Pretplati se
Ako je rak, nije lav

Gracija intervju: Boris Dežulović

Ako je rak, nije lav

Novinar, književnik i budući scenarista iz Splita, Boris Dežulović (41), u nevjerovatnoj ispovijesti za Graciju otkriva kako je pisanjem, humorom i vjerom u ljekare i sebe pobijedio zloćudni tumor

Razgovarao: Emir Imamović

Snimio: Jasmin Fazlagić

Malo će se šta iz posljednje decenije prošlog stoljeća pamtiti po dobrom. Na listi onoga zbog čega je, ipak, vrijedilo biti na Balkanu krajem jednog vijeka pri vrhu je splitski novinar i književnik Boris Dežulović. Rođen 1964. u Splitu, Boro je studirao povijest umjetnosti i nije diplomirao zato što je, kažu i ne lažu, njegov diplomski rad vrijedio kao tuđe doktorske disertacije.

Novinarski je zanat pekao u Slobodnoj Dalmaciji pod uredništvom legendarnog Joška Kulušića i uz savjete majstora s mora Miljenka Smoje. Zajedno sa još dvojicom velikana najboljeg što je u novinarstvu porođeno u ovom dijelu svijeta, Viktorom Ivančićem i Predragom Lucićem, otcijepio je satirični podlistak Slobodne i godinama, kao dio trilinga Viva LuDež, kreirao neponovljivi Feral Tribune.

Od 2000. godine kolumnist je zagrebačkog Globusa, a za posljednjih pet godina objavio je dva romana (Christkind; najbolji roman u izboru žirija Jutarnjeg lista, i Jebo sad hiljadu dinara) i jednu, brutalnu, istinitu i užasno hrabru knjigu poezije (Pjesme iz Lore).

Potpisnik “ugovora s đavlom” i fanatični navijač Hajduka, Boris Boro Dežulović je jednog petka trinaestog 2005. saznao da je – teško bolestan. Od tog majskog dana, herojski je podnio kemoterapije, slušao ljekare i vjerovao da je jači. Ispostavilo se, na kraju, da nije Boro dobio rak, nego rak Boru i da je došlo vrijeme da se i u medicini zna ko je ko. Najbolji pisac s Bačvica i doktor gradela je izašao kao pobjednik. Nakon sedam teških mjeseci, u kojima je Dežulovićev humor tješio sve zabrinute za njega, Boro ponovo pušta kosu, piše bolje nego ikada (a pisao je odlično i do sada) i tempira formu za picigin.

Jedan od spasilaca hrvatskog obraza i novinarstva u najmračnijem periodu te države sretno je oženjen Marijom i ima kćerku Doru. Može ga se vidjeti, ko želi, kako u sumrak šeta nešto što je navodno pas a zove se Korto. 

Nije uobičajeno da neko u manje od pola godine objavi roman i zbirku poezije, kao što ste Vi uradili. Je li riječ o slučaju ili...?

– Slučaj, mada to ovdje izgleda gotovo štulićevska produkcija. Što bi tek bilo da sam objavio još i praktički gotovu zbirku priča i knjigu kolumni? Ispalo je, eto, da su obje knjige izašle u razmaku od dva-tri mjeseca, iako su bile napisane mnogo ranije. Prvu ruku romana Hiljadu dinara napisao sam godinu dana ranije, a pola pjesama iz zbirke je staro i desetak godina. Ali nije to ništa. Moj prijatelj, legendarni istrijanski roker Franci Blašković, zajedno sa svojim bendom Gori ussi Winnetou, prošle je godine snimio 13 (slovima: trinaest) albuma. Pa ti vidi.

“Žena mi kaže da odem do dućana, a ja kažem: ‘Ne mogu, imam rak.’ Na prvom programu je meksička serija, na drugom Liga prvaka, a ja samo kažem: ‘Kako ti, pobogu, nije žao, ja imam rak’”
 

Nevjerovatna je i isto toliko istinita činjenica da se sve to dogodilo nakon što Vam je dijagnosticiran karcinom testisa. Da li je rad bio bijeg od straha od bolesti ili jedno nije imalo veze s drugim?

– Roman sam dovršavao na Onkologiji zagrebačke bolnice Rebro, priključen na sve one žice, citostatike i infuzije, jer sam Buljanu iz Jutarnjeg lista obećao rukopis do srpnja. Da je pomoglo pobjeći od straha, vjerojatno jest.

Kakav je bio Vaš osjećaj na prvu kada Vam je rečeno da bolujete od raka?

– Neodređen, pomiješan, strah, nada da je greška, panika da nije, pa konačna dijagnoza, rak testisa, i neko neobično, neobjašnjivo smirenje, odluka da se ne predam, da se borim, ko mu jebe mater, ako je rak, nije lav. Odlučio sam se boriti jedinim oružjem koje imam i kojim znam: zajebancijom. Sjećam se da me u bolnicu vodio zet Hrvoje, koji je toga dana dobio posao asistenta na fakultetu, pa smo poslije išli kod mojih na ručak. Ušli smo i ja sam rekao materi i ocu da imam dobru i lošu vijest. Dobra je da je Hrvoje konačno dobio posao, a loša da ja imam rak na jajima. Sreća da je mater navikla od mene na svakakve pizdarije, pa nije odmah povjerovala. Uvjerila se tek kad smo joj pokazali Hrvojevu radnu knjižicu i moj nalaz sa CT-a. Navečer sam napisao e-mail sa “Saopćenjem liječničkog konzilija o zdravstvenom stanju druga Bore” i idućih mjesec dana svakodnevno ga slao svim prijateljima. Kad su shvatili da nije zajebavanje, već da sam stvarno bolestan, svi su me, prirodno i sasvim ljudski, odjednom počeli nekako sažaljevati i trčati oko mene, što od tada besramno i beskrupulozno koristim. Žena mi kaže da odem do dućana, a ja kažem: “Ne mogu, imam rak.” Na prvom programu je meksička serija, na drugom Liga prvaka, a ja samo kažem: “Kako ti, pobogu, nije žao, ja imam rak.” Jebote, da sam znao prije! A ja više od pola godine odlagao posjetiti doktora!

Mjesecima traje Vaša borba protiv bolesti i, hvala Bogu, uspješno se okončava. Kada je Vama bilo najteže?

– Najgori trenutak bio je na CT-u, kad mi je snimilo testise i reklo da pričekam, trajalo je to cijelu vječnost, onda me glas iz zvučnika zamolio da zadržim dah, pa kad je ona mašina krenula put gore, preko pluća... tad sam obamro. Imam rak muda, to znam, ali koji kurac mi snimaju prsi? Shvatio sam i prije nego su mi dali papir na kojemu sam vidio riječi “metastaze” i “pluća” i osjetio kako gubim tlo pod nogama. Onda sam se pribrao i rekao Hrvoju da idemo kod mojih saopćiti im dobru i lošu vijest.

Koliko ste od 13. maja 2005., kada je bolest dijagnosticirana, promijenili način života?

– Iskreno, malo. Više, recimo, pišem, to me opušta, a počeo sam i slaviti Bajram u Sarajevu. Primijetio sam da to dosta dobro djeluje. Kava i rakija u Nostalgiji, čorbica Pod lipom i glavuša u Dine na Ciglanama. Doktor mi je ionako rekao da je sve u glavi. To se zove još i dinoterapija.

“Moj najpametniji savjet nije za bolesne, već za zdrave: pregledajte se s vremena na vrijeme. Gadno je saznati, ali je još gadnije saznati kasno. Ne bojte se što će vam doktor reći. Pokažite muda. Pokažite ih barem urologu”

 

Duga kosa je bila jedan od zaštitnih znakova Borisa Dežulovića. Je li “boljelo” šišanje?

– Pa jest bilo neobično, dugu kosu sam nosio otkako sam se vratio iz vojske, više od dvadeset godina, i kad sam prije kemoterapije obrijao glavu, bilo je kao da su mi odrezali, recimo, lijevo jaje. Zapravo, kad bolje razmislim, i jesu mi odrezali lijevo jaje. Znate šta kažu za ljude kojima amputiraju neki organ pa ga još dugo nakon toga osjećaju? Tako ja i danas, dok šetam po buri, osjećam da mi kosa pada na oči. Ili, šta ja znam, dok pišem, kao da još uvijek imam muda.

Kako su ljudi iz Vašeg okruženja doživljavali Vašu bolest i da li ste imali osjećaj da šaljenjem na vlastiti račun ponekad pretjerujete?

– Navikli su već nekako i na moju bolest i na moju zajebanciju. Sad se čeka još samo potvrda da sam izliječen, a onda neka mi je bog na pomoći. Bojim se da sam najebo tek kad ozdravim.

Čiju stručnu pomoć posljednjih osam mjeseci najviše cijenite?

– Ja sam od dobrih ljudi dobio milijun telefonskih brojeva i adresa, od iscjelitelja u Indoneziji do travara u Bosni, milijun knjiga i provjerenih metoda, od liječenja raka gladovanjem do liječenja meditacijom, bioenergijom, reikijem, homeopatijom, akupunkturom, vitaminima, kristalima, kašikama, nisam ni znao koliko tih lijekova za rak ima, i onda sam se nekako odlučio za početak dati šansu čovjeku koji je završio medicinu i specijalizirao tumore testisa. Tko zna, ima nešto u toj medicini, ne treba imati predrasuda prema ljudima s diplomom.

Šta Vam je u procesu liječenja najteže palo?

– Zadnji, peti ciklus kemoterapije. To me satralo. I sumanuti kompjuterski virus u mozgu, kojim se čovjeku posve pomiješa osjetilna recepcija. Meni su svježa peciva, pečena riba, vino ili ženin parfem zaudarali do povraćanja. Odvratno i komično istovremeno.


“Meni su svježa peciva, pečena riba, vino ili ženin parfem zaudarali do povraćanja. Odvratno i komično istovremeno”

 

Šta biste savjetovali nekome kome je dijagnosticirana ista bolest?

– Da sluša doktora, za početak. I da se ne predaje. A kako je za ovu bolest ipak najvažnije pravodobno liječenje, moj najpametniji savjet nije za bolesne, već za zdrave: pregledajte se s vremena na vrijeme. Gadno je saznati, ali je još gadnije saznati kasno. Ne bojte se što će vam doktor reći. Pokažite muda. Pokažite ih barem urologu.

Roman Jebo sad hiljadu dinara će biti pretvoren u film, a Vi ćete biti jedan od scenarista. Je li to najava promjene profesije ili dopunski rad?

– Dopunski rad. Koji me strašno veseli. Ante Tomić je s Rajkom Grlićem valjda dvije godine peglao scenarij za Karaulu, film po romanu Ništa nas ne smije iznenaditi, i kaže da mu je to najuzbudljivije pisačko iskustvo u životu. Zajedno s Brunom Ankovićem, mladim splitskim režiserom, ovih dana počinjem raditi na scenariju, i jedva čekam.

Koga biste od glumaca voljeli vidjeti u glavnoj ulozi?

– Nemam pojma još. Kako Bruno Anković radi one fenomenalne reklame za Karlovačko pivo, rekao sam mu da nekako moramo izmisliti uloge za njegovu trojicu, sjajne mlade glumce Navojca, Lučeva i Mikića. Lučev je, kako znamo, dosta dobro savladao bosanski, pa što ne bi i oni? Mada, kako se meni čini, tu bi ipak najviše posla trebalo biti za bosanske glumce. Ali još je prerano za to, ajmo najprije napravit scenarij. 

Ko je prvi čitalac Vaših rukopisa? Supruga možda?

– Cica, naravno, onda neki prijatelji, Predrag Lucić, Miljenko Jergović, ekipa iz konobe kod Vinka Hvaranina.

Da možete birati drugi život na 24 sata, koga biste izabrali: Zinedina Zidanea, Ronaldinha, Brada Pitta, Tonija Kukoča, Gorana Ivaniševića ili Baku Sliškovića?

– Zidanea kako s radošću Ronaldinha sliškovićevski, izravno iz kornera, u posljednjoj sekundi Kukočevom lijevicom pogađa koš New York Knicksima i nakon deset godina osvaja Wimbledon. Mada bi žena vjerojatno radije Brada Pitta.

Da li Vam je ikada palo na pamet da ste se razboljeli, između ostalog, i zato što ste nakon nekoliko godina pauze počeli pušiti, i to na utakmici BiH : Danska?

– Fakat, tad sam nakon skoro četiri godine ponovo počeo pušiti, sve je kriv onaj Baljićev balun što je prošao centimetar od stative. Ali nema to veze s bolešću, ja ipak imam rak testisa, a to nema veze s pušenjem. Cigareta.

Gracija br. 21, 27.1.2006.