjera. Uostalom, ovdje više i ne govorimo o demokratiji, nego o klasičnom primjeru šoubiznisa u najblistavijem izdanju. U Americi – baš onako američki – na porno CD-ove stavljaju njegovu sliku. U Rusiji – tipično ruski – prodaju babuške s njegovim likom, u Srbiji mu skladaju deseterce, Bošnjacima je draži čak i od Ćire Blaževića, a Albancima od Skenderbega lično. Jedino su Hercegovci zdravo skeptični, oni ovaj intrigantni slučaj komentiraju tradicionalnom doskočicom “Štaaa će Obama...”. Za njih pitanje politike i karizme završava sa Džemom Bijedićem (istočni dio Mostara) i Antom Jelavićem (zapadni dio).
Evropski lideri, svi zajedno, ne mogu mu ni primirisati, a jedini koji mu parira treningom i formom je Vladimir Putin. Najpopularniji Rus najpopularnijeg Amerikanca dostigao je, doduše, samo u tom segmentu sporta: u svemu ostalom Putin oko sebe širi atmosferu mračnog, militantnog autokrate kome novinari ginu u sumnjivim okolnostima, a suparnici završavaju u zatvorskim prostranstvima Sibira.
Činjenica je, međutim, i to lako dokaziva, da Barack Obama efektivno radi manje od Georgea W. Busha. Ujutro je do devet u teretani, a naveče mora večerati s djecom, koja su inače već u osam i trideset u krevetu. Ispade da radi desetak sati. Premalo za breme, moć i odgovornost koji su se sručili na njega. Ali obožavatelji ne dozvoljavaju nikakvu skepsu, nikakva pitanja: kažu da jedan njegov radni sat vrijedi kao deset Bushovih, što je, ako sudimo po prvih 130 dana, u dobroj mjeri tačno.
Svaki Bushov i najmanji gaf bjesomučno je pretakan u planetarne viceve. Dragi Veliki Vođa za sada žanje samo obožavanje, jer s istom bjesomučnošću kojom su smišljali viceve na račun njegovog prethodnika, oficijelni i alternativni opinion makeri neumorno rade na sakraliziranju Obame, kojem zajedno s nama prijeti opasnost da zaboravi da je tek čovjek, biće ograničenih mogućnosti i sklono kvarenju, baš kao i svaka druga roba. Daleko se otišlo u tom procesu. Ostalo je još samo da se Inspirator i Uzor slika s pčelarima i da sve ode do đavola. Bit će velika sreća ako nakon ovog podužeg pijanstva ne dođe era teškog, bolnog mamurluka.  
Netačne su ocjene da je Barack Obama najpopularnija osoba na svijetu. Može biti da je najpopularniji muškarac. Najpopularnija je osoba, bez ozbiljne konkurencije – njegova supruga, Michelle Obama. Michelle sadi rotkvice, vaspita curice, čelična lady Bijele kuće, obukla pogrešne tene, pobjegla osiguranju da bi pojela hamburger u kiosku iza ugla, slika se za najuglednije naslovnice i pritom sama bira stiliste... Michelle Obama  zasjenila je vodeće filmske zvijezde, koje se ustručavaju pojaviti u njenoj blizini, jer to automatski znači da će biti u njenoj sjeni. Ona je za medije veća vijest od Baracka, Silvija,Vladimira, pape i Britney Spears zajedno. Iz čega bismo s punom moralnom i pravnom odgovornošću mogli zaključiti da iza svake uspješne žene stoji moćan, poslušan i nadasve nabildan muškarac.