Pretplati se
Ispunjava nas osjećaj dobrog porodičnog života

IZ ARHIVE: Alma Džubur-Kulenović i Tvrtko Kulenović

Ispunjava nas osjećaj dobrog porodičnog života

Akademik i profesor emeritus, književnik i autor eseja i putopisa, vanredni poznavalac azijskog pozorišta, vječiti zaljubljenik u Indiju i stari filatelista, Tvrtko Kulenović smatra svojim najvećim životnim dostignućem skoro objavljivanje izabranih djela. Posljednjih godina rijetko se pojavljuje u javnosti, kaže, noge ga sve teže nose i zato prijatelje i goste najradije dočekuje u svom prelijepom domu, zajedno sa suprugom dr. Almom Džubur i desetogodišnjom kćerkom Hanom

Napisala: Živana Jovančić

Snimio: Nedim Trtak

Sarajevski izdavač IPC u finišu je priprema za skoro objavljivanje izabranih djela znanog književnika, pripovjedača, esejiste, kritičara i putopisca Tvrtka Kulenovića, koja će na sajmovima knjiga što se bliže s početkom jeseni predstaviti u Frankfurtu, Zagrebu, Beogradu, Podgorici i Kairu. Iako je literarni opus Kulenovića obimniji, zbraja 22 knjige, štampanje izabranih djela u sedam knjiga za njega predstavlja osobito zadovoljstvo.

“Ovakva prilika pruža se jednom u životu i smatram to svojim najvišim životnim dostignućem. Zajedno s izdavačem uložio sam mnogo truda u pripremi djela, a predgovor za svaku knjigu napisali su istaknuti profesori i pisci: Enver Kazaz, Marko Vešović, Muhamed Dželilović, Asmir Kujović, Željko Grahovac, Jasmina Musabegović i Alma Skopljak.” Promociju izabranih djela u sajamskim gradovima Kulenović neće lično pratiti, osjeća već teret godina. Kaže, česta i duga putovanja koja su obilježila njegov život sada su prevelik napor.

Čovjek gradova

Dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta na Odsjeku za opštu književnost, scenske umjetnosti i bibliotekarstvo, i danas staje pred katedru. Ipak, najviše vremena provodi u svom domu. Tu se okupljaju njegovi prijatelji, kolege, filatelisti. Mada duha punog snage, godine, nažalost, ne služe njegovo zdravlje. Rijetkost je vidjeti ovog istaknutog teatarskog poslenika na festivalu ili pozorišnoj predstavi. Kulenović je dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca MESS-a 2006., internacionalne nagrade Grozdanin kikot za pedagoški rad u pozorištu, koje prate i druga društvena priznanja: 27-julska nagrada BiH, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Društva pisaca BiH 1994., Nagrada Soros za najbolji rukopisni roman 1999...

Čovjek gradova

Decenije rada i afirmacije njegov su život povezale s mnogim gradovima. Šabac, Beograd, Sarajevo, New Delhi, Novi Sad, Zagreb, Chicago, sve su to njegove adrese. Među njima prepliću se mirnodopske i ratne godine, doba lijepog i vrijeme patnje. Sjećanja su živa, kao da se sve odigralo juče!

Razgovor se poveo najprije o ratu. Pismo objavljeno u štampi, pismo profesora Kulenovića koji odbija putovati u Novi Sad na Sterijino pozorje u svojstvu predsjednika žirija, jer ne želi ostaviti svoje studente, pa ranjavanje tokom snimanja dokumentarca Smrt u Sarajevu, glad, zima... A tek cigarete: ne zna se šta je bilo gore!

“Stanovao sam tada u Novom Sarajevu, u blizini mi je bio jedan student koji se bavio švercom; svaki put kad bi me vidio, dao bi kutiju. Tako je bilo u početku, kasnije sam kupovao...”

Kulenović prepričava jednu, kaže, zgodnu epizodu sa CNN-ovom novinarkom Christiane Amanpour. “Snimala me je na Dolac Malti dok sam na obližnjoj željezničkoj pruzi skupljao ugljenu prašinu koju bih solio po papiru, zapalio i tako se grijao. I taman kad sam s punim koferima žurio nazad, vidim, približavaju mi se dvije žene, ne znam ih, one bi pričale, a meni puče kofer. Skidam remen s hlača, ne znam šta bih prije, da li da vežem kofer s gorivom ili pridržim široke hlače koje samo što nisu spale, oslabio sam 30 kila, a one me gledaju. Ma, pustite me, tetke, ne znam kud udaram!”

CNN-ova TV-priča o sarajevskom profesoru Kulenoviću, uvijek prepoznatljivo odjevenom u crnu rolku, dok skuplja ugljenu prašinu i jede varivo od žare, viđena je i u Beogradu, gradu njegove mladosti i studija i, kako kaže, nekad vodećem gradu u smislu kreativnosti i slobode.

“Otuda su počeli stizati paketi, slao ih je predsjednik Udruženja pisaca Jovan Hristić, zajedno s nekolicinom žena prevodilaca. Izostali su oni koje sam poznavao, namjerno ili ne, teško je reći. Moram reći da mi je supruga književnika Danila Kiša, Pascale Delpech, poslala paket: kratko, prijateljsko pismo; uz ostalo, šalje dvije plastične boce, očekujem rakiju, kad ono – šampon za kosu”, sa smijehom priča profesor Kulenović.

Ljubav u nevrijeme

Jedan iznenada ugovoren poslovni sastanak, upravo u nemoguće ratno vrijeme, pretvorio se u ljubav i munjevitom brzinom završio pred matičarem.

Tvrtkova supruga Alma priča: “Živjela sam u Zagrebu, vodila sam istraživanje o ulozi psihijatara u genocidu, to je bio dio projekta koji sam već četiri godine radila u Chicagu. Tragala sam za pjesmama Radovana Karadžića, što nije baš lako naći u zagrebačkim knjižarama, i tada mi je neko rekao da je kod nas predsjednik P.E.N.-a BiH i možda mi može pomoći. Tako smo se Tvrtko i ja našli na poslovnoj večeri u klubu Maksimir, pričali o onima koje poznajemo, o knjigama koje čitamo, sklapali smo svoje krugove jedan za drugim. Bili smo na ‘vi’ kad mi je rekao: ‘ja bih se u vas mogao zaljubiti’, a drugi dan: ‘ako odeš, ništa neće biti od toga’. Vjenčali smo se nakon mjesec dana i sad kad pomislim kako se sve desilo iznenada, ne mogu vjerovati u to. Postoje, ipak, neki trenuci u životu kad jednostavno znaš da je to što radiš dobro.”

Svoje “da” Alma i Tvrtko rekli su u Ljubljani, u Domu BiH, u prisustvu tadašnjeg bh. ambasadora Uglješe Uzelca, prijatelja i kumova Gavrila Grahovca i Alminog brata. Najprije razdvojeni šest mjeseci, a onda zajedno u Chicagu.

“Bila sam gostujući znanstvenik u Americi na projektu Genocid, psihijatrija i svjedočenje, University of Illinois of Chicago, i zahvaljujući tome što je psihijatrija disciplina s mnogo interdisciplinarnih mostova, kasnije mi se pridružio Tvrtko. I tako je profesor književnosti postao vrlo vrijedan član našeg tima”, kaže dr. Džubur, sada psihijatrica KCUS-a na Odjelu za stresom uzrokovane poremećaje.

S rođenjem kćeri Hane, danas desetogodišnje učenice, odlučili su napustiti Chicago, a zašto su Americi rekli “ne”, objašnjava Alma: “Cijenila sam obiteljski život za koji sam i onda i sada smatrala da će biti kvalitetniji ovdje. Hanu smo čekali sto godina; kad se rodila, meni je bilo 38, Tvrtku 62. Praviti kompromis između obitelji i profesije u Americi, značilo bi da neću imati dovoljno vremena da se posvetim svome djetetu. Drugo, mi u Americi nismo bili izbjeglice, Tvrtko to nikad nije htio prihvatiti, iako smo imali administrativne mogućnosti. Zatim, tu su i moji sve stariji roditelji, ali nismo se vratili u Zagreb, gdje su oni živjeli, gdje sam i ja rođena, već smo ovdje. Zašto? Stizali su prigovori u Ameriku da sam Tvrtka odvela iz Sarajeva i da ga moram vratiti jer on pripada Sarajevu.”

Sad smo doma

Hana, Alma i Tvrtko žive danas u velikom i prostranom stanu u centru, punom svjetla, cvijeća i umjetnina, Tvrtkovih iz Indije, Alminih iz Gvajane, i ukrasnih detalja koje su donosili s putovanja. “S pet maraka u džepu, svaki dan poslije posla obilazila sam najljepše stanove po gradu, a ovaj smo izabrali zajedno. Nama je tu lijepo, niko nas ne može vidjeti, poskidali smo sve zavjese zbog fantastičnog pogleda na grad i apaurinskog pogleda na zelenilo i bašte Mjedenice, gdje uz prozor svako jutro pijem kaficu”, kaže Alma, te naglašava: “Nas troje jako volimo biti doma. U Zagrebu kažemo doma, jer to je mjesto gdje dolaziš, skidaš cipele, sve što ti smeta, i lijepo ti je. Bitan je dobar osjećaj porodičnog života i doma je to što te puni.”

Porijeklom iz Hercegovine, ova Zagrepčanka, s primjetnim akcentom u govoru, kaže da nakon osam godina života u ovom gradu sebe smatra temeljitom Sarajkom. “Postalo mi je jasno da nisam dođoš onog trenutka kad su ovdje počele da me nerviraju neke stvari. Sarajevo je čudesna varoš, prelijepa, ali shvatila sam da sve što me ovdje nervira nije imanentno samo Sarajevu, već vremenu u kome živimo. Vjerujem da se svaki veliki grad na teritoriju bivše Jugoslavije promijenio u mnogim aspektima tranzicijskog procesa.”

Tipično ženski, voli popričati o svemu pomalo, zna spremati bosanska jela jer obožava kuhati i sa interneta često skida recepte. Kao i Tvrtko, voli putovanja. Ne kupuje kao nekad, sada češće donosi hranu, nešto specifično kao sušeni paradajz, sirevi, vrganji, muzejske majice za Hanu, magnetiće za frižider, obavezno muziku koju svi vole.

Indija zauvijek

Pisac Čovjekove porodice, Jesenje violine, Kasina, Istorije bolesti i drugih, rijetka intelektualna figura i izvrsni poznavalac pozorišnog svijeta, posebno azijskog teatra, svjetski putnik i putopisac, Tvrtko Kulenović uvrstio je među svoja izabrana djela i knjigu putopisa Metafizika fluida. Od vremena kad nam je na prelazu u sedamdesete otkrivao Indiju, pa sve do danas, ostaje veliki zaljubljenik te čudesne zemlje.

“Pošao sam na opšti studij indijske klasične umjetnosti. Nisam tada mnogo znao o pozorištu, nosio sam simpatiju prema indijskoj kulturi, ali tu zemlju zavolio sam čim sam je vidio. Bio sam fasciniran! Imao sam sreću da u New Delhiju pratim festival azijskih pozorišta, tu sam vidio ono što mi je poslije postalo bitan dio života, japanski kabuki, kineska opera, bezbroj varijanti indijskog klasičnog pozorišta. Kasnije sam doktorirao na temu Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog azijskog teatra, objavio knjigu Indija i umjetnost. Bio sam stručnjak za azijsko pozorište, zvali su me svuda u bivšoj Jugoslaviji i Evropi. Kad iz Indije dođeš u bilo koju zemlju sa starom kulturom, ništa joj nije ravno, poslije Indije sve izgleda tanko.”

Mistična i okultna, zemlja velikih tajni iz koje se niko nije vratio isti, Indija je i profesoru ostala nedokučiva. “Pokušavam godinama, ali nije lako reći zašto Indija promijeni ljude, zašto ih opije, uhvati i omađija. U njihovom životu ima nešto nadnaravno, njihovi spomenici, hramovi, Taj Mahal mi je i danas najljepša građevina svijeta koju sam ikad vidio. U Indiji je, kao i u Kini, sve tako staro, tradicija je moćna, sve što se napravi danas blisko je onome od prije 400 godina. Donosio sam iz Indije skulpture, imam jednog Buddhu, koga obožavam, on mi je bog. Naputovao sam se svijetom, ali i sad kad bi me neko pitao gdje bih, ponovo bih u Indiju”, uz blagi osmijeh Tvrtko Kulenović iskreno otkriva svoju neprolaznu ljubav.

Gracija br. 63, 7.9.2007.