Pretplati se
Zlostavljač je iz najužeg okruženja

VRŠNJAČKO NASILJE PREKO INTERNETA

Zlostavljač je iz najužeg okruženja

Ekspertica za medijsku pismenost i digitalne komunikacije te direktorica Centra za društvena istraživanja “Global Analitika” piše o problemu cyberbullyinga u BiH, ukazuje na brutalnost kojoj su izloženi djeca i mladi u online svijetu te zaključuje kako nemamo adekvatan odgovor na sve učestalije slučajeve zlostavljanja maloljetnika putem interneta

Napisala Anesa Agović
Snimci Depositphotos i privatna arhiva

Gracija je više puta pisala o nasilju na internetu usmjerenom protiv žena, mladih i uspješnih liderki, koje su ipak znale kako da se izbore sa tim problemom. Ono što nasilje na internetu čini posebno kompleksnim jeste činjenica da veliki broj žrtava uopće ne shvata da je žrtva nasilja, odnosno da ne zna kako da se zaštiti niti kome da se obrati za pomoć. O problemu nasilja na internetu u BiH se govori i prepoznaje se, ali se ono sistemski ne rješava i često se zanemaruje činjenica povezanosti između nekažnjenog počinitelja zlostavljanja na internetu s budućim zlostavljačem i prekršiteljem krivičnog zakona. Stoga se nekažnjena zlostavljačka ponašanja najčešće produbljuju, a žrtva se sama nosi sa posljedicama.

Šta predstavlja nasilje na internetu?

Razvojem modernih tehnologija u posljednjih dvadeset godina, ljudi su dobili pristup velikoj količini znanja i informacija, međutim, pored svih tih pozitivnih stvari, javlja se i rizik od negativnih posljedica. Jedna od njih je i cyber-maltretiranje i nasilje. Imajući u vidu da su djeca i adolescenti najviše izloženi internetu, targetiraju se kao najveća grupa za online nasilje – odnosno cyberbullying. Djeca, posebno u periodu adolescencije, najranjivija su kategorija društva i ujedno najpodložniji negativnom uticaju, posebno vršnjaka. Osnovna prava i sigurnost djece u školama danas su za 70 posto više ugrožena zbog masovnog korištenja interneta i zbog toga što nasilje na internetu ne prestaje odlaskom djeteta kući. Djeca su izložena različitim oblicima nasilja: fizičkom, verbalnom, socijalnom, seksualnom, a njihov čest zajednički imenitelj je internet, jer djeca ulaskom u online svijet postaju potencijalna žrtva nasilja ukoliko nisu educirana za mehanizme samozaštite. 

Danas skoro svako dijete, odnosno maloljetnik, ima mobilni telefon, te pristup internetu i društvenim mrežama, koji se koriste potpuno nekontrolisano, i zato je sve veći broj djece žrtava zlostavljanja putem interneta. To nasilje, koje počinje kao cyberbulling, nerijetko se nastavi i preraste u teže oblike zlostavljanja. Zabrinjavajuća je činjenica da se međuvršnjačko nasilje sve češće dešava putem društvenih mreža ili komunikacije mobitelom. Nasilje na internetu je širok pojam, a svaki njegov oblik nosi posljedice po žrtvu i njeno mentalno zdravlje. S obzirom da ono pruža počinitelju mogućnost anonimnosti, on dobija motivaciju da nastavi s nasiljem. Kako ovaj vid nasilja ne omogućava direktan fizički kontakt sa žrtvom ili sa svjedocima, mnogo je teže shvatiti posljedice ovog nasilnog ponašanja.

Izdvojimo ovdje, prema istraživanjima, najrasprostranjeniju podjelu kategorija nasilja, odnosno najčešće načine kojim se nastoji uznemiriti i zlostavljati žrtvu: 

Cyberbulling – online vršnjačko nasilje je, uz seksualno zlostavljanje, najteži oblik zlostavljanja na internetu. To je zapravo maltretiranje žrtve, svaki vid napada na njenu privatnost, uznemiravanje, napadanje, praćenje, vrijeđanje kao i kreiranje raznolikog sadržaja usmjerenih protiv žrtve.

Flaming – zlostavljač namjerno otvara teme koje će izazvati bijes, tugu, gubitak samopoštovanja kod žrtve.  Najčešće žrtve su one koje se s entuzijazmom bave određenim aktivnostima. Zlostavljač namjerno vrijeđa i omalovažava te aktivnosti da bi izazvao reakciju.

Seksualno zlostavljanje – započinje takozvanim sekstingom. To podrazumijeva slanje ili postavljanje na internet fotografije, poruke ili video-snimke s eksplicitnim seksualnim sadržajem žrtve. Ovo može da djeluje kao bezazleno flertovanje ili zabava, ali, za mlade, seksting ima ozbiljne društvene i pravne posljedice. Nerijetko se dešava da seksting preraste u ozbiljan vid seksualnog zlostavljanja.

Sugestija –  oblik zlostavljanja koji za cilj ima da se sugestivnim ponašanjem žrtva navede na samopovređivanje, bilo da se radi o svjesnom ili o nesvjesnom obliku.

Outing – zlostavljač putem interneta objavljuje privatne informacije žrtve. Najčešće to znači da je žrtva podijelila neku od svojih privatnih informacija s osobom koju je smatrala prijateljem, što je ovaj iskoristio i iznio ih u javnost. 

Usto, idu i ovi oblici nasilja: isključivanje, kleveta, cyberstalking ili uhođenje u virtualnom svijetu, ismijavanje i uznemiravanje, te najčešća forma koja uključuje kombinaciju više navedenih oblika. 


Ograničena pismenost populacije kad je riječ o komunikaciji putem interneta dovodi do toga da u BiH nemamo adekvatan odgovor na sve učestalije slučajeve zlostavljanja maloljetnika putem interneta. U društvu u kojem imamo 1.229.972 ili 38,7 posto stanovništva informatički nepismeno, prema popisu iz 2013., teško je očekivati da najranjivija kategorija društva bude zaštićena, kako od strane roditelja i porodice tako i od nastavnog i stručnog osoblja. Sam koncept informatičke pismenosti, prema popisu stanovištva, definiran je kao sposobnost osobe da obradi tekst, izradi tabele, koristi e-mail i internet, dok se osoba koja ne zna obavljati nijednu od navedenih aktivnosti smatra kompjuterski nepismenom. Činjenice da, prema Izvještaju ponašanja djece na internetu organizacije Save the Children, 78 posto djece postavlja vlastite fotografije na internet, da 87,3 posto komunicira s poznatim, ali i nepoznatim ljudima, da svako šesto dijete ne zna blokirati osobu na Viberu, da svako četvrto dijete ne zna pronaći informacije o sigurnom korištenju interneta, a 18 posto djece ne zna promijeniti postavke privatnosti na Facebooku, dovoljno nam govore i o (ne)znanju djece kao korisnika interneta i društvenih mreža.

“U društvu u kojem imamo 1.229.972 ili 38,7 posto stanovništva informatički nepismeno prema popisu iz 2013., teško je očekivati da najranjivija kategorija društva bude zaštićena od strane osoba koje i trebaju da brane njihov najbolji interes, počevši od roditelja i porodice do nastavnog i stručnog osoblja”
Nedostatak relevatnog istraživanja i nedovoljno otvoreni javni dijalog o ovoj vrsti nasilja nas onemogućava da se pokrenemo u pravcu prevencije i zaštite ranjivih kategorija. Među skorijim sprovedenim istraživanjima o nasilju na internetu u našem društvu je ono Centra za društvena istraživanja “Global Analitika”, koje je realizirano na uzorku većem od pet stotina učesnika iz pet kantona i dvanaest općina u BiH.

Istraživanje Global Analitike

Nasilje na internetu ne prepoznaje se kao vid nasilja s obzirom na to da, prema istraživanju Global Analitike, čak 74 posto učenika smatra da zlostavljanje na internetu nije nasilje, već neki oblik šale. Online zlostavljanje direktno narušava osnovna prava djeteta propisana Konvencijom o pravima djeteta (Član 19.), gdje se navodi da dijete ima pravo na zaštitu od matretiranja i zlostavljanja. Prema datom istraživanju, zabrinjavajuća je činjenica da u preko 40 posto slučajeva zlostavljači iz školskih klupa su djeca s boljim školskim uspjehom, a čak preko 67 posto slučajeva je to nasilje usmjereno također protiv učenika s boljim školskim uspjehom. 

Poražavajući podatak je da je čak 30 posto učenika izjavilo kako nemaju formirano mišljenje o tome da li su žrtve uzrok nasilja na internetu, što možemo ocijeniti kao rezultat činjenice koliko djeca nisu informisana o tome ko je jedini krivac kad je nasilje u pitanju – nasilnik je uvijek kriv, žrtva nije kriva! Na pitanje da li je žrtva kriva zbog nasilja – 28 posto učenika je odgovorilo potvrdno! Usto, sve češće imamo slučajeve zloupotrebe povjerenja i distribucije ličnih informacija i/ili fotografija. Nerijetko smo imali slučajeva objave fotografija intimne prirode kako bi se nanijela šteta ugledu ličnosti i integritetu.

Krug nasilja

Nasilje na internetu nameće potrebu za preispitivanjem samog pojma i njegovih ključnih vrsta (npr. fizičkog, psihičkog, ekonomskog, vršnjačkog, pojedinačnog, grupnog, itd). Može se dešavati 24 sata, svaki dan u sedmici, dakle vremenski okvir nasilja je mnogo veći nego što bi to bilo da je, recimo, u pitanju nasilje u školi ili u radnom okruženju. Usto, žrtva nasilja može biti uvijek dostupna zlostavljaču, jer je – online. Mnogi bi rekli, “budite offline i izolirajte se”, no, to nije rješenje. Prije ili kasnije morate se suočiti s problemom nasilja na internetu, jer je nasilnik, prema istraživanju Global Analitike, u više od 80 posto slučajeva osoba koju poznajete, odnosno drug ili drugarica iz školske klupe ili vaš radni kolega ili kolegica.

Maloljetnici su izloženi nasilju i zlostavljanju bilo gdje i bilo kad, a svjedoci nasilja nisu samo oni koji bi se u stvarnom svijetu našli na mjestu dešavanja nasilja, nego svi koji na prate to nasilje, kao sudionici, ili najbliže osobe u okruženju žrtve. Usto, snaga pisane riječi je nemjerljiva jer žrtva može svaki put ponovno pročitati šta je nasilnik o njoj napisao, a u verbalnom obliku uvrede se mogu zaboraviti. Vrlo je mala mogućnost za izbjegavanje nasilja putem interneta ili mobilnog aparata; situacije nasilja “licem u lice” se završavaju kad žrtva napusti situaciju, dok se nasilje putem interneta nastavlja kad god žrtva pristupi internetu.

Djeca i mladi ne govore roditeljima o zlostavljanju koje trpe, često potonji i ne znaju šta djeca rade na internetu i s kim se dopisuju. Teško je objasniti roditeljima što znači biti žrtva nasilja na internetu kada nisu sami to doživjeli. Nije isto nositi se s nasiljem na internetu misleći da vam se čitava online zajednica smije – kad imate 15 godina, i kad imate 30 godina ili više. Najveća su razočarenja koja doživite sa 15 godina i mislite da ste potpuno same na svijetu i prepuštene same sebi, da vas niko ne može razumjeti jer mislite da ste jedine kojima se to dešava. Pišemo u ženskom rodu, jer prema istraživanju, u više od 85 posto slučajeva, upravo su djevojke i žene žrtve nasilja na internetu, odnosno ovaj vid nasilja je i rodno zasnovano nasilje.

Šta možemo učiniti? 

Dosad u BiH nije registrovan niti jedan slučaj suicida djeteta ili mlade osobe povezan s nasiljem na internetu, ali je zabilježen veći broj prijava nasilja na internetu i, prema izvještajima policijskih agencija, taj broj je u stalnom porastu. Pošto se sve globalne društvene pojave prenose na BiH, očekivati je izraženiji broj primjera nasilja na internetu u narednim godinama. Ono što iskazuje kompleksnost nasilja na internetu jeste najprije teška dokazivost krivičnog djela ukoliko se radi o zlostavljanju putem lažnih profila, ili ukoliko žrtva nasilja izbriše sve dokaze o zlostavljanju, što je vrlo čest slučaj i pogrešan postupak, s obzirom na to da žrtve na taj način pokušavaju pobjeći od toga što im se dešava.

Prema istraživanju Global Analitike, više od 60 posto roditelja u BiH uopšte ne zna šta njihova djeca rade kada su online, odnosno kako provode vrijeme u cyber-prostoru, koje stranice posjećuju, s kim komuniciraju. Tome doprinosi i visok stepen informatičke nepismenosti kod roditelja. Stoga je potrebno informisati ih o tome koliko je važno pratiti aktivnosti djece na internetu, ali i kako pravovremeno prepoznati promjene u ponašanju djeteta kao posljedicu zlostavljanja na internetu.

Neophodno je uključivanje različitih aktera, kao i svih nivoa vlasti različitih nadležnosti i nevladinog sektora, u prevenciji ove pojave. Uloga škole i nastavnog osoblja i obrazovanja se u velikoj mjeri zanemaruje, jer nasilje na internetu u zajednicama nije prepoznato kao društveni problem. Nastavno i stručno osoblje, kao i roditelji, ako su i bili nekad izloženi vršnjačkom nasilju, trpjeli bi to u školi, ali danas je drugačije: cyberbulling ne prestaje kad učenik ode kući; on traje stalno. Važno je educirati nastavno i stručno osoblje u školama o ovom problemu, jer učenici osnovnih i srednjih škola imaju veće povjerenje u njih nego u roditelje; više od 80 posto učenika bi se najprije njima obratilo za pomoć.  

“Prema istraživanju Global Analitike, čak 74 posto učenika smatra da zlostavljanje na internetu nije nasilje, već neki oblik šale, a preko 60 posto roditelja u BiH uopšte ne zna šta njihova djeca rade kada su online, odnosno kako provode vrijeme u cyber-prostoru, koje stranice posjećuju i s kim komuniciraju”

Djeca i mladi su nedovoljno informisani i upoznati o pojavi cyberbullinga, ne doživljavaju ga kao nasilje, a najčešće žrtvu gledaju kao na uzročnika nasilja, na čemu je potrebno raditi kako bi se ta predrasuda prevazišla. Razvijanjem svijesti kod odraslih, djece i mladih da je svako zlostavljačko ponašanje nedopustivo, uvođenjem principa restorativne prakse u razrješavanju problema, podići će se i nivo svijesti i preuzimanje odgovornosti za zlostavljajuća ponašanja. 

Šta roditelji mogu učiniti?

Osim jako važne preporuke da razgovarate s djecom i ukažete na sve potencijalne scenarije neopreznog razgovora s drugima, koji može uključivati dijeljenje privatnih informacija i fotografija, važno je poznavati i alate zaštite na internetu, odnosno aplikacije. One treba da vam služe prvobitno da vršite nadzor djeteta u cilju zaštite njegovog interesa, kao i mentalnog zdravlja. Uvidjeli smo kako djeca i mladi nemaju dovoljno povjerenja u roditelje te svjesno kriju informacije od njih. Naši ispitanici su nam rekli da njihovi roditelji i ne znaju na kojim mrežama imaju profile, pa i ako dozvole da im roditelji pregledaju telefone, onda koriste opcije skrivenih razgovora. Važno je razviti odnos povjerenja s djecom kako bi onda, kao roditelji, vi bili prva adresa za pomoć. 

Za android korisnike, najbolje ocijenjena je link aplikacija Google Family, koju instalirate na svoj i djetetov uređaj, te pratite aktivnosti njegovog mobitela, pa čak i ograničite njegovu upotrebu putem vašeg telefona – ne morate ni biti u blizini. Prednosti ove aplikacije su pregled sadržaja korištenja uređaja, ali i to da u svakom trenutku znate gdje se nalazi vaše dijete. Važno je naglasiti da i sam sadržaj kojem se izlaže vaše dijete možete ograničiti, te tako ne može pristupati stranicama i sadržajima neprilagođenim uzrastu. 

Zašto moramo reagovati sada?

Zaštita djeteta na internetu traži sistemsku reakciju, ali i vlastitu odgovornost. Nijedan segment društva neće uspjeti adekvatno se uhvatiti u koštac s problemom ako ne postoji interakcija sa širom zajednicom. Nedostatak zakona povlači i odsustvo strategije prevencije, edukacije, zaštite žrtava koja bi se, po usvajanju zakona, trebala napraviti. Kako problem nije privukao pažnju vlasti, nevladin sektor je preuzeo vodeću ulogu u promociji sigurnosti djece i mladih na internetu. Mnogima u sistemu odgovornosti je nerad vlasti poslužio kao izgovor za vlastiti neangažman, pa tako škole i druge institucije ne razvijaju interne programe kojima bi zaštitili učenike te uticali na svijest njihovih roditelja. Negativne implikacije ovakvog ignorantskog odnosa mogu biti nemjerljive, jer dovode do ustaljenja kulturološkog stava (principa) da ako je nasilje učinjeno u virtualnom svijetu prouzrokuju virtuelne (nestvarne) posljedice. Tako u BiH, držeći se pravnog principa nulla poena sine lege (nema kazne bez zakona), zlostavljači ostaju nekažnjeni, a žrtve nekad i trajno istraumirane. Svi imamo jednako važnu ulogu u prevenciji nasilja na internetu.



Biti roditelj i osjećati se bespomoćno

“Nekoliko mjeseci unazad, moje dijete, inače otvoreno i komunikativno, postepeno se počelo povlačiti u sebe. Postajalo je sve razdražljivije i sve manje je ličilo na ono moje veselo i pozitivno dijete. Kad nam se konačno povjerilo da je mjesecima izloženo cyberbullingu, od strane učenika iz njenog razreda, odlučili smo se obratiti školi da bismo pokušali riješiti ovaj problem. No, u školi nas je dočekala neugodna situacija: nastavnici, kao i roditelji te djece koja su zlostavljala moje dijete, ponašali su se kao da je to bezazlena situacija, koja će se riješiti ukorom. Moje dijete se prije toga redovno bavilo sportom i učestvovalo je na svim školskim aktivnostima, a na kraju je došlo do situacije da me moli da se usred školske godine preselimo u drugi grad, što dalje od našeg rodnog mjesta. Moje dijete je trpjelo nasilje koje ga je potpuno promijenilo, toliko da je izgubilo interes za školu, volju za daljim obrazovanjem. Moje dijete je bilo zlostavljano, a ja sam se osjećao bespomoćno. Biti roditelj i osjećati se bespomoćno je najgori osjećaj.

Primjeri zlostavljačkih poruka

Ukoliko su zlostavljači iz školskih klupa ili radnog okruženja, oni odmah prelaze na zlostavljanje, i to su najčešće izjave poput: “te kratke suknje koje nosiš pokazuju da si prava drolja”, “vidi se da si kurva čim stalno izlaziš”, “pederu, odvratan si, ubićemo te”, kao i poruke na nacionalnoj osnovi: “balijo/ustašo, mrš odavde”. U drugoj vrsti poruka zlostavljač se pretežno lažno predstavlja i obećava različite stvari, a komunikacija počinje traženjem privatnih informacija ili fotografija: “Uslikaj se da vidim kako ti stoji kupaći”, ili: “Da vidim kako izgledaš bez grudnjaka”. Kad dobije što želi, onda stiže poruka: “Bit ćeš sa mnom ili ću objaviti ove fotografije na internetu”, ili “uradit ćeš to i to”, što se svodi na klasičnu ucjenu, zamku u koju žrtve padaju iz neznanja i nedostatka zaštite. 

Tragične posljedice

Veći je broj primjera iz prakse gdje je zlostavljanje putem interneta dovelo do težih posljedica. U jednom manjem mjestu, djevojka je, u povjerenju, podijelila intimne fotografije s momkom koji joj se sviđao. Kako situacija nije ispala kako je taj momak priželjkivao, on je poslao fotografiju svima na Facebooku, što je dovelo do toga da je čitava lokalna zajednica vidjela te fotografije. U konačnici, čitavo mjesto se izrugivalo djevojci, postala je tema glasina, a djevojka je doživjela nervni slom i dugo provela na psihijatrijskom liječenju. Uz ovaj, postoji još nekoliko zabilježenih slučajeva u BiH gdje su djevojke zbog šikaniranja putem društvenih mreža pokušale izvršiti samoubistvo jer se nisu mogle nositi sa zlostavljanjem.

Gracija 380, 1.11.2019.