Negdje taman u vrijeme kada je juni konačno odlučio da je ljetni a ne jesenji mjesec, kako se doimalo zbog silne kiše kojom je krenuo zasipati, odgovarala sam na pitanje neke novokomponovane melodije koju počesto čujem u taksiju – šta će žena sama u kafani?. Konkretno, ova žena je uživala u rijetkom luksuzu da sjedi u bašti, cijedi kafu i lista neke novine u kojima je više slika cipela i haljina nego teksta. Baš kada sam pomislila kako mi je divno i kako ovo moram sebi češće da priuštim, za susjedni stol sjela su dvojica muškaraca, od kojih je jedan za ruku vodio dječaka od nekih dvije godine.
Ježim se od procjena ljudi po tome kako izgledaju. Nema mi ništa mrže od objašnjenja nekih osoba kako po fizionomiji mogu prepoznati nacionalnu pripadnost, obrazovanje pa čak i nečije stavove. Za mene je to začetak najobičnijeg fašizma i nikada ne propustim priliku da se ozbiljno posvađam s onima koji mi počnu prodavati ovakve priče. Ali ću potpuno iskreno priznati kako sam bila nemalo iznenađena činjenicom da dvojica pomenutih muškaraca brinu o djetetu. Jednostavno, nisu izgledali kao očevi koji idu u park i sjede na klupama dok im se podmladak ljulja na polomljenim ljuljačkama, spušta niz izlizane tobogane ili igra u pijesku koji je malo prije toga poslužio kao toalet nekom rasnom psu. Izgledali su više kao ljudi koji voze BMW zatamnjenih stakala, turiraju na semaforu i nikada ne plaćaju saobraćajne kazne, ako se desi da koji policajac stisne pa ih zaustavi. Kada je sama u kafani, ova žena je pomalo voajer. Prema tome, ne stidim se priznati da su tekstovi o tome kako cijeli dan pretvoriti u predigru za noć najveće ekstaze postali još manje zanimljivi nego prije ukazanja dvojice muškaraca koji bez problema dižu stotinu kilograma tega i dječaka koji je odmah krenuo u osvajanje kafane i razmještanje stolica.
Smjela bih se zakleti da još nisu ni dobili ono što su poručili kada je dječak, onako kako bi to uradilo svako dijete na svijetu, odlučio da ga od stolica više zanimaju upaljene baštenske lampe. Problem je u tome što na vrhu svake stoji limeni poklopac. Vrući limeni poklopac. Dok je otac objašnjavao prijatelju probleme s karburatom na svom Mercedesu (dakle, nisam mnogo fulila), i nekoliko stotinki brže nego sam uspjela da skočim i uhvatim je, ispružena ručica našla je put do usijanog lima. U trenutku kada je dijete vrisnulo, znači onda kada je već bilo prekasno, kod njega smo stajali sve troje plus usplahireni konobar. Tata i drug koji se panično dodaju djetetom koje urla, ja koja pokušavam objasniti da bi mu ruku trebalo staviti barem pod hladnu vodu i konobar koji u strahu pred obimom ruke bijesnog tate stišće truleks i objašnjava kako su u svim kafanama iste lampe, samo ih do sada niko nije dirao. Kada smo se konačno vratili svako za svoj stol, ja novinama, oni karburatorima, a konobar narudžbi, dječak je sjedio za stolom miran kao bubica i držao ruku u zraku.
Da se razumijemo, uopće ne pričam cijelu priču zato da bih skrenula pažnju nadležnih socijalnih ustanova na postojanje neodgovornih očeva. Niti dokazala kako se određene osobe ne znaju brinuti o djeci. Ko god je makar pet minuta čuvao dijete, dobro zna da će se najveća glupost dogoditi kad si mu najbliži, ako ga samo dvije sekunde ne gledaš. I
pritom je potpuno nebitno da li si mama, tata, tetka ili prijateljica koja je uskočila dok je mama kod frizera. Ono zbog čega pominjem nabildanog tatu desilo se nakon što je sve bilo gotovo, a priča o karburatoru apsolvirana. Vidno iznerviran, prvo je pogledao u dijete, a onda lupio šakom o koljeno i saopštio kako će polomiti I. zbog svega što se dogodilo. Odsutna mama je, naime, glavni krivac za plikove po prstićima. I to zato jer se, kako je rekao, usudila njemu uvaliti dijete. Kao da je njegov posao da ga čuva, dodao je jednako iznervirani prijatelj.
Nekoliko dana poslije dobila sam SMS poruku od poznanice koja se sprema na studij u inostranstvu i koja je željela sa mnom razgovarati o tome kako da ostavi dijete godinu dana. Ja sam, naime, stručnjak za uvaljivanje djece. Kada sam se vratila sa svoje godine nemajčinstva, dočekao me red žena koje su željele recept kako da ostave vlastitu djecu na određeno vrijeme. Kako bi išle na službene puteve, stručna usavršavanja, pa čak i počele raditi puno radno vrijeme. U suštini, svi se ti razgovori svode na isto. Mi, kao, pričamo o dobrobiti djece. O tome da li i koliko ona pate. Pričamo o tome da li i koliko mi patimo. Ja objašnjavam kako sam oplakala svako pismo i sva naopako napisana slova S i pogrešno okrenuta slova J, ali se nisam pokajala. Šalim se kako sam uložila u svoje obrazovanje pa se nadam da ću imati i novaca da plaćam psihoterapeuta ukoliko se za njim ukaže potreba. Pažljivo, tako da od svog muža ne napravim nekog jadnika u čijoj se kući ne zna ko nosi hlače, objašnjavam kako je to bio naš zajednički izbor. Kako smo zajedno donijeli odluku. Kako sam imala podršku. Kako....
Ono što prešućujemo, međutim, mnogo je važnije.
Onaj fini nametnuti osjećaj krivice ako i u jednom trenutku poželiš da, osim toga da budeš majka, budeš i neko ko ima pravo otići u kafanu potpuno sam i prelistati novine sa savjetima kako se utisnuti u bikini ovoga ljeta i člancima o holivudskim zvijezdama i njihovom majčinstvu. Ono što nemam snage da kažem niti jednoj od žena koje od mene očekuju magični recept kako se uspije uraditi nešto što se želi a da te pritom niko ne krivi, to je da recepta nema. S tim što mislim da one i traže da razgovaraju sa mnom samo zato jer dobro znaju da će se na kraju balade uvijek naći neko ko će lupiti šakom o koljeno i reći kako je uvaljivanje djeteta nešto što ni u kom slučaju ne može biti ženski posao.
Imala sam strašnu potrebu da tati i njegovom prijatelju kažem kako je od opekotina na prstu mnogo strašnije kada se odjednom osvijestiš i shvatiš da imaš dijete od šesnaest godina koje ti je potpuni stranac. I kako su to plikovi kod kojih ništa ne pomaže. Naravno da nisam ništa rekla. Umjesto toga, platila sam kafu, vratila novine u korpu i otišla. Da preuzmem vlastito dijete. U mom svijetu, naime, bilo je vrijeme da muškarac ode sam u kafanu.
S tim što se ovdje niko ne pita šta će on tamo sam da radi.
