Pretplati se
Fizičko vježbanje djeluje na djecu iz autističnog spektra

IVAN BOJOVIĆ

Fizičko vježbanje djeluje na djecu iz autističnog spektra

Na inicijativu roditelja, Ivan Bojović, profesor fizičkog vaspitanja, trener i odgovorno lice Društva za sport i rekreaciju djece s posebnim potrebama u Podgorici, započeo je planski program sporta i fizičkog vaspitanja prilagođen djeci iz autističnog spektra

Napisala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

 
Profesor fizičkog vaspitanja, trener i odgovorno lice Društva za sport i rekreaciju djece s posebnim potrebama u Podgorici, Ivan Bojović (37) diplomirao je na Odsjeku za fizičku kulturu Filozofskog fakulteta u rodnom Nikšiću. Kasnije je kontinuirano nadograđivao znanje: pored ostalog, završio je međunarodno priznati kurs Crvenog krsta za Službu spašavanja na vodi, zatim kurs za obezbjeđenje na Policijskoj akademiji u Danilovgradu, posjeduje i dozvolu za rad na poslovima obezbjeđenja, a također je instruktor pilatesa i joge. Zagovara zdrav životni stil, počevši od kvalitetne ishrane i njegovanja pozitivnog duha do sporta i rekreacije. Tokom studentskih godina profesionalno se bavio rukometom i džudom, dobitnik je i brojnih priznanja, a danas rekreativno trenira  džudo i plivanje. Privatno, Bojović je oženjen i otac je troje djece: osobna životna pravila prenio je na sinove od sedam i četiri godine, a malena kćer napunila je godinu dana. 
 

Pozitivnost prožima sve nas

 
Ivan Bojović odavno živi u Podgorici, skoro dvije decenije niže radno iskustvo, a od 2013. godine dio je Društva za sport i rekreaciju djece s posebnim potrebama. Nije mu prvi put da radi u ustanovi ovog profila. Ličnim iskustvom dokazivao je predanost poslu, taktičnost i smisao za timski rad, zbog čega je stekao dobar glas u javnosti, posebno kod roditelja djece sa posebnim potrebama i djece iz autističnog spektra. 
“Upravo na inicijativu roditelja započeo je organizovan i planski program sporta i fizičkog vaspitanja prilagođen toj djeci. Radimo u sali za džudo, koja je opremljena strunjačama, prvenstveno zato što je bezbjednija za djecu i da bismo im mogli priuštiti vježbanje. Za njih je korisno da što duže ovdje borave, da se druže međusobno, ali i nama trenerima da bismo se mogli s njima opustiti i raditi neke stvari koje djeca redovnog razvoja mogu da prate.” U pravilu, fizička aktivnost korisna je za sve ljude, bez obzira na starosnu dob, a to pravilo važi i kad govorimo o djeci iz autističnog spektra. Profesor Bojović ističe da djecu iz autističnog spektra nerijetko zna pratiti neka tjelesna poteškoća, kao što su ukočenost šaka ili kriva kičma, a razlog tome je upravo nedovoljno ili nikakvo kretanje. “Ne radi se o tome da su rođeni s nekim fizičkim problemom, nego što nemaju prilagođen prostor da bi se uključili u redovno fizičko vježbanje. Tokom vježbanja od godinu dana odmah poslije kraćeg perioda vide se pozitivne promjene: reducira se tjelesna težina, isprave se, ruke im ojačaju, bolje koriste šaku. Takođe, fina motorika se poboljšava, ali suprotno onome što bi ljudi pomislili, ona se postiže teškim vježbama kao što su nošenje tereta i penjanje ljestvama i nekim lakšim vježbama.” Fizičke vježbe praktikuju se tri puta sedmično po sat vremena, ali ovo društvo misli i na druge aktivnosti. Zajedno uz NVO “Igra je jezik” i Fondaciju “Ognjen Rakočević” organizirani su brojni izleti, među njima i dvije akcije pošumljavanja brda Gorica, najljepšeg i najvećeg parka u Podgorici. Organiziraju se i zajedničke šetnje, veli naš sagovornik, a vožnje biciklom opet uključuju sve članove društava. Ivanu nije ništa teško, navikao se na delikatan rad s djecom iz autističnog spektra, i satisfakciju mu stvara učešće mališana u sportskim manifestacijama, kao što je podgorički maraton, i pojedinaca u individualnim sportovima. Na sve to, veli, djeca i roditelji reaguju izvanredno, a raduje ga i pozitivan stav čitave okoline na takvim susretima kada ujedno upoznaju i djecu.
 

Mijenja se društvo, mijenjamo se svi

 
U principu, saradnja s roditeljima je veoma važna za profesora i trenera Bojovića, posebno u početnom periodu. “Kasnije se ide na to da se djeca više osamostale. Djeca uvijek budu bolja kad roditelji nisu s njima u sali. Razlog je vjerovatno taj što se sa mnom lakše povežu, opušteniji su, ne brinu o reakcijama roditelja.” U vrijeme studija, priča nam, nikad nije bilo ni spomenuto da postoji rad i fizičko vježbanje sa djecom s posebnim potrebama, i to smatra velikom greškom. Osobno iskustvo daje mu za pravo da kritikuje fakultetsko obrazovanje danas s obzirom da nije uvrstilo nijedan predmet koji obuhvata i upoznaje buduće profesore sa mentalnim i fizičkim problemima osoba sa invaliditetom i autizmom kao posebne grupe. Otkako se u novije vrijeme provodi inkluzija u obrazovanju, pokrenuta je i vanredna obuka profesora fizičkog vaspitanja, a to je znak napretka u obrazovnom sistemu, ipak. I cijelo društvo se postepeno otvara, širi se svijest o potrebi prihvatanja i uključivanja ove djece u životne tokove, zapaža Bojović. “Iznenađujuće je koliko je društvo pozitivno. Neke institucije su čak spremnije da prihvate takve osobe i djecu, uvijek su zainteresirani da ih uključe u neke sportske događaje i dešavanja.” Ilustrujući opšti napredak, uspoređuje nivo svjesnosti našeg vremena i onog iz svojih đačkih dana. “Za autizam sam prvi put čuo u osnovnoj školi, u Nikšiću. Postojalo je odjeljenje za djecu s posebnim potrebama i djecu iz autističnog spektra. Tada smo rijetko mogli sresti te đake na školskom hodniku.” 
Naš sagovornik završio je stručnu obuku da bi stekao certifikat personalnog asistenta. Sada radi s jednim dječakom, te veli da su i on i ostali asistenti često najbolji drugovi toj djeci. Primjer je ovo koji dokazuje da sa zakonskim rješenjima Crna Gora ide naprijed, pa iako stanje nije idealno, očigledni su veliki pomaci u interesu djece i roditelja, poručuje nam Ivan Bojović.
Gracija br. 368, 17.5.2019.