Pretplati se
Sebe tjeram da mi uspjeh bude dobra uloga

GORAN BOGDAN

Sebe tjeram da mi uspjeh bude dobra uloga

Nakon Sarajevo Film Festivala, na kojem je bio član žirija Takmičarskog programa, ali i kao glavni junak filma Agape, jedan od najpopularnijih glumaca u Hrvatskoj, te – moramo to reći – miljenik žena, otišao je na godišnji odmor, no ne otkrivši nam s kim – jer stoički odbija pitanja o ljubavnom životu

Razgovarala: Mersiha Drinjaković

Jedan od najangažiranijih glumaca u Hrvatskoj, Širokobriježanin Goran Bogdan (36), zapravo je trebao biti ekonomista, no po završetku studija 2005. upisao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, gdje živi od 19. godine, a zaposlen je u ZKM-u. Iza njega su brojne teatarske uloge i dvadesetak filmskih naslova, od kojih su najpoznatiji Sonja i bik te Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa. Prije dvije godine započeo je i međunarodnu karijeru kada je dobio da igra srbijanskog pljačkaša dijamanata u britanskoj mini seriji Posljednje pantere. A nedavno se vratio iz Calgaryja, gdje je tri mjeseca bio na snimanju treće sezone američke crnohumorne kriminalističke serije Fargo, s Ewanom McGregorom u glavnoj ulozi, u kojoj Goran igra ukrajinskog kriminalca Jurija Gurku. Također, pojavljuje se u novoj srbijanskoj historijskoj seriji Senke nad Balkanom kao obavještajac Mustafa Golubić.

Popularnom i šarmantnom Hercegovcu ljetnu sezonu obilježio je Pulski festival, na kojem su prikazana čak četiri filma u kojima je igrao: Agape, Goran, Mrtve ribe plivaju na leđima te Naša svakodnevna priča. Nakon Pule otišao je u Široki Brijeg zbog West Herzegowina Festa, festivala amaterskog stvaralaštva čiji je jedan od organizatora, a potom stigao na Sarajevo Film Festival kao član žirija Takmičarskog programa. Silne obaveze kojima su mu bili ispunjeni dani, ali i buran noćni život ostavljali su danak na ionako umornom Goranu, pa je na zakazani intervju za Graciju stigao nenaspavan, izvinjavajući se kroz osmijeh i razoružavši nas dječačkim šarmom. “Od osam sati sam jutros na nogama, pogledao sam već dva filma od po sto minuta, a nisam baš puno spavao, ali za pitanja sam raspoložen”, izgovorio je smještajući se u jednu od stolica kafanice na festivalskom trgu. Sreli smo se baš na dan kad je u vantakmičarskoj kategoriji prikazivan Agape, film Branka Schmidta, u kojem Goran tumači glavni lik, svećenika koji proživljava osobnu dramu i suočava se sa vlastitim homoseksualizmom. Zanimljivo je da je za ovaj film, premijerno prikazan u Puli, urađeno čak 185 verzija scenarija, a na Goranu je bilo da lik svećenika Mirana približi publici i izazove empatiju.

Je li film Agape kritički okrenut prema Katoličkoj crkvi?
– Ni najmanje! Film sa Crkvom nema nikakve veze. To je intimna priča o jednom čovjeku, istraumatiziranom biću. On je čovjek koji vjeruje u ideale, on ne kritizira Crkvu. Više nas je zanimala ta specifična pozicija svećenika u društvu, zanimala nas je osoba koja je podložna odricanju, koja je stalno u nekom propitivanju. Smatram da je ova priča čak, s jedne strane, pozitivna prema tom pozivu koji je, kako god okreneš, težak, zeznut. Svako iskreno propitivanje ne može proći bez posljedica po čovjekovu dušu. Ono mora ostaviti tragove. Svaka sumnja je dobra, svako propitivanje kontrira površnosti i ono nosi svoj križ, svoju bol. O tome priča film. Ne o Crkvi. I nema šanse da će neko iz Crkve reći nešto loše o tom filmu. Ako ga se pogleda na pravi način – dapače.

Kakvo iskustvo nosite sa snimanja serije Senke nad Balkanom, čije su prve dvije epizode prikazane i na SFF-u. Vi igrate Mustafu Golubića, sovjetskog obavještajca, Staljinovog čovjeka...
– To je najsvježije što sam radio. Priča je smještena između dva svjetska rata, fikcija, ali ima dodirne tačke sa stvarnošću. Glumim Golubića, špijuna, jednu zanimljivu osobu koja je dosta utjecala na zbivanja na ovim područjima. Komunista i sovjetski obavještajac, Golubić je čovjek koji je upisao Tita u partiju, navodno organizirao ubojstvo Lava Trockog... Jako snažna osoba. Uglavnom, bilo je zanimljivo snimati, dobro sam se osjećao dok smo radili.

Moram vas pitati i na kakvim ste temperaturama snimali u Calgaryju seriju Fargo?
– Na minus trideset!

I kako je Hercegovac uopće funkcionirao na tim minusima?
– To ja govorim svima! Nikako! Stvarno je hladno bilo, ali nisam se previše obazirao jer je snimanje bilo predivno iskustvo. Glumio sam s Davidom Thewlisom, a njega obožavam; bio mi je gušt gledati takvu veličinu kako radi. Bilo je tamo još pregršt dobrih glumaca i učio sam od njih.

Je li vaša uloga bila na “broken Englishu”?
–  To je jedini koji znam, pa htio-ne htio takav mi je jezik u seriji. Osuđen sam na ruski naglasak, ali nadam se da neće uvijek biti tako.

Zbog uloga u stranim produkcijama, hrvatski mediji vas nazivaju i nasljednikom Radeta Šerbedžije...
– Gledajte, sve je to meni dosta novo. Nemam nikakav odnos prema tome, ne znam šta je to uspjeh. Zvučat će ko kliše, ali, sebe tjeram da mi uspjeh bude ono što sad radim – dobra uloga. Trudio sam se, dao sam sve od sebe, ali to je sada iza mene. Od Farga su prošla tri mjeseca. Idem dalje.

A šta je ispred vas?
–  Ne znam još konkretno kazati. Nisu dogovoreni projekti pa ne bih da ureknem, ali ima nešto, sprema se i ovdje i vani.

Koji svoj projekat izdvajate kao najdraži?
– Onaj koji trenutno radim. Uvijek je tako.

Kako danas birate uloge na filmu i u teatru?
– Bitno mi je da je nešto dobro, ne pravim razliku između teatra i filma. I uloge ne prihvatam po svaku cijenu. Što sam stariji, sve manje i manje. Kad sam bio mlađi, i samo mi se radilo, imao sam puno niže kriterije. Sad već mogu reći da nešto ne želim. U matičnom kazalištu ZKM-u je sad pauza, počinjemo raditi u devetom mjesecu.

Vratimo se na početak: otkud vi u glumačkim vodama?
– Jednostavno je: volim glumu. Volio sam je i kao mali i tu nema neke velike fame. Radio sam nekad davno u videoteci u Širokom Brijegu i obožavao gledati filmove. I dan-danas ih obožavam. Pravi sam filmofil. Nemam junake, nisam neki idolopoklonik i nemam nekoga zbog koga sam sebi rekao da ću bit glumac zbog njega. Ali, ni danas mi nema većeg gušta od toga da pogledam dobar film.

Koji biste nam onda film preporučili?
Zimski san, tursko-njemačko-francuski iz 2014., u kojem glavnu ulogu tumači moja kolegica iz žirija Melisa Sozen. Dobio je Zlatnu palmu u Cannesu.

Mogu li vas filmovi rasplakati?
– Normalno. Dozvolim si da me dirne nešto, ali da se zna – ja sam muškarac iz Hercegovine, teško ja pokazujem tu emotivnu stranu, hahahaha! Plačem jedino kad mi neko ogrebe mercedesa! Hahahaha...

Jeste li stvarno Hercegovac u duši?
– Ma, ne znam ja šta to znači....

Pa, eto, imate li mercedes?
– Nemam. Imam škodu, hahahaha... pravi sam izrod. Ali, stvarno, ne vjerujem u te generalizacije i klišeje. I iako sam 17 godina u Zagrebu, ja sam stalno tu. Idem u Široki Brijeg kad god imam priliku, dole su mi roditelji, braća i sestre. Pa svake godine je West Herzegowina Fest na kojem budem, svaki blagdan sam tu... Nisam ja, istina, nešto nostalgičan. Fali mi porodica, ali nemam geografske nostalgije.

I da li vas onda mama pripazi delicijama? Kaže li vam “što si to smršao...”?
– Ma, udebljao sam se! Zapravo, ostalo mi je to od Farga: zamislio sam da moj lik treba biti malo korpulentniji, tako sam ja iščitao scenarij. Nisam morao, ali sam htio i nabacio sam koju kilu.

Još niste bili na odmoru?
– Nisam, od sedmog mjeseca prošle godine.

Kad krenete, znate li gdje ćete?
– Uzet ću auto i gdje me put nanese.

Smijemo li pitati s kim?
– Ne.

Zašto?
– O tome ne govorim nikad.

Dobro, evo neću insistirati, ali je li vas bar mati pita: Gorane, kad ćeš se ženiti?
– Ne tjera me mati ništa. Hahahaha...Gledaj, roditelji se brinu uvijek, to je nemoguće izbjeći, ali s te strane nemam nikakav pritisak.