Pretplati se

Ono što te ne ubije

Na straži

Ja sam ona ista. I istovremeno neka druga...

Na straži

U mom laptopu postoji fajl koji se zove spisak. Otvaram ga jednom godišnje – kad se pakujem za more. Sadrži sve što se mora ponijeti,što se nikako ne smije zaboraviti. Sastavila sam ga, studiozno, uz kafu i nekoliko cigareta jednog poslijepodneva prije nekih osam godina. Prošle godine sam sa spiska obrisala sve ono o čemu više ne moram ja da vodim računa. I očigledno zaboravila pritisnuti save. Ove godine me ponovno sačekalo čitavo jedno poglavlje koje nije moja briga. Koje više nikada neće biti moja briga. Otvorila sam fajl kao Pandorinu kutiju. Putovanje vremenskom mašinom. U prošlost. Nisam ga obrisala. Označila sam ga, gledala jedno vrijeme i onda pritisnula bold. Možda stvari u životu ne treba brisati,nego baš boldirati. Da znaš šta više nikada ne treba da radiš.

*****

Čije je dijete?, pita me carinik. Moje, kažem. Imate li neki papir da to dokažete?, pita. Imam, kažem. I pružam papir. U deset minuta koliko traje njegovo čitanje tri napisane i zvaničnim pečatom ovjerene rečenice staje cijeli jedan život. Koji prolazi kroz moju glavu. A koji nikada ne bi stao ni na jedan papir.

*****

Dolazi mi poruka:pitaš me šta radim. Glupo mi da ti pišem kako već satima spašavam život leptiru koji je uletio u tendu prikolice i koji će tu umrijeti ako ga ne iznesem. Vruće je. Poluprazan kamp (ove godine sezona nije tako dobra, kaže gazdarica) gori pod suncem i zriče od zrikavaca. A on uporno udara u prozirni najlon od toplote opuštenih lažnih prozora kroz koje ne ulazi nikakav vazduh. I bježi suludo brzo posljednjim atomima snage svaki put kada pokušam da ga uzmem u ruku. Ne mogu da ga ostavim. On ne želi da mu se pomogne. Konačno se spušta na ručku frižidera za plažu. Hvatam ga za krila i iznosim vani. Crn je. Sa narandžastim i ljubičastim krugovima na krilima. Jedno vrijeme mi stoji na nadlanici. Kao da se gledamo. I onda – odleti.

Odgovaram na poruku. Ne radim ništa, kažem. Baš ništa. Na ekranu telefona ostaje malo praha sa krila leptira.  

*****

Kad ležim na stomaku, moja mišica i nos prave trougao kroz koji gledam. (Nekako imam osjećaj da mi sa godinama nos raste i ne znam da li je do toga što starim. Je li ono kad stariš rastu uši ili nos?) Ne razumijem se u geometriju, pa ne znam tačno kakav trougao, ali mislim da se radi o onome na osnovu kojeg je izvučena teorija o katetama i hipotenuzi. Trougao miriše na kremu za sunčanje, ima okus soli ako ga liznem (često liznem) i zvuči kao zrikavci…

Jednom ćeš pričati kako si ljetovao sa djevojkom i njenom mamom, kažem ti dok hodamo sa plaže, namjerno izostavljajući dvoje vlastite i jedno dodatno dijete. Možda bi bilo dobro da ne kažeš kako si tada imao preko četrdeset godina

Čekaj…
Deja vu…
Naizgled – sve je isto. Isto kao onda. Potpuno isto.
U gornjoj trećini je nebo. Gotovo bijelo zbog ogromne količine svjetlosti. Onda ide usijek zelenog sa ogromnim ožiljkom iskrčene šume postavljenim kao nekadašnji, starinski carski rez.
Da,i to je isto. Potpuno isto.
Dno je drugačije. Ovaj trougao nikada ne smije biti prazan. U njegovom dnu moraju uvijek na ogromnoj plavoj pozornici plutati dvije glave. Ovaj trougao uvijek namještam tako da ih vidim. U svakom trenutku. More nije od olova, niti je nebo od borova. Ne dolazi niti jedan jedini miris od kojeg bi mi zastao dah. Zapravo, dah gubim samo dok pušem dušek na naduvavanje jer je pumpa pokvarena, ali je mi, svejedno, nosimo sa sobom. Ne znam da li ovdje uopšte postoji, čak se teško mogu sjetiti i kako izgleda, ali ni pred svjetlastom bjelinom ne bih zatvorila oči. U ovom životu ja sam na straži. Imam zadatak i funkciju koja mi mijenja ime. Ja sam ona ista. I istovremeno neka druga. U skupu elemenata ovog dijela mog života nalaze se dva suncobrana, maske i papuče za kupanje, spužva za plažu i užasno težak ručni frižider sa tri zaleđene patrone za vodu, sendviče, keks i Bivacin sprej (koji uvijek zaboravim, a koji mi često treba).Sa basom koji ubija iz kafane. Nečijom djecom koja trče preko peškira prostrtih da se osuše na suncu, mojom djecom koja se vole najviše na svijetu u trajanjima od po dvije minute i razmacima od po dvadeset u kojima jedno pa drugo tvrde kako ono drugo volim više. Na ovoj plaži primijetim kako mi je stomak ravan samo dok ležim i već deseti put čitam istu stranicu knjige. (Što je za ono što čitam možda preambiciozan naziv.) I to primijetim tek kad pomislim kako mi je sve odnekud poznato….

Na ovoj plaži, u ovom skupu elemenata,sam “malo previše majka dvoje djece da bih odvezala kupaći kostim dok sunčam leđa”. (Rečeno tako da se prvo izvadi slušalica iz uha, pogleda me, a zatim vrati slušalica u uho i nastavi tipkati po mobitelu jednako nadureno kao i prethodnih sedam dosadniiiiiih dana.)

*****

U kampu se budim rano. Bez sata. I bez da mi smeta. Imam barem 30 minuta mira. I to cijenim. Sjedim za klimavim stolom na kojem je crveni plastični stolnjak s bijelim cvjetovima i pijem kafu. Ispred mene, poljana sa maslinama. Već je toplo. Gdje si?, kucam na mobitel. Krećem uskoro, odgovaraš. Pazi kako voziš, kažem. Pauza. A onda poruka. Odgovaraš fotografijom. Smiješiš se. Iza tebe je more. Vozio si cijelu noć. Pobjegao mi je trajekt pred nosom, pišeš. A mislio sam biti tu kad se probudiš. Ne mogu da odgovorim. Na crveni sto slijeće leptir. Gledamo zajedno tvoju sliku na kojoj se pospano smiješiš. Vrijeme je da odem kupiti hljeb i mlijeko. Poluprazan kamp se budi zrikavcima. Zvono na crkvi označava puni sat.

Čekam te, napišem prije nego ostavim telefon. I prije nego sa stola odleti leptir.

*****

Jednom ćeš pričati kako si ljetovao sa djevojkom i njenom mamom, kažem ti dok hodamo sa plaže, namjerno izostavljajući dvoje vlastite i jedno dodatno dijete. Možda bi bilo dobro da ne kažeš kako si tada imao preko četrdeset godina. Ti se smiješ, a ja razmišljam o tome kako bi ovo mogao biti odličan put da ostanem žena koja spava sa mačkom. I pričam kako sam jednom imala čovjeka koji me je volio toliko da je zbog ljetovanja s mojom mamom, mojom djecom, dodatnim djetetom, užasno teškim frižiderom, dva suncobrana i dušekom od kojeg se zaustavlja dah vozio cijelu noć.
I to po kiši – dodao bi ti. Samo da me nasmiješ. I da prestanem da serem.
OK,prestajem.

Vedrana Božinović