Pretplati se

ONO ŠTO TE NE UBIJE

April

O šljivama i kajsijama, bakinim popodnevnim spavanjima i tišini koja godi

April

Šta je?, pitaš. Ništa, kažem.
I onda šutimo.

*****

Prošli april sam provela u Mostaru. Na to sam pomislila u gradu koji nema veze sa Mostarom, ali koji je odjednom, okupan suncem, zamirisao na ljeto. Dok se vraćam privremenoj kući u gradu u kojem privremeno radim, gledam radnike koji postavljaju ljetnu baštu ispred nekog kafića. I tad to pomislim – da sam prošli april provela u Mostaru. Na način na koji usred filma ili na polovini knjige shvatiš – pa to sam već čitao ili gledao. Samo što ne znaš ni početak ni sredinu ni kraj,nego prepoznaš tek detalj. Pa tako i ja:samo trenutak sunca na koži i ljudi koji postavljaju stolove čekajući ljeto. I da se radi o životu ili smrti, nemam pojma kakav je Mostar bio prošlog aprila. Zapravo, morat ću jednom pogledati kakav je prošlog aprila bio svijet. I da li je uopšte postojao? I da li sam ja uopšte postojala tog prošlog aprila?

*****

Sjetim se danas šljiva iz tvoje bašte.
I voljela bih ispričati tu priču onako kako je bilo. A onda… Neke se priče ne mogu ispričati baš kako su se desile. Dok ih pričaš, prekrajaš detalje, izostavljaš, peglaš, dodaješ filtere, montiraš...Kako bi dobio savršenu fotografiju za savršeni svijet. Ali me danas, u ovom mom današnjem svijetu bez filtera, nikako ne napuštaju te šljive iz tvoje bašte. I onda moram da ispričam. Jer je valjda važna priča. Više od toga da se sačuva savršeni svijet.

Pa ipak…

Biram riječi.

Sad mogu nastaviti, recimo, ovako: Ne znam ni zašto si izašao u baštu. Bilo je pred mrak. Možda da nahraniš psa. Ili si otišao zato što…  (Ali zapravo znam tačno. Da. To su bili dani kada sam bila mnogo nesretna. Mnogo. I dani kada si ti bio mnogo nesretan. Mnogo. I nemam snage otvarati pitanje toga da li smo sada mnogo sretni, ali bih voljela da smo se dosad naučili nositi sa našim nesrećama. Tada baš nismo znali. Zato si izašao. Ali, kako to ispričati? Ne, treba nastaviti ovako…) … moralo je biti nešto. Nije bilo vrijeme za baštu. A nije bilo ni doba za šljive. Prošle su. Odavno. Te ih godine sa tog drveta niko nije ni ubrao. Popadale su u travu. (Prezrelo stablo voća sa kojeg vise plodovi koje niko nije ubrao sezonski će se vraćati. Kao prirodni podsjetnik na ono što svakako ne možeš zaboraviti. Ali i o tome je glupo.) Zadržao si se neko vrijeme. (Da kažem tačno koliko: dva života previše. Milion misli previše. Poplavu bijesa previše.) A onda si pokucao na prozor i u mraku ispružio dlan sa tri šljive. (I sad…Ne znam kako sad da nastavim.

Morat ću jednom pogledati kakav je prošlog aprila bio svijet. I da li je uopšte postojao? I da li sam ja uopšte postojala tog prošlog aprila ?

Kako da izostavim to da sam otvorila prozor, uzela šljivu iz tvoje ruke još uvijek jako pazeći da te ne dodirnem, da te ne pogledam. Da si stajao. Da sam ja zagrizla do hrapave bademaste košpice. I na trenutak pomislila kako ću zubima proći i kroz košpicu. I tek tad te pogledala, ali da ne vidiš. Kako da se napravim da se ne sjećam svega? Šta da izostavim? I da li će sljedeća rečenica biti jednako snažna a da se ne kaže da je to prva stvar koju sam rekla nakon duge tišine. U kojoj sam ja jela šljivu.A ti stajao. I gledao.) Znaš da nikad nisam jela tako dobre šljive. To su zadnje tri, rekao si. Šteta, rekla sam. Ja strašno volim šljive. Nisam znao, rekao si. Mislim da su podcijenjene kao voće, rekla sam. Da, možda, rekao si.
I sad smo već govorili. I gledali se. I drugu sam sa dlana uzela bez da pazim. I sve je bilo… Jednostavno.

Mislim da dalje može da se priča. Bez da se pazi.

Jer dalje je samo još to kako si tu noć, nekad kasno, mnogo, mnogo kasnije, kad su od šljiva ostale samo košpice, rekao:znao sam da voliš šljive. Znam da si znao, rekla sam.

I dalje…

Neću pričati.

*****

Šta je?, pitaš. Ništa, kažem. I šutimo.
Mislim o tome koliko stvari stane u tišinu.

*****

Moja baka je običavala spavati popodne. Obavezno. Od poslije ručka pa negdje do pet, prije obavezne kafe, crne, jake, bez šećera, uvijek u šoljici, u koju bi, kad popije kafu, ubadala prstenjak i onda dugo gledala otisak prsta u tozu. Meni je, u one dane koje sam provodila sa bakom i dedom,popodne bilo ubitačno dosadno. Obavezno. Od poslije ručka, kada se gasio televizor, pa sve do obaveznog fildžana sa mlijekom i mrvicom kafe u kojem se otisak prstenjaka nikada nije mogao zadržati. Kad sam narasla dovoljno da me smije pustiti da sama pređem ulicu, davala bi mi pare da odem pojesti kolač. UJadranki. I ja sam, tako, popodne, pažljivo prelazila ulicu, sjedila u Jadrankii jela kolač koji je izgledao kao velika margareta, imao rupu u sredini i bio pun džema. Kasnije sam govorila kako je to neka sudbinska komedija. Jer sam tada, ubijajući dosadu bakinog spavajućeg popodneva, i nemajući pojma ni o čemu,sjedila u zgradi u kojoj ću kasnije provesti polovinu života.
Ne stanujem više tamo. Od prošlog aprila. Moja baka spava svoj dugi odmor od prijeviše od deset aprila. Od ovog aprila nema više ni Jadranke. Svijet se očigledno mijenja. Sa dvije konstante. Obavezno dođe april. I ja teško odolim, kad se rijetko desi pa moram da popijem jer mi se donese jaka crna kafa bez šećera i mlijeka, da u toz ne ubodem prstenjak. Ne da poželim želju. Nego da ostane barem neki trag.

*****

Ima ona priča o polovinama jabuke. Pa se traže čitavog života. Na onoj šljivi u ljeto su rodile kajsije. Rekla sam ti da je to nemoguće,da nije isto drvo. Rekao si da je moguće, da je kalemljeno, i ubrao punu zdjelu sa savijenih grana. A ja sam, dok smo jeli kajsije sa šljive, razmišljala o tome da je moguće da se tako desi da neka polovina šljive nađe neku polovinu kajsije. I da iako ničim ne pripadaju jedna drugoj, iako su različite po svemu i nemoguće ih je spojiti, opet nekako postanu jedna cjelina.
Je li da je moguće?

*****

Šta je?, pitaš. Ništa, kažem.
I stvarno nije ništa. Osim tišine koja godi. Tišine sa ukusom šljiva.

Vedrana Božinović