Pretplati se

Ono što te ne ubije

Kako smo? Super!

Igramo se po pravilima u kojima se cenzurišu dijelovi

Kako smo? Super!

Vjeruješ li u izvanzemaljce? pita me djevojčica. Vjerujem, kažem. Njen otac sa mjesta vozača brzo skine pogled sa mračne ceste, pogleda prema meni i kolutne očima. Hostesa i voditelj kviza prave tužni izraz lica. O, kako nam je žao… Nema nagrade. Muzika koja obilježava totalni promašaj. Znam da sam rekla pogrešan odgovor. A u tim je konverzacijama, konverzacijama sa djevojčicom, važno, životno važno, da se kaže pravi.

Dječak koga toliko volim da ponekad pomislim kako je teško disati od tolike ljubavi, koji me sve vrijeme gleda svojim široko otvorenim smeđim očima koje liče na moje, dječak za kojeg je najvažniji odgovor na pitanje koje mi postavi bar stotinu puta u toku jednog dana – da li sam dobro, i koji instinktom nepogrešivo prepoznaje svaku situaciju, opet me vadi iz (skoro) dubokih govana. Kaže da on ne vjeruje. I razgovor ide u tom pravcu. Ja šutim i nastavljam da gledam cestu. A onda ipak kažem, djelomično kao opravdanje, a djelomično i kao predstavljanje – ali ja vjerujem i u sirene, vile, patuljke i čarobnjake. I vjerujem u to da niko od njih nije zao. Griješiš, kaže djevojčica. Sirene su zle. One svojom pjesmom mame mornare, a onda ih odvuku na dno mora.

Dječak i djevojčica nastavljaju pričati. Djevojčicin tata gleda u noć koja se širi izvan dometa svjetala njegovog crvenog auta. Ja gledam svoje noge naslonjene na kontrolnu tablu sa stopalima koja dotiču šoferšajbu. Iza trenutak jasno vidim kako se presijavaju u krljuštima. Mada… Možda je i do noćnog svjetla pod kojim se vozimo.

Da. Sigurno je do toga.

*****

Kad sam ostavila kćerku da bih kući, ovdje, donijela potpuno besmislenu diplomu radi koje sam tako često bila ismijavana i koju nikada nisam nostrificirala, kad sam dakle ostavila kćerku radi akademski i životno jedne od najvažnijih godina moga života, imala je četiri godine. Mahala mi je na aerodromu dok sam prolazila pasošku kontrolu. Tačkica.Potpuno nesvjesna činjenice da se rastajemo na godinu dana. Bila joj je zabavna gužva, ljudi, koferi i pokretna vrata. Tačkica koja maše.

Igramo se igre u kojoj nema nikakvih problema. Oni u igri vjeruju u mamine nadljudske sposobnosti kojima može savladati sve teškoće. Mama u igri vjeruje da njihove duše mogu progutati u slast sve što se pred njih servira

Prvi mjesec bio je pakao. Ne znam da li sam ikada u životu toliko plakala. Svakoga dana. Plakala sam u snu. Plakala sam pod tušem. Dok sam gledala TV u zajedničkoj prostoriji, u kojoj zapravo niko nikad nije boravioa ni gledao televiziju ni sam ni zajednički, osim mene dok sam plakala. Suze su mi patetično upadale u zobenu kašu koju sam jela za doručak. Plakala sam dok sam pušila izolovana od svih, jer se već tada pušače izolovalo. Plakala sam na putu do i na putu od fakulteta, dok je po meni padala kiša, a ja počinjala da mrzim kišobrane. Plakala sam u svim situacijama u kojima nije bilo šanse da me neko vidi. Jednom iza ograde crkvenog dvorišta da se sklonim od nekih tinejdžera, gdje me je sa druge strane gledala lisica za koju sam ja kroz suze mislila da je veća mačka. Jednom sam dobar dio predavanja o fiziološkoj strukturi glasovnog aparata gutala ogromne slane, vrele, knedle koje su počele potpuno neočekivano i onda rasle dotle da sam gotovo istrčala u zabačeni wc i plakala do kraja nastave. Mjesec dana plakanja. I konačno nedeljno jutro u krevetu iz kojeg nisam mogla da ustanem. Sve dok nisam sama sebi rekla da tako ne može. Da moram prestati. Da mi mora prestati nedostajati. Da moram prestati da osjećam. Dok nisam sama sebi naredila da je dosta. Dosta! I ustala.

Od te nedelje više nisam plakala. Od te nedelje je prestalo. Odrezala sam od sebe nedostajanje i pažljivo ga spremila tamo gdje ga sljedeće godine neću moći dohvatiti. I tako sam jednostavno prestala.

Kad god pomislim na to, počnem još više da se bojim sebe.

*****

Igramo se igre. Igre da smo super. Kad god nam se putevi sretnu, a u malom stanu se srećemo često, osmijehnemo se jedni drugima. Kako smo? Super! Igramo se igre u kojoj nema nikakvih problema. Oni u igri vjeruju u mamine nadljudske sposobnosti kojima može savladati sve teškoće. Mama u igri vjeruje da njihove duše mogu progutati u slast sve što se pred njih servira. Kako smo? Super! Igramo se po pravilima u kojima se cenzurišu dijelovi. Kao pisma vojnika sa fronta. Crnim flomasterom šutnje. Izostavljamo cijele komade rečenica. Događaji imaju rupe. Ali tako da rečenice ipak imaju smisao, da događaji budu kao ručno isheklan stolnjak, nikako uništena potkošulja kojom se brišu podovi. I da upamtimo šta smo izostavili. Kao svi dobri lažovi. Kako smo? Super! Oni na najteži način uče biti diplomate. Mama uči ukus nemogućnosti da ih zaštiti od svega. I super smo. Baš super. Gubitnik je onaj kome se otme poneki pogled kad misli da ga niko ne gleda. Jedino tad naglas kažemo – e, super smo. Biće to super. I možda smo samo tada na trenutak stvarno super.

*****

Kupujem kupaći kostim na sniženju od 70 posto. Bila sam vrlo, vrlo strpljiva. Sad sam suočena sa gomilom raspara. Gornjih dijelova koji plačno traže svoje donje polovine. I ne nalaze ih,pa ostaju da vise tužno usamljeni. Donjih dijelova u suludim veličinama i bojama sa kojima ni moja eklektičnost ne zna šta bi baš počela. Guram se sa ženama koje su očigledno također bile izuzetno strpljive. Ali sad više ne žele čekati ni trenutka. Biram veličine odokativnom metodom. Modele metodom da mi ponestaje strpljenja. I da mi se ide kući. I da me bole leđa i sve što želim je da sjednem. Ulazim u kabinu. Gornji dijelovi zakačeni su za donje sivim zujalicama. Nemoguće je probati i jedan i drugi. Stojim polugola i gledam se u ogledalu. Moj odraz uokviren je neredom kabine koja preživljava sniženje od 70 posto i od koje su očigledno i prodavačice digle ruke. Ostarjela sirena u moru nereda. Ali nisu zle, kažem u sebi djevojčici. Možda samo iz silne želje da budu sa nekim, jednostavno zaborave da on ne može disati pod vodom. Ta se sitna nekompatibilnost tako lako zaboravlja. Nisu zle. Samo…
Pa, samo nesretne.

Vedrana Božinović