Pretplati se
Ja rastem ako iskazujem poštovanje prema ljudima kakav je Jurislav Korenić

DŽEVAD KARAHASAN

Ja rastem ako iskazujem poštovanje prema ljudima kakav je Jurislav Korenić

Predsjednik žirija trećeg teatarskog festivala Dani Jurislava Korenića otkriva razloge zbog kojih je prihvatio ovu funkciju iako se kolebao zbog fakultetskih obaveza, a ponajviše radi knjiga koje ubrzano završava kako bi ispoštovao dogovor sa izdavačima...

Razgovarala Živana Jovančić
Snimila Majda Balić

Bosanskohercegovački književnik Dževad Karahasan ima iza sebe bogat opus, autor je drama, romana, pripovijetki, eseja. Njegovo djelo ovjenčale su nagrade, počevši od romana Istočni divan, koji je 1990. proglašen za jugoslovenski roman godine, preko nagrade Heinrich Heine i Goetheove medalje, koje su mu dodijeljene 2012. godine, do Kočićevog pera za knjigu Kuća za umorne 2015. Istovremeno, uspješno razvija i univerzitetsku karijeru: redovni je profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, član je Njemačke akademije za jezik i umjetnost te povremeno angažiran na univerzitetima u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj. S razlogom ovdje podsjećamo i na činjenicu da je više puta bio selektor, predsjednik ili član jugoslovenskih pozorišnih festivala. Danas, Dževad Karahasan predsjednik je žirija trećeg festivala Dani Jurislava Korenića, koji se održava u Kamernom teatru 55 od 7. do 14. decembra, a s njim smo razgovarali uoči početka ove kulturne manifestacije. 


Kako ste regovali kad ste saznali da ćete bit predsjednik žirija?

– Moj bivši student Emir Hadžihafizbegović, aktualni direktor Kamernog teatra 55, pitao me je da li bih bio to. Ne bih mogao, kažem mu, jer imam obaveze u Grazu i Berlinu. Moja nova knjiga izlazi 9. januara na njemačkom jeziku, a to je povezano s nizom putovanja, obaveza, intervjua. Kad mi je rekao da bi mu to puno značilo, naravno, ne možete tako nešto ni odbiti, to je obaveza prema teatru, prema glumcima, pogotovo ako su vaši bivši studenti, to je obaveza prema festivalu. Istina, ovaj angažman mi predstavlja  veliki napor, ali i iskazivanje poštovanja jednom od ljudi koji su zaista zaslužni za ovaj grad. 

Naravno, to je Jurislav Korenić, je li tako?

– Itekako. Jurislav Korenić je u jednom životu uspio biti istovremeno značajan umjetnik i menadžer. Ne zaboravite da je osnovao najstarije kamerno kazalište u bivšoj Jugoslaviji, nekad Malo pozorište, danas Kamerni teatar 55. Pokrenuo je MESS, koji se nekad zvao Festival malih i eksperimentalnih scena, čime je počeo otvarati naš teatar prema svijetu. Uradio je i jednu doslovno epohalnu stvar kad je za televiziju adaptirao scenarije koje je našao za Karađoz teatar. Kultura znači kontinuitet. Ja rastem ako iskazujem poštovanje prema ljudima kakav je Jurislav Korenić, prema piscima od kojih sam učio. 

Osim Hadžihafizbegovića, u žiriju ima još vaših bivših studenta?

– Raduje me što ljudi koji su bar nešto naučili kod mene uživaju ugled, bivaju primijećeni. Čovjek iz kulture je biće kontinuiteta, a profesor koji nije iškolovao nasljednike koji će mu biti ravni ili bolji od njega, nije dobar profesor. Meni itekako imponira što moji studenti tako dobro idu. Odluka da se žiri komponira tako da imate dva starija gospodina, kao što smo advokat Josip Muselimović i ja, dva mlada čovjeka koji su upravo završili studij, pravnike, pisce, novinare i glumce, mislim da je to jako dobra ideja. Umjetnost je suviše važna, pogotovo teatar, da bismo je smjeli prepustiti tzv. specijalistima. Teatar mora biti mjesto na kojem jedno društvo gleda sebe i prepoznaje se. 

Koje vas predstave tematski zanimaju: povijesne, biografske, savremene, političke, društveno angažovane, porodične, fantazije...?

– Svaka dobra predstava istovremeno je sve to što ste nabrojali. Dobar teatar je prisutan na svojoj adresi, danas i ovdje, to je teatar koji se obraća svome gradu, da li on to čini klasičnim komadom ili suvremenim ili komadom koji naglašava političku dimenziju postojanja ili ljubavnom pričom – potpuno je svejedno. Ono što mene zanima, to je teatar u kome glumac stoji na pozornici, izlaže svoje biće, uspostavlja komunikaciju s gledaocima i pomaže im da postave sebi pitanja koja se njih tiču.

Koje biste dramske pisce mogli posebno izdvojiti  kod nas?

– Ne možete pobjeći od starih dramatičara, nije moguće iz naše kulture izbrisati Svetozara Ćorovića, Petra Kočića, Isaka Samokovliju; od mlađih, ne možemo izbrisati Aliju Isakovića, Miru Jančića; od mojih studenata, dvoje-troje se već afirmiralo: Boris Lalić i Almir Bašović. Drago mi je da su teatri počeli prepoznavati čudesne mogućnosti naših mladih dramatičara. 

Šta je bitno za jednu predstavu: budžet ili drama?

– Ma, drama. Za dobar teatar neophodna je dobra drama, drama koja će inspirirati dobre glumce da pokažu svoju umjetnost. Moramo znati i to da teatar i drama oplođuju jedno drugo, bez toga nema teatra. Finansijski totalitaristi pokušavaju nas uvjeriti da je novac najvažniji. Jeste važan, ali nije presudan. 

Koju pozorišnu predstavu naročito pamtite i zašto?

– Moji doživljaji u teatru suviše su uzbudljivi da bih ih mogao svesti na jednu predstavu. Ali, jedna od njih je Don Juan u režiji Anatolija Efrosa. To je predstava koja me i dan-danas uzbudi, uznemiri, izazove paniku u meni. Dodao bih i Efrosovu predstavu Na dnu, po Gorkome. Obje sam gledao u Moskvi. U to spadaju i Alkestis Roberta Ciullija u Njemačkoj, i čudesna predstava Antoinea Viteza po Racineovoj Fedri. 

Vaša drama Koncert ptica veoma je hvaljena, zapamćena je i po nagradama na 30. Susretu pozorišta/kazališta u Brčkom, a među laureatima ste bili i vi te 2013. godine. Kako danas doživljavete eho koji je predstava imala?

– Raduje me da spominjete tu predstavu. Mislim da je ona imala svoju publiku, ljudi su je zaista voljeli. Nema nimalo sumnje da je režija Aleša Kurta bila dobra, duhovita, tačna. Ali meni je ta predstava pogotovo važna zbog glumaca koji su imali dvije uloge koje bi bile relevantna i značajna ostvarenja u najboljim evropskim ansamblima, a to su Tatjana Šojić i Mirsad Tuka. Moj komad živi i dalje, sutra će se igrati ovdje-ondje, a igrao se u teatru Arbos u Salzburgu. Sa tom predstavom obišli su pola svijeta.

Prešutjeli ste da ste u Brčkom dobili nagradu za najbolji dramski tekst. Nije vam prva u karijeri, ipak, je li dala novi podsticaj, novu radost?

– Kada pet kompetentnih kolega, u jednom strogom izboru, izabere vaš tekst kao onaj koji će nagraditi, to vas, naravno, raduje. Bilo bi moderno, bilo bi otmjeno da kažem kako mi to ništa ne znači, ali bih tada masno lagao, a u mojim godinama ne priliči lagati. Ja pišem u nadi da ću naći sagovornika među čitaocima, pišem u nadi da će ljudi u tome što pišem naći nešto svoje, naći malo radosti, i to mi mnogo znači. 

Pripremate li možda novu predstavu za teatar?

– Za teatar, ne. Trenutno radim na knjizi eseja koja će se kad bude gotova zvati, nadam se, Ogled o šutnji. Radim i na jednom romanu kojem naslov još ne znam, ugovor me obavezuje da ga predam najesen 2019. godine. Roman će objaviti moj stalni njemački izdavač, ali se nadam da će prije toga izaći i kod nas. Ja jako pazim na to da moje knjige najprije izađu na našem jeziku. 

Važi li za vas često isticano pravilo svih pisaca – ni dan bez napisanog retka?

– Ne važi. Ja pišem onda kad ono hoće, a ne onda kad bih ja htio.