Josip Broz Tito

Dr. Ivo Banac, ugledni američki profesor, jedan od, sigurno, najžešćih kritičara tuđmanizma i sadašnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, upitao je jednom: “Kako neko može biti demokrata i titoista?” Banac je ozbiljno, jer drugačije ne umije, pokušao saznati kako se u nekome mire dvije, po njemu, svemirom razdvojene krajnosti. Jer Banac, o čemu je pisao i pričao, dječaka sa Sutle smatra ravnim najgorim diktatorima najkrvavijeg stoljeća, onoga prošlog. Pitao je Banac navedeno nikoga drugog do splitskog pisca i novinara, osvjedočenog antifašistu i samim tim demokratu (fašisti, istina je, znaju zagovarati demokratske metode borbe, ali samo dok ne ojačaju dovoljno da mogu istrebljivati), Đermana Ćiću Senjanovića, a ovaj mu odgovorio jednom jedinom rječju: “Lako.”
Bleiburg i masovna strijeljenja, Goli Otok i verbalni delikt, montirani sudski procesi, dobrovoljne radne akcije u pratnji i pod budnim okom narodne milicije, nepoštivanje privatnog vlasništva, neograničene ovlasti tajne policije… Nabrajat će oni što, kao Banac, manje ili više, Josipa Broza (7. 5. 1892. Kumrovec – 4. 5. 1980. Ljubljana) smatraju Staljinom s Balkana. I, da se ne lažemo, teško da će puno slagati, osim što će, očito i lako dokazivo, pretjerati s poređenjem. S historijskim faktima, statistikom i ljudskim pravima, međutim, stvari znaju biti komplicirane, posebno kada se nađu u trouglu. Jer Goli Otok je, pored ostalih crnih tačaka Jugoslavije, bio koncentracioni logor. Statistički, stradali u Jugoslaviji, odnosno zato što jesu ili je tako procijenjeno, bili protiv nje, ipak su manjina i to značajna, u odnosu na ukupan broj žitelja SFRJ. Sloboda u jednom društvu, što je, ustvari, pravo ime za famozna ljudska prava, mjeri se upravo položajem onih što su u manjini iz bilo kog razloga.
“Ja sam Josipa Broza Tita uvijek cijenio kao državnika, jer je Titova zasluga historijska za SFRJ i njene narode”, kazao je nedavno Mustafa efendija Spahić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i, što je za ovu priču više nego važno, nekadašnji politički zatvorenik. Profesor Spahić je tako, s malo riječi i puno kondenzirane istine, uspio u onome u čemu još nisu niti oni što misle kao Banac, niti oni koji prošlost tumače samo kroz vlastitu poziciju. Potonje je sjajno opisao frontmen benda Letu štuke, Dino Šaran, govoreći o jugonostalgiji čija je vertikala, baš kako je i u SFRJ bilo – Tito: “U onom sistemu su postojali besplatni zubari, ljekari, besplatno se školovala djeca, a mogao si i doktorirati besplatno. To nije postojalo u 90 posto zemalja Zapada, kojem smo mi, kao, težili. Zna se šta smo izgubili, a šta dobili: izgubili smo neviđenu gotivu, a dobili neviđenu neizvjesnost. I to ne samo na općem planu, nego na pojedinačnom ili porodičnom. Ne plaču ljudi za dernekom na Boračkom i Jahorini, nego za socijalnim statusom i egzistencijalnim mirom koji je imao svako. Danas tegliš ko konj da bi živio sretno. Kako i kad ćeš živjeti sretno ako tegliš ko konj?”  Prvi, međutim, nemaju problema s povijesnim činjenicama, ali imaju s prihvatanjem onih fakata koji razlikuju život običnih ljudi od onoga što o tom životu govori hladna nauka. I tako još uvijek muku muče sa, kada je o ovom dijelu svijeta riječ, jednom od markantnijih pojava ikada.  
“Logično je i razumno kada se govori kako prilike i odnosi socijalnih i ekonomskih snaga stvaraju historiju, ali je opet istina i to da u historiji nije bilo nikada nijednog događaja većega stila a da nije povezan s pojavom i ulogom neke markantne izuzetne ličnosti, a historijska uloga markantne i izuzetne ličnosti plaća se krvavo i samozatajno”, napisao je o Titu najznačajniji i uz Ranka Marinkovića najbolji hrvatski književnik, Miroslav Krleža.
Josip Broz Tito je, drug Krleža je, naravno, u pravu, bio markantna i izuzetna ličnost, onaj što je, kako je kazao veliki talijanski socijalista i najpopularniji predsjednik Italije, Alessandro Sandro Pertini, na jednom majskom sprovodu u Beogradu: “Dobio sve bitke u kojima je sudjelovao kao protagonist; izgubio je samo posljednju – onu protiv smrti.”
Ako je, a teško je kazati da nije, onaj koji ima neograničenu moć u jednoj državi odgovoran za sve loše u njoj, onda je jednako odgovoran i za sve dobro. U, tačnije, svih njenih šest republika i dvije autonomne pokrajine. Dakle, kada govorimo o Bosni i Hercegovini za vrijeme Titinih 35 godina vladavine i još onih deset u kojima su se miševi bojali da ne oživi Augustinčićev spomenik, onda možemo reći i: Džemal Bijedić, Mirza Delibašić, Branko Mikulić, Ivica Osim, Hamdija Pozderac, Abaz Ako Arslanagić, Dane Olbina, Emerik Blum, Davorin Popović, Anto Sučić, Josip Jole Musa, Džemil Šarac, Ivo Andrić, Meša Selimović, Hajrudin Šiba Krvavac, Sulejman Sula Rebac, Ismet Mujezinović, Safet Sušić Pape, Vučko, Zuko Džumhur, pa tako do makar četverocifrenog broja. Ili ovako: Energoinsvest, Hidrogradnja, TTU, Soda So, Željezara Zenica, Hepok Mostar, UNIS, Radio televizija Sarajevo, KK Bosna, ŽKK Jedinstvo Aida, RK Borac Banja Luka, Velež, Željo, Sarajevo, Sloboda, tuzlanski rudnici i hidrocentrale na Neretvi, putevi, pruge, tuneli, mostovi, naselja solidarnosti i ona druga, Olimpijada, kamioni, avioni, pasoš bez viza, radnička odmarališta… I opet tako koliko treba.
Na godišnjicu Titove smrti, hrvatska TV Nova je u svom prepoznatljivom stilu, dakle, površno i samim tim nimalo pametno, snimila prilog u kojem je rečeno kako se za njegova doba moralo bojati zatvora i zbog šale: “Crko Marshall”. Onaj ko je to, a znamo ko je i zašto ga ne vrijedi ni spomenuti, rekao, zaslužio je makar šamar. Jer Marshall Josip Broz Tito nije crkao. On je samo umro kao velika, historijska ličnost bez izgubljene bitke. Mi, danas i ovdje, crkavamo kao ulični psi koje u rebra nogama udaraju oni što majstoru iz Kumrovca nisu i za još dva života i milion mandata neće biti ni do koljena. Po dobru, naravno. Po zlu su ga davno stigli…i prestigli.