Pretplati se

ONO Što te ne ubije

Sreća

O dva kofera, aluminijskim srcima, psu i mački

Sreća

Piše Vedrana Božinović 

A zašto ne napišeš nešto o sreći?

O sreći…? 

*****

Tvoj kofer je čvrsti, medium, crni, najnovija tehnologija, otporan na udarce, grebanje i tumbanje sa mogućnošću proširenja nevidljivim rajsferšlusom, sa drečavo zelenom podstavom i dva para točkića. Živjet ćemo u koferima, rekla sam jednom kroz smijeh. Ali, rekao si kroz smijeh, možda ja ne želim da živim tako. Nisam odgovorila. A mislila sam kako ja sigurno ne želim da živim tako. Ali smo se smijali. Kofer je zaključan šifrom. Ja sam je napravila; i pitala sam se da li ćeš znati koja je ako ti kažem da je to dan kada smo gledali Hitchcockov Psiho. Ili samo ja pamtim takvo nešto, pa ćeš ostati zaključanih stvari. 

Kofer stoji u hodniku. Spakovan je i težak. Moj kofer je čvrsti, medium, roze. Drečav. Zabavan. Nasmijani kofer. Malčice izubijan od silnog ubacivanja ravnodušnim rukama aerodromskih službenika koji rade na utovaru prtljage. Stoji odmah pored tvog. Dva kofera. Jedan pored drugog. Idemo odavde tamo. Pa ćemo otamo ovdje. Pa nazad. Fotografija koja najavljuje avanturu koja tek dolazi. Apstraktna. Obećavajuća. Tagovana. Sa feeling excited emodžijem. 

*****

A da napišeš nešto o sreći?

O sreći…? Pa ja stalno pišem o sreći. Samo što moraš znati da čitaš. Između redova. 

*****

Drvena zdjela sa na prvi pogled gomilom zgužvane aluminijske folije. Koja to nije. Bilo ih je 96. Tačno toliko srca od kuhinjske aluminijske folije dužine 30 m koja se jedva odmotavala i cijepala na sredini, ručno napravljenih dok sam gledala kulinarski šou na televiziji. A ti bio na večeri sa prijateljima. Otprilike sedam sati vožnje od mjesta na kojem sam ja sjedila. Broj srca nije nikakva posebna brojka. Naprosto – toliko bilo materijala. Sjedila sam i pravila srca. Za poklon. U međuvremenu je narastao broj. Kažeš da voliš aluminijska srca koja ti ostavljam poslije svakog susreta na nekom drugom mjestu da te iznenade. Naučila sam da kutija od cigareta nije dobro mjesto: to si jednom bacio; nisi ga skontao. Jedno ti je ostalo dok si bio kod mene. Ne sjećam se da li sam ga donijela. Druga čuvaš. U zdjeli ispod kredenca. Svaki put kad ideš od ovamo tamo i otamo ovamo, i kad ja idem od ovamo tamo i otamo ovamo, napravim srce od aluminijske kuhinjske folije. I stavim na neko drugo mjesto. Neka nađeš odmah. Neka traju. Nađeš ih ako zaista izvadiš suđe iz mašine. Ili složiš hlače. Zavučeš ruku u džep. Ne znam ni ja gdje sam ostavila zadnje. Znam da sam prvo ostavila na koferu. Nakon što sam te prvi put spakovala. I otišla. Pa od tada… Ja ostavim još jedno srce limenog čovjeka. Onog za kojeg se uporno tvrdi da nema srca. Slika srca na dlanu. Srce koje ostane petsto, šesto, sedamsto kilometara iza mene. Crno-bijeli filter? Ili sepia? 

*****

A da pišeš o sreći?

O sreći…? Pa ne piše se o sreći. To je nedovoljno. Sreća se plakatira. Vidiš kako smo svi srećni. Vidiš kako savršene, kako jebeno srećne živote živimo. 

Ne mora sve biti laž.

Ne mora. Zato i ne pišem.

*****

Ram za fotografiju 8x15, crni, drveni, u kojem je slika na kojoj se vozimo brodom. Ti imaš naočale i tamnosivu majicu sa narandžastim pravougaonikom. Ja sam u bijeloj majici i imam maramu na glavi. Iza nas plavo. Naslonjena sam na tvoje rame. Gradovi moraju imati rijeku. Moraju imati neku vodu. Voda odnosi. To kažu ljudi u gradovima koji nemaju vodu. Ova voda na slici stoji. Svaki put kad pogledam tu sliku pomislim koliko je užasa tada odnijela ta voda. Prelijepa je. Nasmijani smo. Nije važno šta je bilo prije toga. Ni poslije toga. Uhvaćen je trenutak u kojem smo nasmijani. Nasmijte se za fotografiju. Inače nije prava sreća. I mi smo nasmijani. Onda – možda profilna?

*****

Piši o sreći. 

Srećna sam.

Ne vjerujem ti.

Onda… Kiša je padala u Makondu. Četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana.

To je o sreći?

Da. Zamisli samo kad je prestala. Koja je to bila sreća. I šta je sve odnijela tolika kiša.

*****

Pas. Spašen sa ulice. Koji ne prestaje da laje. Pojeo je drvene klupe u dvorištu. Trči za automobilima koji prolaze iza ograde. Isprepada čovjeka koji dođe da zapiše potrošnju plina. Dvorište je veliko. Ima kućicu. Ne ulazi u nju. I tako se raduje kad dođem. Nije loš pas. I nije da ga ne volim, kako misliš. Samo me svaki put kad laje podsjeti na ono kako sam ga ganjala po tvom komšiluku kad mi je pobjegao. I koliko si bijesno zvučao kad sam te nazvala da ti kažem da je pobjegao. I kako sam prekidajući vezu znala da ću ga uhvatiti pa trčala za njim do kraja svijeta. I kako sam trčala i mislila – jebo te, i psa sam sjebala. Ima li išta što će ostati poslije mene? Mačka. Mješanac. Kažeš sociopata. Reži kad dođeš. Ne da ti da se krećeš po stanu. Nije navikla. Stan je mali. Stalno se sudarate. I ljubomorna je. Navikla je da smo same. Pokušao si je podmititi hranom. Pustila te da je staviš u zdjelu pa te ogrebala. Jednom je skočila na krevet u kojem si spavao. Od tada zatvaraš vrata. Nikada se nisu sreli. Tvoj pas i moja mačka. Volimo životinje. Mora da smo dobri ljudi. 

Da napravim kolaž?

*****

Ima taj film. Ženski film. Ne znam nijednog muškarca koji ga je pogledao do kraja. Zaklela sam se da ga neću gledati više od dva puta. Mislim da sam ga gledala barem dvadeset. Ja sam mazohista. Uvijek plačem na tom dijelu koji govori o sreći. U kojem majka priča kćerki kako se probudila jednog savršenog jutra, sunčanog jutra, izašla na terasu dok su još svi spavali, udahnula duboko i pomislila – da, od ovog trenutka počinje sreća. Mnogo godina kasnije shvatila je da je sreća zapravo bio taj trenutak. Nije ništa počinjalo. Samo je bilo. Taj jedan trenutak. Jedan.

Sreća. 

Eto.

Gracija 370, 14.6.2019.