Pretplati se

ONO ŠTO TE NE UBIJE

Uputstvo za upotrebu

O jednom poljupcu, kauču i veš-mašini

Uputstvo za upotrebu

Uputstvo je jednostavno. Pretpostavljam da bi neko rekao da čak i žena ovo može lako sastaviti. Dva dijela A, pet dijelova B, nekoliko dijelova C, D, E i F spakovanih u prozirne kesice, ogromni dio G. Pored svega stoji alat. Shvatam da sam, nakon što sam otišla, u svojoj prvoj sve-ispočetka-kupovini kupila dva šarafcigera, brifer, kliješta i čekić. Sad to shvatam: sad mi je smiješno; tad mi je bilo normalno. Neko bi rekao da čak i žena mora imati alat. Svi dijelovi leže ispred mene izvađeni iz kutije u kojoj su došli i na kojoj piše da je teška 35 kilograma. Sama sam je donijela: izvadila iz automobila, ponijela uz stepenice i unijela u stan. Gledam jednostavni prospekt. Mada bih zapravo ovo mogla sastaviti napamet. Ne samo zato što je jednostavno, nego što je od iste vrste kao i ono što sam sastavljala ranije. U onom životu. U ovom životu sastavljam kao što dijete sastavlja kockice. Brza sam; neko bi rekao vješta. Kad u ogromni dio G ukucavam djeliće E, jedan nađe svoj put tamo gdje ne treba. Izviruje kroz pocijepano glatko drvo. Shvatam da mi se to desilo i ranije. Isto to. I nije deja vu, nego ista samouvjerena greška. Vidna greška. Odlučujem da ga ostavim upravo tako. Zato što bih ja rekla da ova žena treba podsjetnik da bar neke stvari ne treba ponoviti. 

****

Na ulici srećem prijatelja. Radujem se: nismo se dugo vidjeli. Pozdravljamo se srdačno, ali s distance. Ne sjećam se da je ikad ranije postojala distanca. Prije dva mjeseca ne bih, ali sad, s vraćenim štitom cinizma, moram, pa pitam – nećeš me poljubiti? Zbunjen je. I samo zato odgovara iskreno – ne znam da li smijem. Tačno: zaboravljam da sam ja trenutno sumnjivog vlasničkog stanja, a on je sretno oženjen. Dok se udaljavam, pomislim da možda uopšte nije na to pomislio. Ipak, sezona je gripe.

****

Gospođa u zelenari prije mene završava kupovinu. Plaćajući, kaže prodavcu, s kojim se očigledno poznaje, kako je čula da mu najbolje idu batati. Da, odgovara on, ne možemo ih dovoljno nabaviti. Gospođa se smije. Kaže, da, i nana im je jela batate. Dok odlazi, razmišljam o svemu što nana nije radila. O plastičnim noktima, nacrtanim obrvama, novom modelu Audija, ravnim ekranima u svakoj prostoriji stana, peglama na paru, kolor šamponima koji posvjetljavaju pet nijansi, botoksu i hijaluronu, nijansama sive, fitnesu i ženi koja dolazi jednom sedmično da očisti kuću, no frost frižiderima, tetama čuvalicama, bešumnim usisivačima na bateriju, kondomima i vibratorima, sušilicama i mašinama s 1.400 obrtaja, vlastitom bankovnom računu, razvodima, spa centru, produženom boravku, šoping-vikendima u Beču, Nutribulletu, visokoproteinskom hljebu, Dukanovoj dijeti….. Tradicija je važna. Valjda je onda u redu barem batate ostaviti budućim generacijama kao nešto što njihova nana sigurno nikada ne bi uradila.

U stanu koji sam kupila i u kojem još uvijek ne živim, sjedim i pušim na kauču koji sam sama izabrala i čija boja mi je grozna. Gledam oko sebe. Razmišljam o 2037: imat ću šezdeset i jednu godinu 

****

Čekamo ispred salona “Neretva”. Termini su se pomjerili pa nas je mnogo više nego što bi trebalo da bude. Pušimo i pričamo. Znam da postoji izvjesna doza nelagode: tu smo zbog iste stvari. Ipak se mi takmičimo jedna s drugom. Nismo se našle na prijateljskoj kafi; u pitanju je posao. Koji svima treba. Kad uđemo iza ovih vrata, prethodno ugasimo cigarete, popravimo šminku tako da niko ne vidi (a ja još i malo uvučem stomak i pogledam u odrazu stakla kako mi stoje ove hlače), od nas će se tražiti da plačemo za mrtvim djetetom: koja najbolje bude oplakala ubijeno dijete, dobit će posao. Ona koja bude najuvjerljivija u šoku i nevjerici u odbijanju da prihvati da je metak prošao kroz glavu njene šestomjesečne bebe, koja bude najbolje zaustavljala krvarenje i sakupljala djeliće rasprsnute lobanje, koja bude našla u sebi najviše snage da zaroni u vlastito iskustvo i otkrije kako bi se zaista osjećala da je umjesto crnog ruksaka koji glumi dijete njeno vlastito dijete, koja crnom ruksaku da lice i ruke i miris svog djeteta – imat će par dana snimanja u novom stranom filmu o ratu u Bosni. Možda dovoljno za veš-mašinu i mikrovalnu, nadam se. To je moj posao, mislim dok pričam s kolegicom, a moje dijete se igra na mobilnom telefonu u fotelji prekoputa, dok iz salona “Neretva”, iza zatvorenih vrata, dolaze krici prethodnice na koje niko od nas ne reaguje. Kakva si bila?, pitaš me porukom dok vozim kući. Loša, odgovaram dok u retrovizoru gledam kako on gleda kroz prozor vezan u stolici koja mu je još uvijek prevelika.
Nisam dobila ulogu.

****

Ona puše osamnaest svijeća na torti (kupovnoj, mada nisam to tako zamišljala), a ja razmišljam o tome kako sam u situaciji koju stereotipno doživljavaju preljubnici – rođendan slavimo dan ranije. Na dan pravog, bit će s onima koji su joj važni: njenom rajom. Sutradan namjerno upadam na dernek kako bih je poljubila u 17 i 10, u istom onom trenutku kada sam je prvi put vidjela. Ona je ponosna na novostečeno punoljetstvo, a ja na sitnu izvojevanu pobjedu majčinske posesivnosti. Obje plačemo. Ali tek nakon što se oprostimo jedna od druge. Naravno.

****

U stanu koji sam kupila i u kojem još uvijek ne živim, sjedim i pušim na kauču koji sam sama izabrala i čija boja mi je grozna. Gledam oko sebe. Razmišljam o 2037: imat ću šezdeset i jednu godinu. S. će imati trideset i sedam, I. dvadeset i sedam. Možda ću imati unuke. Možda ću biti svekrva; možda čak i dobra, mada u to čisto sumnjam. Ti ćeš imati šezdeset sedam. Možda ćeš i ti imati unuke. Možda ćemo do tada naći način da budemo fizički zajedno mimo Vibera. Možda će do tada sagraditi autoput pa će biti lakše voziti. (Primjećuješ da ne ostavljam mogućnost da se nećemo voljeti?) Možda ćemo izbjeći sve stvari koje bi nas mogle ubiti. Možda ćeš do tada prestati pušiti. Ja sigurno neću. Možda ću se tada prestati vagati svako jutro. Možda ćemo biti isti, samo stariji. Možda ćemo biti potpuno drugačiji. Možda ću do tada promijeniti ovaj glupi kauč.
Te godine ću vratiti posljednju ratu kredita.

*****

Upravljate državama, vladama, vanjskom politikom, korporacijama, preduzećima, bankama, fabrikama, novcem, ratom i mirom, zakonima, naukom, umjetnošću, sportom, životima, obrazovanjem, modom, televizijskim kućama, novinskim izdanjima, daljinskim upravljačima, svim prevoznim sredstvima, svemirskim istraživanjima, nuklearnim bombama, vjerskim institucijama, kućnim savjetima… i ja naprosto ne shvatam kako je moguće da nijedan ne zna uključiti veš-mašinu! To mislim. A govorim kako deterdžent ide u najveću, omekšivač u srednju i kako točkić okreneš na sličicu cvijeta pamuka i namjestiš na 40 stepeni.
Uporedo s tim, zaista, zaista, zaista se nadam, i jako, jako, jako želim, da si ti posljednji muškarac kome ovo govorim.

Vedrana Božinović