Nedavno objavljeno

Silovanje i slovo zakona

Žrtve silovanja su stigmatizirane i nerijetko šute bojeći se osude i zgražanja okoline, a izostanak sistemske podrške ide naruku nasilnicima odnosno silovateljima. Željeli smo istražiti šta je sa zakonskom stranom, to jest, kako se silovanje tretira u bh. zakonskoj regulativi i kakve kazne propisuje za silovatelje

Priredila Mersiha Drinjaković
Snimci Depositphotos

U nekoliko proteklih izdanja Gracije bavili smo se slučajevima nasilja nad ženama. Opisujući nasilje koje su pretrpjele, pojedine sugovornice su navele da su, prilikom zlostavljanja, bile  i silovane. Silovanje je, kao bolna i delikatna tema u našem društvu još uvijek tabu. Tema o kojoj se rijetko govori zbog straha od stigme, osude okoline, te hroničnog nedostatka sistemske podrške. Većina silovanih žena se odluči na šutnju, što ide na ruku nasilnicima i silovateljima, koji, iako su počinili jedno od najtežih krivičnih djela, ostaju nekažnjeni, te nastavljaju živjeti na slobodi, nerijetko i kao ugledni i istaknuti porodični ljudi i profesionalci.

Pisati o temi silovanja je teško i komplikovano iskustvo, ukoliko uzmemo u obzir podatak da tek svaka deseta silovana žena prijavi silovanje. Crne brojke, mjere se procentima i decimalama, ali iza svakog broja stoji jedna žena čiji je žvot bespovratno pokidan zbog nasilja koje je nad njom izvršeno. Silovanje možemo posmatrati iz različitih uglova: kao pravno pitanje, gdje se u fokusu nalazi pitanje efikasnosti pravosuđa i visina izrečenih kazni. Kao društveno pitanje gdje je u fokusu prećutno prihvatanje silovanja kao jednog od oblika odnosa muškarca i žene, stigmatizacija žrtve a ne počinitelja, te očekivanje da žrtva šuti i “prihvati svoju sudbinu”? Također u fokusu su psihološki i zdravstveni uglovi, gdje je ključno pitanje nerazumijevanje posljedica silovanja na fizično i mentalno zdravlje žrtve. Možda je ključno stajalište svakoga od nas, pojedinačno, da li ćemo silovanje javno osuditi i okarakterizirati kao ono što jeste: najteže krivično djelo protiv spolne slobode i morala. 

Osuda silovanja

Ipak, u teoriji osuda silovanja izgleda nešto drugačije. Iako je silovanje krivično djelo, propisano krivičnopravnim odredbama na nivou entitea i Brčko Distrikta BiH, za koje je zapriječena kazna u trajanju od 1-10 godina zatvora, nerijetko, priznat ćemo u privatnim razgovorima čuti izjavu: tražila je sama…U svijetu predrasuda silovanje je način seksualne komunikacije, “laganog” izlaska iz granica seksualnog odnosa, u čijem fokusu se uglavnom nalazi djevojka koja se u kasnim večenjim satima se vraćala kući.

Muškarci koji su me zlostavljali su zapravo bili oni u koje sam trebala imati povjerenja … znali su da ne mogu bježati … osjećala sam se kao da je to moja greška”
Prije svega zapitajmo se ko su žrtve silovanja?  Tragajući za novim podacima došli smo i do Priručnika za razmatranje krivičnog djela silovanja u sudskoj praksi u Bosni i Hercegovini. U publikaciji objavljenoj ove godine, čiji je izdavač Atlantska inicijativa Sarajevo, izvršena je analiza 38 slučajeva silovanja koji su procesuirani na sudovima u BiH. Žrtve silovanja su nerijetko žene u dobi iznad 70 godina koje su silovali daleko mlađi muškarci, djeca koje su zlostavljali i silovali prvi rođaci, članovi rodbine ili porodični prijatelji. U većini slučajeva silovatelj i žrtva su se poznavali, a nerijetko je silovatelj osoba kojoj je žrtva bezuslovno vjerovala. Silovatelj je rijetko neko koga ne poznajemo, neko ko se u tamnoj noći pojavi na ulici tik iza nas. Silovanje je prije svega pitanje dominacije i uspostavljanja kontrole nad žrtvom. 

Silovanjem se smatra prisiljavanje, prinuđivanje ili upuštanje u seksualni odnos s drugom osobom bez njenog jasnog i svojevoljnog pristanka. Pri tome, seksualni odnos ne mora nužno podrazumijevati penetraciju, već se silovanjem smatra bilo koja vrsta seksualnog odnosa (oralni, upotrebom nekog predmeta, vaginalni, analni spolni odnos, te druge seksualne radnje učinjene bez pristanka žrtve) u koju se počinitelj upustio bez da utvrdi da žrtva na njega svojevoljno pristaje. Pitanje pružanja otpora prilikom izvršenja krivičnog djela silovanja je u fokusu Istanbulske konvencije, jer postojeća bh. praksa “traži” da se pokaže da je žrtva pružila otpor prilikom izvršenja krivičnog djela, dok Konvencija nalaže da otpor nije neophodan za utvrđivanje silovanja, već potrebno utvrditi da žrtva nije pristala. Nerazumijevanje psihologije žrtve, te različitih načina reagovanja na traumu dovodi do odbacivanja slučajeva gdje žrtva nije pružila otpor. U tom smislu neophodno je raditi na izmjeni i usaglašavaju zakonodavstva sa Istanbulskom konvencijom, ali i edukaciji sudija i tužilaca o načinima odgovora na traumu u skladu sa psihologijom žrtve.

Ipak, i pored jasno utvrđenih normi, pravosudna praksa ukazuje da se žrtve prilikom proseuiranja krivičnog djela silovanja podvrgavaju dodatnoj viktimizaciji, kroz (iako zakonom zabranjeno) postavljanje pitanja o ranijoj seksualnog prošlosti žrtve, postavljanjem eksplicitnih pitanja, dovođenjem žrtve u poziciju da više puta mora ponoviti iskaz. Ova vrsta tretmana nerijetko dovodi do razvoja trauma od kojih se mnoge žrtve silovanja nikada ne oporave. 

Neadekvatne kazne

Veliki problem predstavljaju pravosudne prakse, koje niske kazne, nerijetko ispod propisanog zakonskog minumuma od godinu dana, pravdaju setom olakšavajućih okolnosti, koje je teško razumijeti u kontekstu izvršenja ovog krivičnog djela. Silovateljima se kao olakšavajuce okolnosti uzimaju “ranija neosuđivanost”, “činjenica da je porodični čovjek, otac dvoje djece”, “zaposlen”, što je paradoksalno jer uzimati olakšavajuću okolnosti porodični status, osobi koja svojim ponašanjem uništava druge porodice je apsoltno neprihvatljivo. Također stigma vezana za lažne prijave nerijetko utiče na žrtve da ne prijave nasilje. Istraživanje iz 2014. o utjecaju roda na pravosuđe sadrži brojna mišljenja advokata i članova pravosuđa koja ukazuju na to da oni vjeruju kako žrtve mogu lažno prijaviti silovanje i seksualno zlostavljanje. Ipak, ovi stavovi nisu u skladu s procjenama zasnovanim na istraživanju lažnih prijavljivanja (iz Sjedinjenih Američkih Država) koje se kreću u rasponu 2-8%. Navedeno se posebno odnosi na prijave od strane žena koje imaju mentalne poteškoće, iako su istraživanja pokazala da su žene koje imaju mentalne probleme, probleme sa upotrebom alkohola i narkotika naročito vulnerabilne i zbog toga češće žrtve silovanja od ostatka populacije.

Posebno pitanje obuhvataju djeca žrtve silovanja. Seksualno zlostavljanje, u koje uključujemo i silovanje, za većinu djece je snažno traumatsko iskustvo. Oporavak se ne dešava odrastanjem, “sam od sebe”. Za uspješan oporavak potrebne su adekvatna pomoć i podrška, koje ukoliko izostanu, posljedice seksualnog zlostavljanja mogu biti vrlo ozbiljne i teške – kratkoročno, ali i dugoročno – na cjelokupni razvoj djeteta. Kod djece žrtava silovanja narušen je psihosocijalni razvoj. Normalni obrasci ponašanja su promijenjeni i uništeni. Može doći do konzumiranja alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci kao načina otupljivanja i ublažavanja boli, što može predstavljati prvi korak ka ovisnosti. Trauma silovanja kod djece uvijek izaziva štetu ili patnju bez obzira na to u kakvom se psihofizičkom stanju dijete nalazi i kakvi su njegovi kapaciteti za prevladavanje traume.

Djeca s invaliditetom su posebno osjetljiva na zlostavljanje od osoba od kojih očekujemo da brinu za njih. Djetinjstvo djece s invaliditetom često je obilježeno nizom medicinskih tretmana, školovanjem u posebnim ustanovama, kao i predrasudama na koje nailaze u svim aspektima života. Bitno je napomenuti kako se najčešće slučajevi koje osobe s invaliditetom prijave zaustave u fazi istrage zbog manjka forenzičkih dokaza, nemogućnosti da se sa sigurnošću identificira ili locira zlostavljač, nemogućnosti osoba s invaliditetom da se prisjete detalja, te zbog izazova u ostvarivanju komunikacije. Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom, koju je Bosna i Hercegovina ratificirala u martu 2010. godine, temelji se na socijalnom modelu invaliditeta koji invaliditet objašnjava ne kroz samo oštećenje, već kroz prepreke koje društvo zbog svoje neprilagođenosti kreira za osobe s invaliditetom. Konvencija također priznaje i višestruku diskriminaciju žena i djece s invaliditetom (čl. 6. i 7). Statistike pokazuju sljedeće:

  • 83% žena s invaliditetom je tokom svog života bilo izloženo seksualnom nasilju
  • samo 3% slučajeva u kojim su žrtve osobe s razvojnim invaliditetom pojavljuje se na sudu
  • 50% djevojaka koje su gluhe, 54% dječaka bilo je žrtvama seksualnog nasilja u odnosu na 25% djevojaka i 10% dječaka iz opće populacije
  • žene s invaliditetom znatno češće imaju neželjene odnose s partnerom: 19,7% vs. 8,2%
  • oko 80% žena i 30% muškaraca s intelektualnim invaliditetom bilo je žrtvama seksualnog napada; polovina od ovog broja žena su bile žrtve seksualnog napada deset i više od deset puta.

Kroz riječi osoba koje su pretrpjele zlostavljanje kao djeca postaje jasno zašto su otpor i prijavljivanje znatno otežani za ovu djecu: 

“Mi nekad ovisimo o zlostavljačima koji se vode kao naša lična njega i pomoć. Kako vam iko može povjerovati kad svi misle da je on ‘svetac’ zbog toga što vam pomaže.”

“Muškarci koji su me zlostavljali su zapravo bili oni u koje sam trebala imati povjerenja … znali su da ne mogu bježati … osjećala sam se kao da je to moja greška.”

“Kao dijete s invaliditetom nemate nikakvu privatnost. Nas drugi skidaju, oblače, kupaju i peru. U određenim trenucima kako to rade nije se činilo ispravno. Svi smo znali da nije ispravno, ali niko od nas se nije usudio ništa reći.”

“Moja mama je uvijek bila umorna i on, moj očuh, joj je pomagao. Svaki put bi se to dogodilo. Bilo mi je osam godina. Ne govorim dobro i nisam znala riječi da kažem šta je uradio…”

Silovanje, kao najtežem krivičnom djelu protiv spolne slobode i morala neophodno je posvetiti dodatnu pažnju u pravosudnim sistemima u BiH. Neujednačena praksa sudova u ocijenjivaju olakšavajućih i otezavajućih okolnosti, nedovoljno uzimanje u obzir posljedica silovanja po mentalno stanje žrtve, te često ublažavanje izrečene kazne, su pored stigmatizacije žrtava silovanja najveći problemi koji dovode do stvaranja osjećaja nekažnjivosti za počinitelja. Upravo iz tog razloga društveni odgovor mora biti efikasniji i pravovremen jer svako može iti žrtva silovanja, neoznata prolaznica, autostoperka ili vaša majka, vaša sestra, kćerka ili supruga.


STRUČNI UGAO

Sindrom traume silovanja

Silovanje nije samo fizički napad, nego povreda ličnih, intimnih i psiholoških granica zbog čega ostavlja dugoročni trag

Napisala Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja / sistemska porodična psihoterapeutkinja

 

Seksualno nasilje ostavlja vrlo teške i mnogobrojne posljedice na psihičko i fizičko zdravlje. Jedna od kobnih posljedica o kojoj se malo govori je da može da završi smrću. Smrt može biti uzrokovana samoubistvom, HIV infekcijom ili ubistvom koje se događa za vrijeme samog seksualnog napada ili naknadno, kao tzv. ubistvo zbog časti.

Psihičke posljedice

Uglavnom smo svjesni fizičkih povreda, mogućnosti zaraze spolno prenosivim bolestima, onima manje opasnim i lako izlječivim, kao i onima koje mogu imati dugoročne posljedice. Međutim, psihološke posljedice, manje jasne i vidljive, često su teže i dugotrajnije od fizičkih povreda.

Kada govorimo o psihičkim posljedicama često govorimo o posttraumatskom stresnom poremećaju ili sindromu traume silovanja.

Vrlo teško je razdvojiti psihološke posljedice od manifestnih posljedica u ponašanju osobe. Zbog toga je korisno da razdvojimo koje su to česte promjene ponašanja, koje su reakcija na traumatsko iskustvo i psihološke posljedice.

Izuzetno je važno naglasiti da nema ispravnog ili pogrešnog načina reagovanja na traumatsko iskustvo. Svaka osoba reaguje na traumatsko iskustvo na svoj karakterističan način i kako god se osjećala, ima pravo na to, to je za nju jedino ispravno i normalno. Svi smo različiti i imamo svoj način nošenja s traumatskom situacijom i njezinim posljedicama.

Psihološke posljedice i promjene u ponašanju adolescenata/ica izloženih seksualnom nasilju:

  • strahovi, razvijanje fobija
  • noćne more
  • depresija
  • anksioznost
  • problemi s koncentracijom
  • nizak osjećaj samopouzdanja
  • hronične psihičke i fizičke smetnje
  • seksualni problemi
  • suicidalne misli
  • posttraumatski stresni poremećaj

Seksualna trauma može dovesti do promjena u razvoju slike o sebi, svojoj seksualnosti i vjerovanju partnerima/cama u kritičnim godinama razvoja. Kod osoba koje su preživjele seksualno nasilje rizik od depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja prisutan je u daleko većoj mjeri. Značajno je povećana i vjerovatnost suicidalnog ponašanja.

Osim dugotrajnih i teških psiholoških posljedica, seksualno nasilje ostavlja i jake posljedice na socijalni život osobe koja ga je preživjela. Česti su slučajevi kada se cjelokupna socijalna mreža istroši ili za koju saznanja o seksualnom nasilju budu teška da nemaju psihološke kapacitete da se nose s njom, ili s druge strane ne prihvataju istinu, pa osoba ostaje sama bez podrške i pomoći svojih najbližih, rodbine i prijatelja/ica. Osobe koje prežive seksualno nasilje, a pritom su ga prijavile ili nekome ispričale, ostaju obilježene, izolirane, izložene raznim primjedbama, komentarima i savjetima, i to kroz duži vremenski period. 

Posttraumatski stresni poremećaj

Traumatski događaji se odnose na iskustva poput seksualnog nasilja, fizičkog napada, pljačke, mučenja, teških automobilskih nesreća ili prirodnih katastrofa. Reakcije na traumatski događaj, odnosno traumu su različite, a mogu uključivati šok, užas, tupost, bespomoćnost, tugu, bol, osjećaj da to što se dogodilo nije istinito. Žrtva se može ne sjećati svih ili nekih detalja traumatskog događaja. Reakcije se javljaju na emocionalnom, misaonom, fizičkom i ponašajnom planu, a jačina reakcije može ovisiti o čitavom nizu faktora.

Razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja ovisi o tri grupe faktora: onima koji su prethodili traumatskom događaju, faktorima vezanima uz sam događaj te faktorima vezanim za vrijeme nakon samog događaja.

S obzirom na vrijeme javljanja reakcija, može se govoriti o:

a) traumatskim stresnim reakcijama – pojavljuju se još za vrijeme samog događaja ili neposredno nakon njega i usmjerene su na uklanjanje i/ili ublažavanje uticaja traumatskog događaja;

b) posttraumatskim stresnim reakcijama – vezane su za sjećanje na traumatski događaj (traumu) i njegove neposredne posljedice.

Reakcije na traumatski događaj, koje se javljaju za vrijeme samog događaja ili neposredno nakon njega i traju od nekoliko dana do nekoliko tjedana, smatraju se uobičajenim reakcijama na izvanredne okolnosti i situacije. Kada se radi o reakcijama koje traju duže od mjesec dana ili se pojavljuju nekoliko mjeseci nakon traumatskog događaja te predstavljaju teške probleme i poteškoće za život žrtve, govorimo o posttraumatskom stresnom poremećaju.

Sindrom traume silovanja 

Iako simptomi i posljedice koji su rezultat seksualnog nasilja odgovaraju simptomatologiji posttraumatskog stresnog poremećaja koji se može javiti kod ljudi koji su preživjeli izuzetno jako traumatsko iskustvo (rat, prirodne katastrofe, silovanje/seksualno zlostavljanje, nasilnu smrt bliske osobe), važno je da znamo osnovne specifičnosti sindroma trauma silovanja s obzirom na specifičnosti koje se vezuju za silovanje. 

Istraživačice Ann Wolbert Burgess i Linda Lytle Holmstrom su, bazirano na svom istraživanju na ženama koje su preživjele seksualno nasilje, čitav niz simptoma i posljedica nazvale “sindrom traume silovanja”. Ustanovile su da žene proživljavaju značajan stepen emocionalne i fizičke boli za vrijeme silovanja, neposredno nakon silovanja, ali i duže vremenski period nakon toga. 

Ono što je važno naglasiti i razumjeti jeste da nasilje prate izražene psihičke i fizičke posljedice vezane uz traumu i traumatsko iskustvo, ali i ekonomske posljedice s obzirom da brojne žrtve napuštaju svoj posao, fakultet, mijenjaju radna mjesta ili mjesta boravka. Sve to ima dugoročan uticaj na osobu, njezinu karijeru i profesionalan razvoj.

Sindrom traume silovanja je oblik psihološke traume doživljen kod žrtava silovanja, koji sadržava niz poremećaja na području tijela, emocija, kognitivnih karakteristika, ponašanja i interpersonalnih obilježja. 

Gracija 381, 15.11.2019.
 
- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img