Pretplati se
Ubijedila sam sebe da smrt nije kraj. I to mi je utjeha

SUZANA RADANOVIĆ

Ubijedila sam sebe da smrt nije kraj. I to mi je utjeha

U potresnoj ispovijesti za Graciju, majka Davida Dragičevića govori o noćnoj mori koju proživljava od momenta kada su joj saopštili da je njen sin nestao a potom pronađen mrtav, o borbi za istinu i pravdu, podršci koju dobija od dobrih ljudi te djetetu koje je izgubila prije Davida, nakon čega je mislila da se više ništa loše ne može dogoditi njenim najdražima

Razgovarala Mersiha Drinjaković

Vidjela sam je stotine puta na televiziji, ali nikad je nisam srela. Sve dok Suzana Radanović, majka Davida Dragičevića, nije nedavno došla u Sarajevo kako bi se sastala sa komesarom za evropsku susjedsku politiku i pregovore o proširenju Johannesom Hahnom, koji se želio upoznati s njom i Murizom Memićem, ocem Dženana Memića. Nakon svih sastanaka tog dana, dogovorile smo se da se nađemo kako bih je odvela do  studija našeg fotografa. Dok sam prilazila restoranu u kojem je sjedila s Murizom Memićem, advokatom Ifetom Feragetom i još dvoje prijatelja iz Banje Luke, pred očima mi je iskrsavalo: Suzana s Davidovom slikom u rukama jecajući pita policajce imaju li majku. Suzanu policija odvodi s Davidovog trga. Suzana pali svijeće i moli za svog sina. Suzana...

I svašta sam je htjela pitati, ali je imala vremena samo za fotografisanje. Preumornu od napornog dana, čekao ju je put za Banju Luku, a potom za Austriju. Rekla mi je da će rado pričati za Graciju, da je nazovem čim se vrati u Wiener Neustad, gradić nadomak Beča u kojem živi nekoliko godina, sa suprugom Zoranom, sinčićem Andrejem i kćerkom Teodorom – Davidovom sestrom. 

“Kad je Matej umro, mislila sam kasnije da su mi djeca nedodirljiva. Sebi sam to objašnjavala ovako, koliko god to čudno zvučalo: jedno dijete mi je uzeto, pa su ostala sigurna, pa ne možete mi više ništa uzeti. Ali, nije bilo tako...”

Ono što Suzana Radanović, 42-godišnja diplomirana ekonomistica rođena u Banjoj Luci, prolazi posljednjih 13 mjeseci se ne da ispričati u jednom intervjuu. Možda se ne da ispričati nikako. Njena noćna mora započela je u noći 18. marta kad joj je javljeno da je njen sin, njen David, nestao. Njegovo tijelo pronađeno je 24. marta, na ušću rječice Crkvene u Vrbas, a nakon što su zvaničnici MUP-a RS na pres-konferenciji pokušali prikazati kako je David narkoman i pljačkaš koji se sam ubio, poslije čega je porodica dokazala da to nije tačno, Suzana i njen bivši suprug Davor Dragičević, Davidov tata, pokušavaju saznati istinu i dočekati pravdu – da oni koji su ubili njihovo dijete odgovaraju za to. Ovo što slijedi u narednim redovima je potresni, na momente tišinom isprekidani razgovor, u kojem je novinarka nekad naprosto ostajala bez teksta zbog količine emocija koje su pristizale kroz telefonsku žicu.

Suzana, šta je rezultat sastanka koji ste 28. marta imali s Johannesom Hahnom?

– Kako je i obećano, istražitelji kao i ekspert za pravosuđe Reinhard Priebe su stigli. Oni su već bili s našim ljudima iz pokreta Pravda za Davida. Ide polako. Ja i ne očekujem da se to može odmah riješiti. Priebe je tu do novembra, kad treba predati izvještaj. Razgovara s tužiteljima, sa čelnicima pravosuđa, istražiteljima... Želi izvršiti pregled rada pravosuđa. Naravno, slučaj Davida Dragičevića i Dženana Memića je kap koja je prelila čašu, ali on nadgleda cjelokupan rad tužilaštava. On je čovjek koji je napravio reformu pravosuđa u Makedoniji. Mislim da je nepotkupljiv. Pregledala sam njegovu biografiju: ima tradiciju pravničke porodice, generacijski su ugledni advokati. Mislim da je i Evropi dosadilo gledati ovaj naš jad i čemer, pa su poslali pravog čovjeka koji će, kad pošalje izvještaj, dati realnu sliku onoga što se dešava. A kad se nešto promijeni, kad odu Tegeltija i ostali, mislim da će se onda riješiti i slučaj mog djeteta. I Dženana, i ostale djece.

Kad ste pričali sa Hahnom, šta vas je pitao?

– Apsolutno nijedno pitanje mi nije postavio! Taj razgovor je bio neformalan. On sve zna. Došao je upoznat sa svim detaljima, nije mu trebala Suzana da mu priča svoju stranu priče. Uopšte mu nisam pričala šta se desilo sa Davidom, već ga molila da pomogne, pošto je situacija u Banjoj Luci takva da su nama bliski ljudi, djeca i roditelji iz grupe Pravda za Davida, proganjani od policije. U Banjoj Luci su zabranjena javna okupljanja. Postoji snimak na kojem policajac kaže kako Trgom ne smiju hodati zajedno više od tri čovjeka. U Banjoj Luci se ime mog djeteta ne smije naglas izgovoriti. Otiđite sad na Trg i viknite “Pravda za Davida!” – bit ćete uhapšeni. To sam rekla Hahnu: da je ovdje na djelu teška diktatura, nema demokratije. Nisam mu pričala o svom djetetu, samo sam rekla da ne dopuste da Davidova i Dženanova žrtva budu uzaludne. Kad se već pokrenula ovolika masa ljudi, kad je došlo do ovog nivoa, da ne bude uzalud. Ne zbog mene, ne zbog Muriza, nego zbog ostalih ljudi. Da ugledaju svjetlo na kraju tunela. 

Znači, Dženanov i Davidov slučaj su vrh ledenog brijega, i stranci žele da saznaju na koji način je reformisano pravosuđe, šta nije u redu, kakve su nepravilnosti?

– Upravo tako. A stranci sve znaju. Sve. 

“Trčim prema Vrbasu i osjećam da je to to, da je kraj, a sve mislim da je možda živ... Pokušavaš da sebe u nešto ubijediš, a srce ti ne da. Osjećaš u duši da je to tvoje dijete, i da je mrtvo, a pokušavaš se ubijediti da je živ...”

Vi ste Hahna zapravo sreli i prije samog susreta u Sarajevu.

– Da, u avionu iz Zagreba za Sarajevo: on je stigao iz Bruxellesa, a ja iz Beča. Njegov avion je sletio u Zagreb i Hahn je sjedio na aerodromu tri sata jer nije imao vezani let. Dakle, čovjek je sa svojom delegacijom letio komercijalnom linijom, nikakav poseban tretman niti tražeći niti očekujući. To me je fasciniralo. Prepoznavši me u avionu kao Davidovu mamu, ustao je i rukovao se sa mnom, a ja sam mu se zahvalila na tome što će odvojiti vrijeme za mene na sastanku. Njegov saradnik me je pitao u kojem sam dijelu Beča, a Hahn umjesto mene odgovara: “Nije ona u Beču, ona je u Wiener Neustadu”. Sve čovjek zna, mislim i ulicu u kojoj živim. A ono što mi je posebno važno jeste to da je nakon sastanka u Sarajevu objavio tvit u kojem je napisao “Neprihvatljivo je da su počinitelji još uvijek nekažnjeni... Pravda za Davida, pravda za Dženana”. To puno, puno znači. Stao je rame uz rame sa nama koji se borimo protiv nepravde.

Šta trenutno radite?

– Osnovano je Udruženje Pravda za Davida i svu djecu BiH, za koji dan počinjemo učlanjivanje, a 12. maja imat ćemo velike proteste u Beču. Poslije toga imamo u planu napraviti niz tribina, a osnovna misija je pokazati Evropi šta se dešava, jer u BiH sad ne možemo ništa uraditi. Tamo smo sve prepustili advokatu Feragetu, a mi ćemo animirati Evropu da se okrene prema Bosni, da nas izvuku iz ovog jada. Jer ništa ni Izetbegović ni Dodik ni Čović ne mogu uraditi bez “amina” iz Evrope. 

“Dok je David ležao sahranjen u Banjoj Luci zamišljala sam kako na njegov grob dolaze njegove ubice, kako likuju... I sad mi je lakše, oni ovdje ne mogu doći”

Odakle vam više snaga za borbu?

– To je nešto prirodno, nešto što moraš. Evo, sjedim u dnevnoj sobi, a slika mog Davida je ispred mene. To dijete mene tjera, ja zbog njega moram. Sve one laži koje su izgovorili na onoj pres-konferenciji, da je David lopov i narkoman, mene obavezuju da idem dalje. Oni su me na to natjerali. Probude bijes u tebi kad ti optuže dijete a ti znaš da to nije istina. Ne znam, neka zvijer se probudi u čovjeku, ne mogu to opisati, neki inat. I nema stajanja! Neću te pustiti da dišeš i da živiš normalno ni ti ni tvoja djeca, ne možete mi ubiti dijete i nastaviti normalno da živite... (tišina) Nije moj David prvo ubijeno dijete, kao što nije ni Dženan. Nama su ljudi prilazili na Trgu sa pričama šta im se sve izdešavalo, ali nisu imali snage za borbu. Zna čitava Banja Luka da je ministar Čađo ubio malog Nikolu Đurića u saobraćajnoj nesreći. Zna se sve, ali nikom ništa. Kažnjen je neko deseti, kao što su kod Memića pokušali one Seferoviće osuditi za Dženanovu smrt. Nađeš žrtveno janje i gotovo. To su i sa Davidom htjeli, i mi smo imali ponude – da se predaju dva inspektora i dva svjedoka, to smo i javno rekli, ali smo odbili.  

Mogu li vas, iako znam da je teško, vratiti na 18. mart prošle godine?

– Osamnaestog marta navečer sam saznala da je nestao, jer mi nisu htjeli ranije javiti misleći da će ga naći. Nazvao me je Davorov brat. Odmah sam sjela u auto i došla u Banju Luku... Ti dani su bili ludilo, kao neka kaša u glavi... Evo, jedan banalan primjer da čovjek proba zamisliti kako to izgleda: odete s djetetom u prodavnicu i ono vam se na nekoliko sekundi izgubi iz vida, a u vama se probudi osjećaj panike... E taj osjećaj panike je kod mene trajao šest dana, dok ga nisu pronašli. Tražiš, a ne znaš kud da tražiš. Davor i ja sjednemo u auto i vozimo se po gradu, zagledamo u lica mladića, a bilo hladno, pa svi momci nose jakne, kapuljače na glavi, svi liče jedan na drugog, a mi u svakom tražimo Davida... I vozamo se tako... Pa onda dobijemo dojavu da je viđen ovdje ili ondje, pa trčimo tamo... Odem u policiju i kažem kako mi je javljeno da je David viđen tu i tu, a inspektorka mene šalje da to provjerim... Pa onda Davor i ja i naše društvo hodamo po gradu i molimo za snimke nadzornih kamera, a policija ništa ne radi. Apsolutno ništa! Ni jedan jedini snimak izuzeli nisu, a i zašto bi kad su znali da je David kod njih.

Davidovo tijelo je pronađeno 24. marta...

 – Tog dana se skupilo nas tridesetak, podijelili se po grupama i od centra grada išli u svim pravcima, tražili kamere po objektima, zapisivali ko ima kamere, ko će nam dati snimke, ko neće... I onda nam je javljeno da je nađen ispod Kastela, na Vrbasu... Trčim prema Vrbasu i osjećaš da je to to, da je kraj, a sve mislim da je možda živ... Pokušavaš da sebe u nešto ubijediš, a srce ti ne da. Osjećaš u duši da je to tvoje dijete i da je mrtvo, a sam sebe pokušavaš ubijediti da je živ... (uzdah) Trčim i vidim onu istu inspektorku, ostala mi je u sjećanju kao gad od žene, i čim sam nju ugledala znala sam da je to David i da nije živ. Dalje se ne sjećam... (tišina) Nisu mi dali prići, nisam ni insistirala. Mislim da bih odmah umrla. 

Kako ste nastavili dalje nakon toga?

– Prvih nekoliko mjeseci se uopšte ne sjećam. Ne sjećam se ni kroz maglu, nemam pojma šta se dešavalo... Valjda mozak uključi neki odbrambeni mehanizam. Davno sam čula ovo: “Bog ti da koliko možeš podnijeti a da ne pukneš.” Imam još dvoje djece: Teodora je već velika, 14 godina, samostalna je, ali mali Andrej, on tad još nije imao tri godine, on je ovisio samo o meni. Zbog njega sam morala nastaviti, ustati ujutro, hraniti ga, oblačiti, spremati za vrtić, moj muž Zoran ode na posao, mora raditi, moramo od nečega živjeti... To me je održalo. Da nisam imala njega, samo bih ostala u krevetu i ne bih željela nikad više ustati. Ali guraš dalje, moraš dalje. A imaš osjećaj utrnuća. I što je najgore, ne mogu se isplakati. Plačem ja, htjela bih i vrištati, ali neće glas iz grla. Kad plačem, suze mi idu na nos, ne teku iz očiju... (uzdah) Pisali su mi ljudi kojekakva pisma, i utješna i ona u kojima su me napadali. U jednom od tih pisama neko mi je napisao da kad majka plače, suze padaju na dijete. I ne znam je li mi se zbog toga stvorila ta blokada, da kad ja plačem njemu otežavam, pa zato se susprežem. Ne znam je li to moguće. 

“Napravila sam film u glavi o tome šta se desilo, da sebi olakšam, da bih mogla živjeti, pregurati dan. Kad bih znala to što ne želim znati, ne znam da li bih izdržala. U mojoj je glavi ovako složeno: Davida su udarili, on je pao u komu i ništa više nije znao ni osjećao. I držim se tog scenarija. Ne bih voljela saznati detalje”
 

Koliko su vam pisma utjehe bila baš to – utjeha?

– Sjećam se da sam dobila pismo od jednog čovjeka, mislim da je iz Tuzle. On je neka vrsta duhovnog učitelja, moj David je s njim bio povezan na Facebooku jer se bavio jogom, puno je čitao o univerzumu i produhovljenju, to ga je posebno interesovalo. I u tom pismu mi čovjek napiše kako je, dok je meditirao, stupio u kontakt sa Davidom, vidio ga, i kako je on sad dobro i da se ne brinem. To pismo mi je pomoglo. Bila to istina ili ne, ja se držim za to kao davljenik. Nisam vjernik, nikad nisam bila, ali vjerujem da postoji neka viša sila. Uvijek sam se u životu vodila onom “Ne čini zlo, vratit će ti se”. Vjerujem da postoji krug u životu: ako šutneš loptu, ona će ti se vratiti kao bumerang. I sujevjerna sam. I nikad nisam mogla povjerovati da kad te stave u raku, da je to kraj. I kad je taj čovjek poslao to pismo, to mi je stvarno pomoglo... Ubijedila sam sebe da smrt nije kraj. I to mi je utjeha. Bude mi lakše, jer mislim da je David stalno tu negdje, i da je njegova energija sa mnom.

Kad ste prošlog marta došli u Banju Luku tražiti sina, u Austriji ste ostali bez posla! Šta se desilo? 

– Kad sam došla u Austriju, zaposlila sam se u jednom restoranu. Imala sam godinu dana staža, a onda se u martu prošle godine desilo ovo s Davidom. I ja po Banjoj Luci tražim svoje dijete, a mene moj šef zove da se vratim na posao. Rekla sam mu da nema šanse. Zvao me je triput i onda mi dao otkaz. Nema tu nikakve ljudskosti. Kasnije je opet zvao, ali ja nisam bila u stanju da se vratim... A Davor je, opet, imao sasvim drugu situaciju: njegov prijatelj kod kojeg je bio zaposlen u kafiću mu je sve vrijeme dok je vodio borbu na Trgu davao platu i uplaćivao doprinose.

Koliko ste vi i Davor jedno drugom podrška, koliko jedno drugom dajete snagu? Pretpostavljam da imate i dane kad vam nije ni do čega...

– Svaki dan imamo takve trenutke. Onda kad niko ne gleda. Ali, kad ja padnem, on je tu da mi kaže “ne može to tako”. I obrnuto. Moj suprug Zoran je predivan, on može razumjeti moju bol, ali niko ne može osjetiti tu bol kao Davor i ja. Jedino nas dvoje možemo jedno drugo razumjeti, podržati... Davora znam više od 20 godina, u braku smo proveli 18. Znam kako diše, kao i on mene. Znam kad je on loše, kao što i on zna kad meni nije dobro. I dovoljan je pogled da se razumijemo. Znalo se desiti da na isti dan budemo skroz loše... (tišina) I onda lažemo jedno drugo da smo dobro, a znamo da nije tako.

Kako je Davor danas, je li blizu vas?

– On je u Beču, četrdesetak kilometara od naše kuće, sređuje papirologiju za azil u Austriji. Sad je to već pri kraju.

Vas dvoje ste razvedeni, ali to nikako ne utiče na vaš odnos, a to vaš suprug Zoran odlično razumije, kao i Davorova bivša supruga Mersiha, koja živi u Americi... I svi funkcionišete kao jedna porodica.

– Mi i jesmo porodica. Nas vezuju naša djeca. Davor i Mersiha imaju dijete, Zoran i ja imamo dijete, Davor i ja imamo dijete. Svi smo povezani time. Šta ćemo drugo nego funkcionisati. 

Kako je uopšte započela vaša priča sa Davorom?

– Upoznali smo se u jednom banjalučkom kafiću u januaru 1995. On je prethodne dvije godine proveo po bolnicama i banjama u Beogradu jer je bio ranjen u ratu. Kad smo se upoznali bio je razveden, njegova bivša supruga Mersiha je otišla za Ameriku još 1992., a prije toga se rodio mali Deni. Nas dvoje smo se počeli zabavljati u martu 1995., malo više od godinu kasnije smo počeli živjeti zajedno, a 1997. u januaru dobili Davida. Krajem te godine sam dobila još jednog sina, Mateja, on je umro poslije tri dana. Rođen je kao sedmanče i nije preživio... Godine 2005. sam rodila Teodoru. Zapravo, sva moja djeca su rođena mjesec dana prije termina, osim Mateja koji je rođen dva mjeseca prije. David je imao 2.170 grama kad se rodio, te je jedno vrijeme bio u inkubatoru; Teodora je rođena sa 2.500 grama; Andrej je imao 3.100 grama, a s njim kad sam bila trudna imala sam i šećer. I Andrej je bio u inkubatoru, dobio je neku infekciju, jedva je ostao živ... Čitav život su mi data najrazličitija iskušenja s djecom. Kad je Matej umro, mislila sam kasnije da su mi djeca nedodirljiva. Sebi sam to objašnjavala ovako, koliko god to čudno zvučalo: jedno dijete mi je uzeto, pa su ostala sigurna, pa ne možete mi više ništa uzeti. Ali, nije bilo tako... 

Da li ste vidjeli Davidovo tijelo?

– Ne. Niti jednu sliku s obdukcije, ništa. Nisam htjela da ga pamtim takvog. Ne želim. U glavi sam stvorila film o tome šta se desilo, da sebi olakšam, da bih mogla živjeti, pregurati dan. Kad bih znala to što ne želim znati, ne znam da li bih izdržala. U mojoj glavi to je složeno ovako: Davida su udarili, on je pao u komu i ništa više nije znao ni osjećao. I držim se tog scenarija. (uzdah) Ne bih voljela saznati detalje...

Koliko ste se srodili s grupom Pravda za Davida?

– Nekad osjetim sramotu, sramota me je tih ljudi, koliko mi podrške pružaju, ta energija koju mi daju. To su samo dobri ljudi. Ne može se tu zlo naći nikako. Znam jednu ženu koja je iz Njemačke dolazila na proteste, gledala sam njene oči, pune ljubavi, a ona bi mi govorila: “Suzana, toliko je ovdje dobre energije, pozitivne energije, toliko ljubavi...” Ja upijam tu ljubav, tu energiju, i osjećam sramotu jer im ništa ne vraćam... Svaki dan dobijam pisma podrške, nekom odgovorim, nekom ne, jednostavno nemam snage. I ovo što sad radim, pričam s tobom, i to je teško. I kad ne odgovaram na poruke osjećam se loše, ali nisam u stanju... I zbog toga me je sramota. Prepoznajem dosta ljudi na Facebooku koji svakodnevno sve prate, svaki live snimak, svaku objavu, ili ostavljaju komentar. Doživljavam ih kao porodicu. To su ljudi sa svih strana svijeta. I u ovom svemu – to je samo ljubav, čista pozitivna energija. Ima Srba, Hrvata, Bošnjaka, nacionalnost tu ništa ne znači. Ovo je, a to sam rekla i Hahnu, najbolji dokaz da smo jedan narod, i dopustili smo da nas podijele, a ljudi nemaju šta da jedu. Kad ti dijete umre, neko ga ubije, ili pogine, shvatiš kako je sve drugo nebitno, i utjeha ti prija od svakoga, ne gledaš kako se ko zove.

Davidovo tijelo ste prebacili iz Banje Luke i ponovno ga sahranili Wiener Neustadu.

– Sad mi je lakše, vjeruj mi. Mogu na njegov grob otići kad god hoću. Moj mozak je svakakve scenarije pravio: dok je David ležao sahranjen u Banjoj Luci, zamišljala sam kako na njegov grob dolaze njegove ubice, kako likuju. I sad mi je lakše, oni ovdje ne mogu doći. Sad smo svi tu, a David je s nama. S kim moje dijete da ostane tamo? On je sad s mamom i tatom, i to mi je utjeha. 

Hoćete li više dolaziti u BiH?

– Nemam želje da dođem. U Banjoj Luci imam i roditelje, imamo i kuću Davor i ja, ali ne želim više dolaziti. Volim svoju državu, ali sve mi se to gadi... Kad se izmakneš iz Bosne, odeš negdje na dva-tri mjeseca, vidiš kako sistem funkcioniše, kako ljudi žive, a kod nas neko sivilo potpuno... Ovdje se više ne radi samo o Davidu – ja znam da je on ubijen, znam da je policija ubila moje dijete, ali ako prešutimo Davida i Dženana, ako pustimo da se ništa ne desi, ko je sljedeći?

Gracija br. 366, 19.4.2019.
Gracija br. 366, 19.4.2019.