Pretplati se

Ono što te ne ubije

Saputnici

O crno-sivoj hotelskoj sobi, unezvijerenoj bubi i snovima

Saputnici

Piše Vedrana Božinović

U sobi je mrak. Negdje sa početkom oluje nestala je struja, kao što se to već dešava u primorskim gradovima. Vrata od balkona, široko otvorena, puštaju svjetlo u sobu. Krevet. Natkasna. Stol sa ogledalom. U sredini svega toga tvoji obrisi. Stojiš na vratima. Jedina stvar koja ima boju u ovom carstvu crno-sivog je žar tvoje cigarete. Svijetli jarko crveno i kreće se kao unezvijerena buba. Gore-dolje. Na trenutak se zaustavi, pa krene opet. Vani pljušti kiša. Ovo je jeftini hotel uz put. Doručak do devet. Dođite najkasnije u osam i četrdeset pet. Kajgana i margarin. Ne, nemamo meda. Soba s pogledom na cestu. Jasno se čuju zvuci saobraćaja. Negdje se oglašava zlokobna sirena hitne pomoći. Pljušti kiša. Kao što već bude u primorskim gradovima. Gusti pljusak koji izgleda kao zavjesa. U hotelsku sobu ulazi isprekidano svjetlo stroboskopa. Zajedno sa zaglušujućom grmljavinom. Na tren svijet dobije boju, pa se opet vrati u sjenke. Sa crvenom unezvijerenom bubom koja pleše na balkonskim vratima. Volim slušati kišu, kažeš okrenut ka cesti. Munja na tren osvijetli tvoje lice. Odgovaram sa glasom m ritmično raspoređenim, ali tako da ne oduzima previše energije. Spavam. Vani stroboskop s vremena na vrijeme nastavlja vraćati boju svijetu. Unezvijerena buba nestaje. Iznad mojih čvrsto zatvorenih očiju, tvoja sjenka. 

*****

Kada putuješ, ja te pratim. Ukucam tvoju početnu i završnu destinaciju u Google Maps i onda polako prstom vučem po tačkicama koje predstavljaju trag koji ostavljaš za sobom. Proširujem ekran da vidim gradove kroz koje prolaziš. One najmanje kojima se ime gubi u rezoluciji. Tražim opciju satelitskog snimka. Gledam te iz vazduha. Ležim sklupčana na mom turskoplavom kauču i putujem sa tobom. Ne znam da li ti pratiš moja putovanja. Da li na Google Maps ukucavaš početne i završne destinacije. Ti mene pratiš porukama. Koje stižu kad god uhvatim mrežu. Mi putujemo. Mi se često mimoilazimo. Moja putovanja i tvoja putovanja. Ti ideš prema meni, ja se udaljavam. Ja idem prema tebi, ti se udaljavaš. Nekada se linije na Google Mapsu ukrste. Da smo samo malo ranije krenuli, ili samo malo zastali, ili zakasnili, ili… Da, sreli bismo se. Mi putujemo. Ne kao veliki svjetski putnici. Nego kao ljudi koji moraju. Takav im je posao. Znamo se pakovati u male kofere. Naučimo spavati u pauzama. Još samo iz pristojnosti gledamo demonstraciju sigurnosnih mjera u avionu. Kad putuješ, pratim te. Ti se ne čekiraš na Facebooku, ne objavljuješ na Instagramu, ne pišeš na Twitteru. Zato mi ostaje Google Maps. Da te satelitskom snimkom načinjenom mnogo prije nego si ti prošao tuda pratim. Ne kao neki veliki brat. Ne kao kontrolor. Nego kao neki tihi saputnik. Anđeo čuvar? Ne, dragi – ti ne vjeruješ u anđele.

*****

Aerodromski WC za žene povezan je sa sobom za presvlačenje beba. Dok pokušavam da se ne ugušim od klaustrofobije u premaloj kabini i razmišljam na šta da okačim torbu, do mene dolazi pjesmica: Fuj, kako smrdi, smrdi, smrdi beba. Na tri tona. Ritmično ponavljanje. Koje traje, i traje. Zaboravila sam koliko je vremena potrebno da se presvuče jedna pelena. Fuj, kako smrdi, smrdi, smrdi beba. Kao mantra za smirivanje. I, očigledno, djeluje, jer bebu ne čujem. Jedino glas koji pjeva o smrdljivoj bebi. Zar je moguće da u tri tona stane toliko ljubavi?

*****

Kad spavaš na nekom novom mjestu, treba da zapamtiš šta si sanjao. Ti snovi se ostvaruju. Ali samo ako ih zapamtiš, pa onda kad se probudiš pogledaš u sva četiri ugla sobe. Tako su mi rekli. Ja ne vjerujem u te stvari. Istina, ne mijenjam posteljinu petkom, i kad me svrbi nos pružim ruku da me se udari, ali samo to. Ništa drugo. Dobro, možda ponekad pokušam da zapamtim šta sam sanjala u nekoj novoj sobi u kojoj provedem noć. Ali je teško pamtiti snove. Izmigolje ujutro. Jedno vrijeme sam ipak, preventivno, gledala u sva četiri ćoška sobe. Ko zna. Ponekad kada se nešto desi pomislim da samo možda upravo to sanjala u nekoj sobi u kojoj sam spavala prvi put. Možda sam i tebe sanjala u nekoj sobi, kažem ti dok ležim u novoj sobi uz cestu u hotelu u kome je doručak do devet, i ne, nema meda. Možda sam te sanjala. Ali se ujutro nisam mogla sjetiti. A šta ako sada sanjaš nekog drugog koga se ne možeš sjetiti, pitaš samo nekoliko trenutaka prije nego će nestati struje i svijet postati crn i siv. Ne znam, kažem. 

*****

Ja pričam u snu. Oduvijek. Moja djeca pričaju u snu. Čak i moja mačka mjauče u snu. Što je, sasvim sigurno, neki njen način na koji komunicira. Ti pričaš u snu. Čujem te ponekad. Kad se prebacujem sa boka na bok. Ili tražim hladni dio jastuka. Ili pokušavam ispod tebe iščupati pokrivač koji odneseš kao privatno vlasništvo, mada to nikada ne želiš da priznaš. Nikad ne razumijem šta kažeš. Ne znam na kojem jeziku misliš, ali sanjaš na maternjem. Koji nikada nisam naučila. Nekada dugo ponavljam riječi da bih te pitala šta znače ujutro. Ujutro ih zaboravim. Ponekad pokušavam čak i da nađem sličnu riječ u mome jeziku da bih se sjetila. Nikada se ne sjetim. Ali često zamišljam kako dok spavamo pričamo jedno sa drugim. Ti na svom, a ja na svom jeziku. Kako se siti ispričamo. I kako se fenomenalno razumijemo. U snu.

***** 

Jutro nakon kiše, kao što se to već dešava u primorskim gradovima, počinje zrikavcima. Glasni su. Kažeš da su u Japanu toliko glasni da su ovi naši potpuno bezveze. Ovi naši me bude. Ja nisam nikad bila u Japanu. Još uvijek držim zatvorene oči. Vrata od balkona su otvorena. Vjetar u sobu unosi miris cigarete. Budan si. Sjediš na terasi. Ovo jeste primorski grad, ali mi nismo na odmoru. Mi radimo. I more, koje se vidi u daljini i nebo koje već gori, i zrikavci i šuma i sinoćnja liša, sve je to drugi plan. Izlazim na balkon. Sjedam na stolicu prekoputa. Sunce mi prži ramena. Nasmiješiš se. Natjeraš se da se nasmiješiš. Nasmiješim se. Natjeram se da se nasmiješim. I jedno i drugo već radimo. Čak su i osmijesi koje razmijenimo drugi plan. Pijem kafu iz tvoje šolje. To mnogo ne voliš. Trudiš se da se ne namrštiš. Čekam da mi daš šlagvort da mogu početi da govorim o poslu. Šutiš. Pa i ja šutim. Nakon izvjesnog vremena kažem: onda ću se istuširati, pa da idemo na probu. Odustali smo od doručka u petnaest do devet. Kad krenem, uhvatiš me za ruku. Šta si sanjala?, pitaš. Nemam pojma, kažem. Ljubiš mi dlan. Krećem prema kupatilu, pa se onda sjetim.

Ali, nisam pogledala u sva četiri ćoška.

Vani zrikavci postaju još glasniji.

Nebo gori.

Gracija 373, 26.7.2019.