Pretplati se

ONO ŠTO TE NE UBIJE

Prije ili poslije provalije

O jednoj slici, samoći aerodroma i geometrijskom redu

Prije ili poslije provalije

Ona se nalazi u jednom od Belvederea. Gornjem ili donjem – nisam zapamtila. (U jednom od njih bio je i dom Franca Ferdinanda i Sofije. U kojem? Ni to nisam zapamtila.) Pogled na panoramu Beča. Lako je s pogleda kroz prozor izbrisati nepripadajuće zgrade. Ali nisam tu radi pogleda. Tu sam radi nje. Slike. Na slici je muškarac koji ljubi ženu. Njegovo lice se ne vidi, dok njeno izviruje iza njegovog zlatnog plašta koji je potpuno omotava. Kao oklop. Ženine oči su zatvorene. Kleči. Izgleda kao da se potpuno predala. Slika je… pa, kič. Zlatna je. Sjaji. Ali ja sam svraka, volim sjajno.

Ali Sliku volim zbog nečeg drugog. Volim je zbog toga što je oko stopala žene omotana vrpca koju ne vidiš na prvi pogled. Pažnju odvraća poljubac. Poljubac kao optička varka. Cinično. I zato što idilična zelena podloga na kojoj se ljube završava tik uz njena stopala. Nakon toga nema ničega. Provalija. On, koji nema lice, ljubi nju, koja se potpuno prepustila, nju zatvorenih očiju, nju vezanih nogu, nju na rubu provalije. Gledam Sliku dugo. U zavisnosti od mjesta s kojeg gledam, zapravo vidim dvije slike. S jednog izgleda kao obična, jeftina reprodukcija; s drugog je nepogrešivo, blještavo remek-djelo. Do osvjetljenja je, do mjesta na kojem stojiš, do ugla gledanja. Da li od ugla iz kojeg gledaš zavisi i to hoće li je njegov poljubac spasiti od provalije ili će je tek gurnuti u nju? I da li ona to shvata prije ili nakon što završi u provaliji?

*****

U samoći aerodroma uzimam predah. To mi je jedna od najdražih rečenica iz neke drame još otkad sam je prvi put čula. Uvijek bih je s osmijehom citirala sama sebi dok sam kupovala monstruozno skupu kafu za ponijeti i novu knjigu koju ću pročitati u zraku (od podizanja stomaka pri polijetanju do podizanja stomaka pri slijetanju). Nije ništa posebno ta rečenica (i ne treba očekivati nešto posebno od osobe kojoj je vjerovatno najdraži stih iz neke pjesme neka, lutko, u redu je), ali opisuje momenat mog prestanka bavljenja sobom i voajerizam učitavanja misli i priča u ljude koji hodaju oko mene sa sličnim monstruozno skupim kafama, knjigama koje se čitaju do pola i koferima koji su olupani zbog nemara radnika zaposlenih na utovaru. Nema bolje scene i zanimljivije pozorišne predstave nego one koja se odvija dok sjediš u čekaonici dok se na ekranima smjenjuju odlasci i dolasci. Sa scenografijom Free Shopa, akvarijuma za pušače i oznaka za muški i ženski WC, kostimografijom zgužvanom od spavanja na stolicama čekaonice, koja se (valjda u zavisnosti od toga ko te čeka iza stakla Nothing to declare) zateže i šprica dezodoransom od kojeg ne ostaju fleke i rekvizitom kesa u kojima su nabrzinu kupljeni pokloni po duty free cijenama. Volim tu rečenicu jer sve to što osjećam dok gledam rastanke i sastanke, odlaske i dolaske, seobe i kratke izostanke, opisuje kratko, onako kako ja u svojoj opširnosti ne znam. Volim je... ali shvatam da posljednjih mjeseci u svim silnim mojim odlascima ona dobija rep koji se za njom vuče. I nisam sigurna volim li taj rep. I da li sam još uvijek nevidljivi posmatrač ili sam i ja dobila ulogu u nečijoj drami koju sam voljela gledati. Rečenicu volim. Dodatak me čini vidljivom.
U samoći aerodroma uzimam predah (Hamletmašina H. Muller) od temeljne samoće koja me čeka. 

Ja ništa ne odlučujem. Ja samo sjedim i čekam da vidim kako će na kraju ispasti. Šta će sa mnom biti. Šta će mi donijeti taj čudno melodični jezik koji nema niti jednu jedinu riječ koja podsjeća na nešto poznato

*****

U blizini glavne željezničke stanice u Budimpešti kupujem kafu. Evropa je stigla na pročelje željezničke stanice i trg ispred glavnog ulaza je ogromna, popločana, monumentalna i sterilna pušionica. Jer kad stigneš u Evropu, više nema pušenja u zatvorenim prostorima. (Pretpostavljam da Evropa nije imala vremena da obiđe cijelu stanicu, pa se habsburško žuta ljušti sa sporednih bočnih zidova.) Dok se smrzavam, primjećujem uredno spremljen krevet beskućnika. Na mermernim pločama stoji geometrijski pravilno složen pravougaonik izravnane sive deke. Na jednom kraju, jednako precizno, složen je kvadrat druge deke u boji cigle. Na drugom kraju uredno stoji manji kvadrat jastuka. Apsurd? Nikako. Tačno razumijem potrebu tog nepoznatog: potrebu da u haosu imaš barem jednu potpuno sređenu stvar. Nešto nad čim imaš apsolutnu kontrolu. U mom ružičastom pravougaoniku na točkovima, koji vučem po vlastitim haosima, a koji sada služi kao improvizovani stol, vlada jednak geometrijski red.

*****

Njih dvojica stoje iznad moje glave. Vidim ih samo ako dignem pogled. Ali izbjegavam mrdati glavom, jako me boli. Snimanje sam počela u petnaest do šest. Sada je već prošla ponoć drugoga dana. Priprema zadnje scene u filmu. One u kojoj sam ošišana. Zastrta sam crnim frizerskim prekrivačem s oznakom Vidal Sasoon na kojem se gomila moja odrezana kosa. Pitam se kako je moguće sa moje glave odrezati toliko kose. Makaze ulaze i izlaze iz mog vidokruga s desne strane. Ispred mene nema ogledala. Ne znam kako izgledam i pokušavam to izmjeriti količinom kose koja pada oko mene. Dok njih dvojica, jedan koji drži makaze i drugi koji odlučuje, pričaju na jeziku koji ne razumijem.

Ja ništa ne odlučujem. Ja samo sjedim i čekam da vidim kako će na kraju ispasti. Šta će sa mnom biti. Šta će mi donijeti taj čudno melodični jezik koji nema niti jednu jedinu riječ koja podsjeća na nešto poznato. O meni se odlučuje na nepoznatom jeziku. Na kojem ti povremeno pričaš u snu.

*****

Umjesto da se pakujem, slagala sam ormar. Nemilosrdno odvajam stvari po nekoj današnjoj logici koja će sutra garant izgledati suludo. Bacam sve što mi je broj manje, što sam kupila u periodu dok sam se hranila sama sobom. Znam da ću barem jednom potražiti neku od stvari kojih se danas tako lako odričem i guram u ogromnu crnu kesu koja se brzo puni. Sviđa mi se prostor koji sam dobila. Sviđaju mi se čak i prazne vješalice koje vise na jednom kraju. Gotovo sretna odlazim na spavanje iza ponoći. Praznog, nespakovanog kofera. I polupraznog ormara. S praznim vješalicama. Dok tonem u san imam osjećaj da se, ipak, nisam riješila svega što je pogrešnog broja. Samo trenutak prije nego zaspim, dok mi ruka luta po praznom prostoru pored mene – shvatam. Ali o tome ne mogu da mislim večeras. I nikako o tome neću misliti sutra. Sutra se moram spakovati.

*****

Dok se vozimo turističkim autobusom kojim razgledamo znamenitosti na našoj prvoj zajedničkoj ekskurziji (objašnjenja su dvojezična – ti slušaš svoj jezik, ja slušam engleski), objašnjavam ti kako ja vidim Sliku. Slušaš. A onda me uhvatiš za ruku i kažeš – dušo, ne filozofiraj, uživaj. U pravu si, dragi, kažem.
Ali bih ipak voljela da znam – prije ili poslije pada?

Vedrana Božinović