Pretplati se
Partneri u životu i operacionoj sali

AMELA I REUF KARABEG

Partneri u životu i operacionoj sali

U intervjuu za Graciju, rijetkom zajedničkom nastupu za medije, Amela i Reuf Karabeg, supružnici i ugledni plastični hirurzi iz Sarajeva, vlasnici Poliklinike “Karabeg”, pričaju nam o svom životnom putu, karijeri, djeci, uspjesima i najtežim zahvatima, ali i otkrivaju šta bi operisali na sebi te kome bi pristali otići “pod nož”

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Nikola Blagojević/Spektroom i Adnan Lingo

Prvu operaciju povećanja grudi napravio je 1994. godine, i to od par implantata koji su ostali na Plastičnoj hirurgiji od prije rata. Dr. Reuf Karabeg, tadašnji hirurg sa puno terenskog ratnog iskustva, a danas i sa hiljadama operacija iza sebe, sjeća se da ga je kolegica došla pitati je li moguće izvesti tu operaciju njenoj kćerki: “Mlada pacijentica je imala izraženu psihološku opterećenost zbog nerazvijenih grudi, i mi smo u pauzi svih onih dešavanja tokom rata, kolegijalno izašli u susret našoj dragoj doktorici i operisali njenu kćerku.”

Da bi priča o uspjehu Poliklinike “Karabeg” imala svoju nit, moramo se vratiti na početak: krajem 1992. godine, dr. Reuf Karabeg je specijalizirao opću hirurgiju i počeo raditi u Općoj bolnici sa primarijusom Abdulahom Nakašem, ostavši tu deset mjeseci. Njegov prvi teren bila je Hrasnica, gdje je radio mjesec dana nakon što je sa svojim timom kroz tunel izašao iz Sarajeva. U improvizovanoj operacionoj sali, u jednom podrumu stambene zgrade, izveli su operaciju mozga čovjeku koji je ranjen gelerom i koji je bio u dubokoj komi. Da bi se shvatile razmjere ovakvog podviga, valja znati kako je dr. Karabeg bio jedini specijalista u timu, pritom tek završivši specijalizaciju. “Genijalna ideja je bila što smo uzeli fasciju, tj. ovojnicu vezivnog tkiva, sa noge i time nadomjestili tvrdu moždanu ovojnicu, i još zarotirali jedan režanj s drugog dijela glave da pokrijemo defekt. A prije toga izvadili smo geler iz mozga i zaustavili krvarenje. I, peti dan se pacijent probudio iz kome i pozvao – sestro! Ispali su joj instrumenti od iznenađenja. Bio je puno bliže tome da ne preživi! Godinama kasnije, došli su on i njegova supruga da me posjete na klinici i da me pozdrave. Ispričala mi je tad gospođa jednu anegdotu: kad je došla da vidi ko joj je operisao muža i ugledala mene, a ja imao 60 kilograma, možete misliti na šta sam ličio, s tek nešto više od 30 godina, samo je pomislila: E, moj Hajro, ništa od tebe nema! E, Hajro je preživio.”

Kad je taj i još neke druge zahvate koje je napravio (dvije kraniotomije – hirurški zahvat kojim se rade otvori na kostima lubanje) vidio tadašnji direktor KCUS-a prof. dr. Faruk Konjhodžić, hitno je pozvao Karabega u svoj kabinet i ponudio mu da postane neurohirurg. I naljutio se kad je on odbio: “Rekao sam mu kako je plastična hirurgija moja prva ljubav, a on skoči sa stolice i poče vikati: Pa znaš li šta ja tebi nudim – da postaneš neurohirurg za godinu i po dana! To nikome ponudio nisam!” Karabeg je pokušao objasniti dr. Konjhodžiću kako u tom trenutku u Sarajevu postoji samo jedan plastični hirurg – Anadi Begić. “I kaže mi on na kraju: Hajde, idi na plastičnu hirurgiju, kakva je to hirurgija uopšte?!” Oprostio se tad Karabeg i od primarijusa Nakaša te se našao na Plastičnoj hirurgiji u novembru 1993. sa dr. Begićem. I nije prošlo dugo, a dr. Begić je otišao u Norvešku, gdje mu je bio ostatak porodice. “Karabeg, rekao mi je, vidio sam ja u ovih mjesec i po dana da ti to sve možeš sam.” I ostaje sam na Plastičnoj hirurgiji, dok se nakon tri mjeseca tim nije počeo proširivati. 

Karijera njegove supruge, dr. Amele Karabeg, također plastične hirurginje, jednako je obilježena uspjesima. Ona se danas prisjeća kako joj je predzadnji ispit na Medicinskom fakultetu bio iz predmeta Hirurgija, te joj je prof. Starović, tadašnji šef Plastične hirurgije i predmetni profesor, rekao: kad položiš zadnji ispit, javi se. Položila ga je u februaru 1993. i isti dan javila se kod prof. Starovića, koji joj je rekao: “Obuci bijeli mantil, počinješ raditi!” Nakon dva mjeseca upitala ga je zašto je odabrao baš nju. “Ti si veliki borac”, odgovorio joj je. “I jednog dana bit ćeš odličan hirurg.” Predana poslu, dr. Amela Karabeg je cijelu trudnoću s prvim djetetom, kćerkom Farah, rođenom u oktobru 1995., provela u operacionoj sali. “Niko mi nije vjerovao da sam trudna jer sam dobila svega nekoliko kilograma, tako da sam izašla iz operacione sale i iste se noći porodila. Ujutro sam došla na posao i napisala operativne nalaze iz prethodnog dana.” 

Lideri na polju plastične hirurgije, tim Poliklinike “Karabeg” nedavno je svoju proaktivnost ponovo pokazao na djelu. Naime, početkom jula su prvi u Bosni i Hercegovini uradili operativni zahvat ugradnje implantata u grudi sa MemoryGelom Xtra. MemoryGel implantati se smatraju najsavršenijim implantatima u svijetu, a sada su stigli i u našu zemlju. U SAD-u i Evropi su u upotrebi već godinu i po. Zahvat je napravljen kod pacijentice Nele Bandović iz Sarajeva, a zadovoljna pacijentica, oduševljena rezultatom, najbolja je preporuka. Inače, tim Poliklinike “Karabeg” je u referentnom medicinskom časopisu objavio stručni tekst u kojem je objasnio vlastitu metodu operacije dojke, koji je izazvao pažnju u cijelom svijetu. 

 

Evo, da ponovimo pitanje koje vam je svojevremeno postavio prof. dr. Faruk Konjhodžić: zašto plastična hirurgija? 

REUF: Zavolio sam je kroz postdiplomsku nastavu koju sam slušao krajem 80-ih. Tada sam radio u Medicinskom centru Jajce, a u Jajcu dvije pilane – i malo-malo pa neka nezgoda. I, radim ja tamo s opštim hirurzima, a oni mi kažu: Mali, ti uradi šaku. A ja šaku ne razumijem. Naučio sam jako dobro operirati žučnu kesu, želudac, kosti, ali šaku ne mogu nikako shvatiti. Tad sam vidio koliko je komplikovana hirurgija šake. Dođem kod prof. Starovića, čuvenog šefa Plastične hirurgije, koji me pita što mi treba postdiplomska nastava, što mi treba magisterij. A ja rekoh da želim da naučim, ne samo zbog magisterija, negu hoću da znam kako operisati šaku. I budem primljen na postdiplomski studij, i omogući mi da u eksperimentalnoj laboratoriji učim mikrohirurgiju. Učio sam i radio sa velikim ljudima. Pod mikroskopom sam zavolio i hirurgiju šake. Stečeno znanje primjenjivao sam u Jajcu; fasciniralo me je to da se otkinuta ruka može prišiti i funkcionisati. U ratu sam to svoje znanje puno puta primjenjivao: od Vareša, Hrasnice, Olova, Breze do Treskavice... Operirao sam, kao jedini hirurg tima, sve vrste povreda grudnog koša, trbuha, glave, kostiju, krvnih sudova. Poslije rata sam se, uz ostalo, s najvećom ljubavlju bavio operacijom šake. I svaki dan je bio napredak, nešto se novo naučilo, a ja sam uvijek bio željan znanja.

AMELA: Hirurgija je za mene važna jednako kao i moja porodica. Jednostavno, kad uđem u operacionu salu, spoljašnji svijet prestaje da postoji: postojimo samo pacijent i ja. Hirurgija je sjajna, jer odmah nakon urađenog zahvata imate rezultat pred sobom. Ja volim svoje pacijente i njihov problem postaje i moj sve do trenutka dok ga ne riješim. Nakon toga, poslije pacijenta, ja sam najsretnija osoba na svijetu. Teško sam se borila da dobijem specijalizaciju iz hirurgije i dugo sam bila jedina žena na plastično-rekonstruktivnoj hirurgiji. Generalno, u čitavom KCUS-u bilo je žena u hirurgiji da su se na prste jedne ruke mogle prebrojati. Postala sam najmlađi specijalista hirurgije sa 29 godina. Završila sam postdiplomsku nastavu sa ocjenom 10, postala primarijus u četrdeset prvoj. Godine 2001. rodila sam sjajnog dječaka, danas 18-godišnjaka, i otišla u privatnu praksu 2004. godine. Danas sam direktorica Poliklinike “Karabeg”.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 374, 9.8.2019.