Pretplati se

ONO ŠTO TE NE UBIJE

Podstanari

O jednom slučajnom dodiru, otiscima stopala i fantastičnoj spoznaji

Podstanari

Stan je bio zatvoren deset dana. Potpuno renoviran, svježe okrečen, prazan, osim gomile nevidljive vlage koja je visila u zraku. I koja se počela lijepiti po zidovima. Kad sam ga otvorila nakon deset dana odsustva, shvatila sam da imam podstanare. Moj zid dobio je tufne: životne zajednice mikroorganizama koji su iskoristili priliku da se usele dok me nije bilo. Stojim ispred tufničastog zida i shvatam da ga posmatram gotovo na isti način na koji sam samo nekoliko dana ranije posmatrala djela savremene umjetnosti u jednom poznatom muzeju. Sa velikim zanimanjem. Šta je umjetnik želio da kaže? Je li ova tufničasta instalacija priča o napuštenosti?

*****

Putujem. S jednog mjesta na drugo. To se zove put sad idem tebi. Ili put sad idem djeci. Vozim i uvijek gledam u susjednu traku. Njom ću se vraćati. Tebi. Ili djeci. Kao kad sam išla u školu i brojala dane do raspusta, sad brojim dane koji su ostali da krenem tebi. Dane koji su ostali da krenem djeci. Putujem. S jednog mjesta na drugo. Vozim s jedne pa neminovno i s druge strane puta. I obje jednako poznajem. Znam nazive sela. Kuće. Prelaze preko pruge. Znakove. Usputne kafane. Reklame za stočnu hranu. Plantaže jabuka. Polja koja su dokle pogled seže puna suncokreta. Ili bijela. Ili prazna. Zelena. S jednim drvetom u daljini. Brda na kojima borovi rastu iskrivljeni od vjetra. Znam gdje nestaje signal koje radiostanice. Znakove pored puta s vještačkim plastičnim cvijećem i likom onog koji je upravo tu zauvijek prestao da putuje… I dok putujem tebi, ili putujem djeci, shvatam da putujem i putujem i putujem i…
I nikako da kažem – idem kući.

*****

Imam novu mantru. Glupi kliše, ali ja svakako živim u glupom klišeu. Zašto bi mi mantra bila pametna? Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Mojim dobrim namjerama. Do mog vlastitog, privatnog, custom made pakla.

*****

Na koncertu smo savremene muzike u Kanjiži. Za mene je Kanjiža mjesto na kojem prave keramičke pločice. Toliko. Sad sjedimo i slušamo pijanistu iz Njemačke koji svira djelo inspirisano radom savremenog mađarskog kompozitora. Koncert je jako dobar. Iznenađujuće uživam. Da, shvatam da zvučim vrlo nadobudno. Zašto u gradu keramičkih pločica ne bi bilo moguće slušati odličan koncert savremene muzike? U jednom trenutku dodiruješ me nogom. Ne gledam te. I vidim da me ne gledaš. Razmišljam o tome da li je dodir slučajan. (Nadam se da je namjeran, mislim.) Gledamo pravo ispred sebe. Slušamo. Dok tvoja smeđa čizma (čije si mi slike poslao prije nego si ih kupio kako bih, kao stručnjak za cipele, rekla šta mislim) dodiruje moju crnu martinku. Vezanu uvijek na isti način. Što nisam ni osvijestila sve dok jednom, tačno u detalj, a onako usput kako ti to radiš, nisi opisao način na koji vežem cipele. (Naravno, sad mislim o tome da li bi se uopšte sjetio gdje i kada si mi to ispričao.) U jednom trenutku odvajaš nogu. Još uvijek se ne gledamo. (Slučajno je bilo, mislim.) Još uvijek pažljivo slušamo koncert. (Naprosto se namještao u neudobnoj stolici, mislim.) Još uvijek gledamo pravo. (Prekrstiš na rupu pred vrh, pa u krug, pa još jednom, pa vežeš, mislim). Koncert traje. U Kanjiži je hladno i prozori magle od disanja ljudi u prostoriji. Čujem muziku. I čujem tebe kako dišeš. Ne gledamo se.
Kad se naše čizme sljedeći put dodirnu, pravim se da je slučajno. Ti znaš da je namjerno. Ne gledaš me. Ne gledam te. I vidim da se smiješiš. I znam da vidiš da se i ja smiješim.

Ne, dragi. I taj dodir i činjenicu da si na tren zaspao vidjela sam samo ja.

Grad keramičkih pločica sluša muziku.
Mislim o tome kako mi nedostaješ. Mislim o tome kako bi bilo divno da postoji uređaj koji može, baš kao onaj koji izvlači vlagu iz zida, izvući iz čovjeka…Šta?

*****

Između dolaska konobara koji me je pitao šta ću popiti i njegovog povratka sa ness-vanilijom bez pjene i čašom vode, prišao mi je nepoznat čovjek i bez da se pozdravio ili predstavio postavio pitanje, the pitanje, Pitanje. Vizuelno – gurnuo mi je ruku u stomak i izvadio crijeva napolje. Hirurški precizno. A zatim je otišao jednako bez pozdrava. Čak nije ni sačekao, taj čovjek kojeg vidim prvi put u životu, da na crijevima koje je prosuo pročita odgovor na pitanje koje je postavio. Tako užasno privatno i intimno pitanje koje se ne postavlja. I na koje više ne želim da odgovaram ni poznatima. Ja sam ostala da pijem ness-vaniliju bez pjene, gledam u svoja prosuta crijeva i pitam se koliko ću ih još puta morati pokupiti.

*****

U kupatilu onoga što moj sin zove posuđenim stanom pločice su takve da na njima nakon tuširanja ostane trag mojih mokrih stopala. Izgledaju kao tragovi u tek palom snijegu. Ili na pješčanoj plaži. Svaki put kada se vratim poslije tuširanja da pokupim sat koji mi ostane na veš mašini, pomislim – neko je prošao ovuda. I obradujem se. Svaki put.

*****

Prije nekoliko dana saznala sam da ipak nisam tolika kurva kako se u objektivnoj društvenoj zajednici isprva mislilo. Na nekoliko stotinki u glavi mi je bila potpuna tišina. Kao da je neko pritisnuo pauzu. Prijatna tišina. Toliko željena tišina. I onda prva misao – e pa, jebiga! A taman sam se navikla. 

*****

Uređaji za isušivanje vlage, za koje nisam znala ni da postoje dok ih nisam našla u oglasima na internetu, rade peti dan. Već prvog sam gledala kako u samo sat vremena moj zid na tufne ponovo postaje sniježno bijel. Uređaje morate redovno obilaziti, rečeno mi je, pa tako i činim. Promijenila sam sve planove. Otkazala putovanja. Zarobljena sam. Vlagom. Sjedim i gledam zidove. Uređaji bruje kao glasniji frižider stare tipe. Od zvuka mi se spava. Toplo je, jer mi je rečeno da uređaji rade bolje što su temperature više. Kunjam, naslonjena na jastuke čija je svrha da ubijem boju namještaja koja mi se ne sviđa. U polusnu sam. Mislim o tome koliko ću struje platiti ovaj mjesec. Mislim o kolonijama mikroorganizama koji više ne stanuju ovdje. Mislim o tome kako na ovim pločicama mokra stopala ne ostavljaju tragove i kako neće biti stopa da me obraduju kad se vratim da uzmem sat nakon tuširanja. Mislim o tome šta li rade suncokreti zimi, pod zemljom. Mislim o tome kako mi nedostaješ.
Mislim o tome kako bi bilo divno da postoji uređaj koji može, baš kao ovaj koji izvlači vlagu iz zida, izvući iz čovjeka…

Šta?

Ne znam. Zaspala sam. I sanjala, vrlo kratko, kako pratim isprekidanu liniju na cesti.

Vedrana Božinović