Nedavno objavljeno

Amin

Vrijeme u kojem znaš sve manje i manje ljudi…

Jednom mi je jedan čovjek rekao – vi se morate maknuti od ljudi. Smijala sam se kao da mi je ispričao najbolji vic. Znam. Ja oduvijek mislim da se moram maknuti od ljudi. Problem je u tome što ljudi nikako da se maknu od mene.

*****

U potpunom mraku skoro je nisam ni vidjela. Stoji nasred ceste. Tek kad sam joj prišla na par metara, ugledala sam pogrbljeni lik starice. Posljednje kuće žmirkaju u retrovizoru. Sa obje strane puta nema ničega. Samo polje, rub šume, kamen. Moja domovina noću izgleda sablasno. Zaustavljam se. Ima preko osamdeset godina. U mraku sve izgleda smeđe. Kao da je od zemlje. Jedino što svijetli je marama na njenoj glavi. Razmišljam o tome da se kaže kerana marama… Ili nekako tako. Moja tetka je nekada davno imala takvu. Bijelu. Stavljala bi je samo kad se molila. Tada sam, još uvijek dijete, shvatila da kada hodam ispred nje pojača ton. To mi je postala omiljena igra: pojačavanje tona njene molitve.

Oči ispod marame me gledaju. Spuštam prozor. Jeste li dobro? – pitam. Trebate li negdje? Da vas povezem? Ne smijete stajati na cesti, može vas udariti auto. Oči ispod marame se razlijevaju. Ja sam dobro, kaže. Nigdje i ništa ne trebam. Ali kada si stala, moli Allaha da mi olakša. Da se smirim. Da ga nađem. Oni su svi ovdje negdje zakopani. Ovdje.

Gledamo se. Ne znam šta da radim. Teško zauzdanu držim jezu koja mi puše za vrat. Ona mi prilazi i spušta mi ruku na ruku koja viri kroz spušteni prozor. Moli, kaže. Ne naređuje, nego moli. Amin, kažem. Kao poslije ogromnog olakšanja, kao da je moje amin presudno u njenom unutrašnjem monologu od kojeg sam ja čula samo dio, klimne glavom, okrene se i ode. Stojim na cesti, u mraku. Posljednje kuće žmirkaju u retrovizoru. Sa lijeve i desne strane… pa, ne znam više šta je sa lijeve i desne strane. Moja domovina noću izgleda sablasno. Ispresijecana traka ceste gubi se u noći. Stojim. I ne znam koliko puta ponavljam – amin.

*****

Iza zatvorenih zavjesa izvana, kroz poluotškrinut prozor odjednom grune u stan gomila dječijih glasova. U ovoj kući je tišina. Čuje se sat kako kuca. Prilazim prozoru i gledam vani. Sa jedne od tri trešnje u bašti vise bose dječije noge. Ostatak tijela ne vidim. Samo mrdanje lišća na grani. Na tren izroni ruka koja kida premale, još zelene plodove. Ispod drveta, odmah pored para tenisica prevrnutih naopako, stoje dva dječaka. Čim me vide, prestane smijeh. Onaj na drvetu još uvijek izvikuje da hvataju. Kad ga iznenadi tišina, i on se umiri. Mi se popeli, kaže dječak ispod drveta. Možemo l’, kaže glas sa drveta. I vama ćemo nabrati, ako hoćete. Ne treba, kažem. Samo berite. To ih ohrabri i buka krene iznova. Rekla je da beremo, kaže treći dječak, kao da ja više i nisam tu. Rekla sam, kažem. Berite, kažem. I onda, sasvim spontano, iz mene izađe: Samo nemojte lomiti grane. Počnem se smijati. Gledaju me. Neka luda žena. Ali su trešnje zanimljivije.

Osvjetljava te titrajuće svjetlo televizora. Spavaš na kauču sa daljinskim u ruci. Na ekranu crno-bijele slike. Kolone ljudi koji hodaju sa zavežljajima u ruci. Istorija
Kasnije, dok hodam niz ulicu i iz glave ne mogu da izbacim refren u kome se moli da se ne lomi drveće, što me nervira do te mjere da se svaki put skoro zagrizem za jezik, prema meni trči dječak. Ispred mene stane. Pogleda me kao da će mi nešto reći, a onda odustane i otrči dalje. Majica mu je umazana crvenim ostacima trešnje.

*****

Popila sam dvije tablete protiv povraćanja. Podnosim vožnju samo ako ja vozim. Trebale bi me uspavati dok se autobus probija kroz noć po najgorem putu. Držim glavu naslonjenu na jaknu od koje sam napravila jastuk i naslonila ga na orošeno autobusko staklo. Čekamo da krenemo sa stanice na kojoj nema svjetla. Vruće je. Iz zadnjeg dijela krcatog autobusa čujem pobunu. Ovi uvijek štede pa neće da pale klimu. Vozač ustaje sa svoga mjesta i gleda ka začelju autobusa. Kao autoritativni profesor koji smiruje učenike na času. Pored njega se gura žena. Uhvati mi pogled. I ja znam koja je to greška, ali je već kasno. Sjeda pored mene. Ja ću izuti cipele, kaže. Ne odgovaram. Zatvaram oči. Dok se budem budila i tonula u suludi san tokom vožnje, shvatat ću da ona razgovara sa mnom. Sve vrijeme puta. I mislit ću tokom tog suludog tabletama izazvanog sna da to sigurno sanjam. Sve dok na mojoj stanici ne krenem napolje, a ona me uhvati za ruku i kaže: Pa sretno ti, cura. Dobra si ti.

*****

Izađem iz sobe pipajući da nađem šteku zatvorenih vrata. Osvjetljava te titrajuće svjetlo televizora. Spavaš na kauču sa daljinskim u ruci. Na ekranu crno-bijele slike. Kolone ljudi koji hodaju sa zavežljajima u ruci. Istorija. Ti izgledaš potpuno miran. Pitam se, gdje si sada tako potpuno miran? Šta se dešava u svijetu u kojem se nalaziš? Je li crno-bijel ili pršti od boja? Pitam se, jesam li i ja u tom svijetu? Jesi li me ponio sa sobom? Jedva vidljivi pokreti dižu i spuštaju daljinski. Krenem da ga uzmem kako bih ugasila svijet ljudi sa zavežljajima, a onda odustanem. Umjesto toga se uvučem u minimalni slobodni prostor na neudobnom kauču. Još uvijek negdje tamo pomjeraš se da mi napraviš mjesta. Udišem tvoj mir. U sobi sa spuštenim roletnama mrak. Upaljeni televizor kao jedini prozor u svijet nastavlja da titra.

*****

Moj deda je novine čitao od kraja. To je bilo ono vrijeme kad su se novine čitale. Donosili su nam ih i ostavljali na otiraču. Moja mama je u te novine umotavala kristalne čaše iz regala kada smo krečili, pa se regal morao pomjeriti sa mjesta. Gomila novina stajala je u ormariću koji je bio sastavni dio stola iz dnevnog boravka, a u koji se jednom uvukao moj brat i tamo zaspao. Tražili smo ga satima. Sve dok se nije probudio i sam došao da pita ima li nešto slatko. Moj deda bi novine okrenuo i počeo gledati strane na kojima su bile slike iz ličnih karata. Znalo se po tome što su na nekima bili ostaci krugova kojima se slika pričvršćivala za legitimaciju, kako je on zvao ličnu kartu. Brzo sam naučila da su to umrli ljudi. U svakim novinama, svakoga jutra, našao bi se poneko koga je znao. Mislila sam kako mora da moj deda zna mnogo ljudi. Ja nikoga nisam znala. Godinama, dok god sam čitala novine, kretala sam od kraja. Godinama nisam znala nikoga na slikama.

Više ne čitam novine. Ali me, čak i ako to uopšte ne želim, sve češće i češće nalaze slike. Na kojima više nema otisaka prstenova iz legitimacije. Dočekuju me na vratima zgrada u koje ulazim. Na oglasnim pločama. Iza zatvorenih očiju kad završim telefonske razgovore poslije kojih želiš da se nisi ni javio. Ne, ne bi promijenio ništa, ali bi bar nešto odgodio. Saznanje da je došlo vrijeme u kojem znaš sve manje i manje ljudi.

Latest Posts

Raport

spot_img